A što bi bilo da policajac nije snimio iživljavanje nad izbjeglicama kada su ih tjerali da skandiraju Dinamu i izvikuju ustaški pozdrav? Bi li to itko i zapazio? I kakva je to atmosfera u policiji, kada policajcima uopće može pasti na pamet da čine, pa još snimaju, nešto tako očito protupropisno, uvredljivo i psihološki nasilno? I što je sve ostalo nesnimljeno?

Posljednjih mjeseci, policija ministra Davora Božinovića dala je i više nego dovoljno razloga za bojazan da postaje ozbiljan razlog za zabrinutost. Jer, nije li u listopadu prošle godine pučka pravobraniteljica Lora Vidović upozorila da policija koja tuče migrante uskoro može tući i građane? I eto – dva uniformirana policajca osvanula su u redakciji novinarke Đurđice Klancir, i to zato što ju želi tužiti političar vladajuće stranke. I sada bismo i to trebali prihvatiti kao zakonito? Tako se, eto, neprimjetno ali uporno – nadajmo se ne i nezaustavljivo – u koncentričnim krugovima šulja represija.

U utorak, 12. ožujka, procurila je snimka mobitelom na kojoj policajci skupinu ustrašenih migranata tjeraju da skandiraju Dinamu i viču »Za dom spremni«. Pritisnut dokazom, MUP je kontrolirao štetu: priznali su da je snimku načinio policajac, svojeg djelatnika koji je snimao »udaljili su iz službe« – ma što to značilo – protiv još trojice pokrenuli su stegovni postupak, te najavili kriminalističku istragu.

Ali samo dan kasnije, jučer, Božinovićev se MUP vratio svom rutinski ciničnom tonu, kada je, na optužbe Amnesty Internationala da policajci sistematski zlostavljaju migrante – odgovorio kako »policija poštuje temeljna prava i dostojanstvo migranata«. Odgovor MUP-a, kao i toliki odgovori kojima je policija do sada odgovarala na slične optužbe, potvrđuje tek to da se MUP osjeća blagoslovljen protuimigrantskom politikom Europske unije, i zaštićen sigurnim plaštem manjka kvalitetnog građanskog nadzora.

Za građane, tim gore. Jer, represija ima unutarnju logiku: ako je prirodno da policija tjera i zlostavlja migrante na granicama, logično je i da prekršajno prijavi sudu aktivista za ljudska prava koji krene nadzirati ponašanje policajaca prema izbjeglicama, što je i učinila.

Ako prekršajno prijavi aktivista, logično je i da zatraži zabranu njegove organizacije, kao što je učinila s Are You Syrious. Ako zatraži zabranu jedne nevladine organizacije, logično je i da raskine ugovore s ostalim sličnim udrugama, kao što je učinila Centru za mirovne studije.

A kad sve to tako krene, što sve ne postaje logično? Zašto ne bi, recimo, čovjeka kojeg prebiju zato što javno govori što misli, Zorana Ercega, cijeli dan povlačili po sudovima, a napadača tek prekršajno prijavili? Zašto grafitera ne bi prijavili sudu jer je na Tuđmanovu spomeniku nacrtao srp i čekić, i zašto istodobno ne bi ignorirali ustaške grafite što po zemlji niču kao gljive poslije kiše? Zašto, naposljetku, ne bi upali novinarki u redakciju, i to zato što je ganja političar vladajuće stranke?

Uistinu, zašto? Prepreka naime nema: radom policije premijer je zadovoljan. Iz inozemstva zadovoljni su također: prije nekoliko mjeseci, nekadašnja zagovornica dobrodošlice izbjeglicama Angela Merkel hvalila je angažman hrvatske policije na granici Europe.

Ako je po čemu Hrvatska danas u Europi prepoznatljiva, to je prilježna provedba koncepta pretvaranja europske granice u neprobojni zid – a još se hvale humanošću, jer, eto, nisu postavili žicu! Represivne tendencije u Hrvatskoj nikoga ne brinu: kad policija upadne u novinsku redakciju premijer u tom ne vidi zastrašivanja, dok o puzajućem ideološkom nasilju, kakvo smo vidjeli na primjeru Zorana Ercega i Filipa Drače, ili o odnosu MUP-a prema kritičkim nevladinim organizacijama, ne želi ni razgovarati.

U takvim, uznemirujuće protudemokratskim uvjetima, policija uistinu nema razloga za samoispitivanje. I zato, zagovornicima države ljudskih prava preostaje samo slabašna nada: nada da represija, iz šuljanja, neće prerasti u galop.