Vijorile su zastave, orile se budnice, pucale puške, klanjalo se prošlosti i hrvatskoj šahovnici na kninskoj tvrđavi, pekli se janjci te, između ostalog, slušalo Thompsona na krcatoj splitskoj rivi. Sve to proteklog produženog vikenda kad je svečano obilježena dvadeset i četvrta obljetnica Oluje te proslavljen Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. I neka je.

To su, što god o tome mislili naši susjedi iz Srbije, dani ponosa i slave, dani kad je Hrvatska pokazala da može zbaciti sa sebe jaram nasilja i pretvoriti se u državu koja zaista jest suverena na svom području.

Srbija se s tim nikad neće složiti i za njih će Oluja uvijek biti samo čin nasilja i nepravde protkan zločinima. Lakše im je tako uljepšavati i prikazivati povijest, nego li priznati ono što ni u snu nisu očekivali kao narod koji sam sebe smatra izuzetno ratničkim - da su vojno poraženi i potučeni do nogu.

Službena Srbija drugačiji stav i ne može imati pa njihovim stalnim »zakeranjima« ne treba posvećivati odviše pažnje. Što bi sami Srbi rekli - daleko im kuća. Bitnije je nama kako je tu kod nas, u našoj kući.

A nije dobro, jasno je nepunih tjedan dana nakon opisanih domoljubnih fešti. Sve se češće, čak i uz uočljivu cenzuru i autocenzuru, na tim obljetničkim proslavama od samih bivših branitelja i dragovoljaca može čuti kako je ova današnja Hrvatska daleko od one koju su oni sanjali kad su, najčešće samo u tenisicama i trapericama, kretali na bojišnicu nimalo ne dvojeći dati i život za slobodu domovine čiji je veliki dio bio pod okupacijom.

Bezumnu hrabrost i potpunu predanost s počeka devedesetih, nepuna dva i pol desetljeća kasnije zamijenilo je razočarenje i nezadovoljstvo, često i bijes. Sinovi i kćeri tada mladih, a danas zrelih ljudi, odlaze ili bi najradije otišli iz Hrvatske negdje gdje se posao plaća puno više i cijeni se znanje, a ne podobnost.

Nekim je matematičkim a la Croatia čudom broj branitelja i dragovoljaca posljednjih godina narastao do lijepih pola milijuna, a oni među njima koji primijete kako bi, da je ta brojka točna, rat trajao puno kraće, odjednom su - bez obzira na što su prvi bili na linijama bojišnice - neprijatelji Hrvatske.

Idemo dalje. Novine ne možeš pročitati ili pogledati TV vijesti a da se ne sudariš s tolikom količinom suludog nasilja da protrneš od jeze i osjetiš nesigurnost. Tatine sinove bez problema se oslobađa ubiju li ultra skupim automobilima pješake ili druge sudionike prometa, a kao nigdje u u svijetu, baš u Hrvatskoj je zaživio pojam sinkope na koju se, nakon slučaja uglednog hrvatskog poduzetnika i višestrukog prometnog ubojice, pozivaju mnogi.

Gotovo stoljetna tradicija po kojoj hrvatski političari moraju imati i zatvorskog iskustva nastavlja se i dalje, samo što je do samostalnosti Hrvatske robijanje bilo ideološkog karaktera, a sad je u pitanju lopovluk zbog kojeg su Remetinec iznutra upoznali - a bit će tako i dalje - brojni ministri i slični politički uglednici, čak i jedan bivši premijer.

Caruju mržnja, netrpeljivost i dvoličnost. Mrzi se Srbe i cijeli Balkan jer su »seljačine«, a posvuda po Hrvatskoj najbolje prolaze narodnjački klubovi. Sličnu glazbu svakog se dana može čuti i iz unutrašnjosti moćnih automobila hrvatske zlatne mladeži u kojima su jasno istaknuti grb sa šahovnicom, ali iz unutrašnjosti trešte punom snagom »pesme« Arkanove Cece ili neke slične Dare Bubamare.

Na misama su, posebno nedjeljom, crkve pune. Smjerno se i pokorno sluša božje pastire, ponavlja se u po glasa molitva i u križ se svi kunu, ali kad treba poštovati deset Božjih zapovijedi i jednostavan Kristov nauk, onda se od tog križa bježi, a izlaz traži u ispovijedi.

Pa da. Ljudski je griješiti. Ukradeš koji milijunčić, pretučeš ženu do besvijesti, možda koga i ubiješ - pa na ispovijed. Riješit će se to već. Bog je dobar.

Možda je bolje, radi vlastitog duhovnog zdravlja, dalje ne nizati blato suvremene Hrvatske, a dalo bi se. Temeljno je pitanje kako to promijeniti i može li se bilo što promijeniti?

Kako se boriti protiv ove besprizorne dvoličnosti u kojoj se naizgled poštuju postulati vjere i demokracije, a iza kulisa se radi potpuno, ali baš potpuno suprotno!

Kako uvjeriti bilo koju i bilo kakvu državnu vlast da je broj ljudi koji radi i hrani glomazni frankenštajnovski birokratski aparat sve manji i sve stariji pa vrlo brzo i naplata raznih poreza i ostalih davanja neće biti dovoljna.

Kako stvoriti normalan i pošten sudski sustav u kojem će se tražiti pravda, a ne paragrafi i odredbe kojima se pravda pomoću sinkopa zaobilazi i mijenja u nepravdu?Stotine je još ovih kako, kako, kako... a odgovora niotkuda. Ili nam ga, možda, nude naši mladi i oni malo manje mladi koji bježe iz Lijepe Naše, države za koju su njihovi očevi riskirali zdravlje i život.

Hoće li iduće godine, na punih četvrt stoljeća od Oluje, stanje biti bolje? Hoće li za deset godina stanje biti bolje? Ili će se iseljavanje nastaviti, stanovništvo u Hrvatskoj biti sve starije, a Oluja samo lijepa priča iz povijesti mlade, ali već umorne i stare države. Promjenu mogu donijeti samo oni koji su do ovoga i doveli, a to su političari i Crkva. No, njima je dobro pa... zaključite sami.