Ne tvrdim jer tko bi to smio tvrditi bez ikakvih dokaza. Ne optužujem jer ne znam i nemam pojma. Ne pokazujem prstom na Krstičevića ni na bilo koga drugoga, božesačuvaj. Ali pitati moram, pa i pitam: Je li u propali deal s borbenim avionima Barak F-16 bila upletena korupcija? Je li netko trebao dobiti proviziju? I, a to je sada postalo najvažnije, pada li na pamet nadležnim organima ove države da to pomno i nezavisno istraže i eventualno skinu s dnevnog reda?
Jer, hajde da kažemo premijeru Plenkoviću i ministru policije Božinoviću ako ne znaju. O tome im svi pričaju. O korupciji. Okej, pričaju »obični« ljudi. Oni koji, dakako, nemaju pojma o avionima, ne znaju ni kako radi mikrovalna pećnica, a kamoli zrakoplov. Ni o cijenama. Ni o trgovini naoružanjem i pravilima pregovaranja u takvim tajnama obavijenim operacijama. Možda nikad nisu ni čuli za uobičajene offset anekse kojima prodavatelj naoružanja – kao poticaj za sklapanje glavnog posla – nudi kupcu i niz točno definiranih pogodnosti kao što su, na primjer, školovanje kadra, korištenje tehnologije, ulaganja i investicije.

Ti koji sada sumnjaju i podozrivo vrte glavama, Plenkovićevi su »hrvatski građani«, neki među njima i njegovi birači, ali da su stručni za sve ovo – nisu.
Moguće je, dakle, da kolektivno fantaziraju impregnirani s previše krimića i da tu priče o korupciji nema ni pod razno. Možda pušu na hladno jer su im se pobrkale brojke s cijenama i jer su odjednom zamukle sve vijesti o offset aranžmanu kroz koji bi se, kako se gudilo na početku ove avanture, zaposlili naši ljudi i donio lijep novac u Hrvatsku. Ali ta javnost ima pravo znati i mora znati kako stvari doista stoje. Crno na bijelo. Jer ona je – ma kako bila neobaviještena, nestručna, prizemna ili čak posve tupa – trebala iskeširati pola milijarde dolara za izraubane Barake, a onda svake godine tko zna još koliko za održavanje i remont. It's my money, rekli bi Amerikanci, naviknuti da im se opravda svaki dolar koji je izvađen iz njihovog džepa.
Ali kod nas se onima koji daju novac ne polažu računi čak ni s najviše razine. Ako ti puknu sandale koje si jučer kupio, vrate ti novac. Ako je u pitanju pola milijarde dolara za stare avione, tko si ti uopće da tražiš objašnjenja.

Pa onda slušamo kako nitko živ nije ni čuo za non-paper američke Vlade koji je još u siječnju prošle godine dostavljen u Ministarstvo obrane, u Ured premijera i zapovjednici Oružanih snaga, a u kome se najavljuje da bi se moglo dogoditi upravo ovo što se sada i dogodilo. Državni dužnosnici ne mogu se sjetiti da su takvo što vidjeli čak ni nakon izjava američkog ambasadora u Zagrebu da je SAD odavno priopćio pravila igre i Hrvatskoj i Izraelu. Krstičević je zgranut jer njemu »nitko nije ništa pokazao« i iks puta se izmotava skrećući priču na svoju ulogu u ratu. Koja nas u ovom slučaju doista ne zanima. Njegovi ljudi čak izjavljuju da je »non-paper najobičniji spin«. Kolinda poštu »nikad nije zaprimila«. Plenković »ne zna o čemu se radi«. Kao ni Krstičevićevo povjerenstvo koje je trebalo izabrati najbolju ponudu. Nazdravlje.
Pa nije ni čudo da ljudi sumnjaju na korupciju. I onda dajte da vidimo što je. Je li netko stvarno htio maznuti pinku? Jer možda su ipak samo tragično nesposobni.