Sine, tko je bio D’Annunzio?

- Pisac i biseksualac!

Tako je kao osmogodišnjak odgovarao sin mog prijatelja, i sâm moj veliki prijatelj, pokazujući za svoje godine zavidno poznavanje povijesti. Dakako, da su lik i djelo Gabrielea D’Annunzija znatno složeniji od tog dvoga što je Tinu bilo najzanimljivije u tom trenutku njegovog djetinjstva. Dotični je prije svega bio zločinac koji je s razularenim arditima poharao Rijeku u svakom pogledu i na svaki način.

Zato i otkrivanje spomenika u Trstu, gradu s kojim D’Annunzio nema nikakve veze, na dan kada se navršilo točno 100 godina otkako je na poziv riječkih iredentista sa svojim paravojnim postrojbama crnokošuljaša umarširao u Rijeku i proglasio vlastitu nezavisnu državu, kao i istodobni dernek nekolicine neofašista koji su ispred njegovog nekadašnjeg sjedišta, riječke Guvernerove palače koju je pretvorio u kupleraj, postavili zastavu Kraljevine Italije i bacali letke, puno više od puke provokacije.

Frazom koja se u nas do izlizanosti udomaćila, radi se o pokušaju povijesnog revizionizma koji kontekstualno ima itekakve veze s onim što se u nas događa posljednjih tridesetak godina. Zato se blijedom čini reakcija predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović koja je tek brzinski tvitnula kako je »Rijeka bila i ostaje ponosni dio hrvatske Domovine, a podizanje spomenika u Trstu kojim se veliča iredentizam i okupacija su neprihvatljivi«.

Misli li predsjednica i nakon ovoga što se dogodilo na Piazzi della Borsa kako hrvatska djeca koja vole povijest moraju razmisliti o tržištu, jer za njih možda neće biti radnog mjesta ako je odluče studirati? Plenkovićeva Vlada odlučila se na protestnu notu, ali i premijeru su ruke bile vezane nedavnom aferom kada je njegov prijatelj i tadašnji predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani u Bazovici kraj Trsta na sav glas klicao »Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!«.

Nije ovoga puta lupala predsjednica šakom o stol sričući kako »Nikada! Više! Nijedan! Jedini! Talijanski! Tenk! Neće! Ući! U! Rijeku!«, baš kao što Plenković nikada nije dobio Tajanijevu iskrenu ispriku za svojatanje hrvatskih teritorija. To je taj prokleti kontekst kada ne smiješ upotrijebiti najjače argumente u obrani svoje zemlje. U ovim konkretnim slučajevima to su samo dvije riječi, Tito i partizani, kojih se kao vrag tamjana plaše tamošnji iredentisti i sljedbenici D’Annunzija, samo zato što je netko podilazeći filoustaštvu brzopleto bacio bistu ratnog pobjednika u podzemlje Pantovčaka, dok su njegovoj vojsci diljem Lijepe Naše dinamitom srušili tri tisuće spomenika!

Prirodno, tamo gdje se krči antifašizam niče fašizam i eto ti spomenika D’Annunziju u Trstu dok Rijekom nakon stotinu godina ponovo odjekuje »eia, eia, eia, alalà«! Ruke ispružene na rimski pozdrav već su odavno ovdje svakodnevica, baš i kao ušato U kojim se hvale oni čiji je uzor Ante Pavelić upravo toj Kraljevini Italiji čija se zastava vije ispred Guvera i D’Annunzijevom sljedbeniku i nastavljaču Mussoliniju darovao Istru, Rijeku, otoke i Dalmaciju. I kojem Plenkovićevi ministri ponosno nose karanfile na madridski grob.

Kako sada voljeti Poglavnika a reći odlučno NE onima koji svojataju i polažu pravo upravo na ono što je D’Annunzio silom osvojio, a Pokojnik svojim potpisom milom Italiji ostavio? Teško se, gotovo nemoguće identitetski odrediti onima koji se nađu u rascjepu svog nacionalnog Rh faktora i kloniranog fašističkog DNK. Gdje je tu moje sebstvo, koji sam ja onaj pravi, je li Rijeka ponos Domovine ili od crnokošuljaške braće po kami okupirani grad? Tko sam, što sam?

Jesam li pisac ili biseksualac? Ili sam ipak samo zločinac?