Filip Drača je napokon iza rešetaka i maže paštetu na kruh. 

Policija je brzo reagirala, te uz svesrdnu pomoć revnosnih građana drukera i huškačkih medija otkrila zločinca koji je sprejom nacrtao srp i čekić na spomeniku Franji Tuđmanu u Zagrebu.

Ne treba sumnjati da će promptno reagirati i režimu odana služinčad iz pravosudnih redova te državnom neprijatelju broj jedan, zbog kojega je policija sada prisiljena danonoćno čuvati brončani odljev Prvog Hrvatskog Predsjednika, odrapiti primjerenu i pravedno strogu kaznu od, recimo, barem dvije godine zatvora.

Ivan Penava još uvijek je na slobodi i vjerojatno se bolje hrani. Premijer Andrej Plenković još jednom je brzo reagirao i pozvao vukovarskog gradonačelnika na sastanak u Banske dvore te mu uputio još jednu drugarsku kritiku nakon koje je Penava odlučno ustvrdio kako i dalje ostaje u HDZ-u.

A zašto i ne bi, kada su nakon Penavine objave snimke stare godinu dana petorica maskiranih mladića pretukla srednjoškolca srpske nacionalnosti dok je čekao autobus.

Policija nije privela Ivana Penavu, inače profesora i prosvjetnog djelatnika, na kruh i paštetu već je u svojim »saznanjima iz dosadašnjeg kriminalističkog istraživanja« objavila kako sumnja »da se radi o pripadnicima različitih navijačkih grupa«. Roditelji napadnutog dječaka kažu da njihov sin nije navijač niti jednog kluba, štoviše da ga nogomet iliti fudbal uopće ne zanima.

Mogli bismo sada nadugo i naširoko o principijelnosti snaga reda i sigurnosti, kao i o pravednosti hrvatskog pravosuđa za koje zna se tko je jednakiji pred zakonom. Mogli bismo sada nabrajati tri tisuće spomenika, od kojih su neki svjetska umjetnička baština, koji su srušeni i eksplozivom dignuti u zrak, a da počinitelji nikada nisu bili pozvani na obavijesni razgovor, a kamo li da je policija za njima raspisala tjeralicu.

Mogli bismo sada i o djeci nekih uglednika koji za nanošenje teških tjelesnih ozljeda ili za dilanje droge bivaju kažnjeni društveno korisnim radom.

Mogli bismo i o roditeljima koji potkradanje i varanje vlastite države u koju se kunu ispaštaju guljenjem krumpira ili rintanjem u domu za starije osobe. Mogli bismo i o rugalačkim spomenicima Prvom Hrvatskom Predsjedniku čiji autori slobodno šeću ovom zemljom podmazani debelim honorarima a ne paštetom.

Mogli bismo i o umjetničkim slobodama i intervencijama u prostoru, poput one koja se nalazi u svim relevantnim knjigama o modernoj umjetnosti i koja se prije 51 godinu, 11. siječnja, odigrala u Splitu, a nazvana je Crveni Peristil.

Mogli bismo i o onima koji u središtu metropole prijete plinskim bocama, a policija ih ne privodi već štoviše čuva od onih koji im čitaju knjige. Mogli bismo i o zločinima, ali i kaznama, dvije godine zatvora za popušeni joint ili o osuđivanom psu Medi.

Mogli bismo, samo kad bismo htjeli, ovim povodom o mnogo toga. No ovo je samo jedna sasvim nevažna priča o jednoj sitnoj drači na Penavinom srcu.