I dok se nacija još uvijek zabavlja svime što se ovog produženog vikenda zbivalo u Kninu i Sinju, dok je Kolinda Grabar–Kitarović u ulozi predsjednice RH apsolutna zvijezda i »mainstream« medija i društvenih mreža, dok premijer Andrej Plenković prije godišnjeg odmora donosi darove trećemajcima, dok za uljanikovce nitko ne haje, jedna sasvim obična vijest, koja ne spada na udarne stranice, ostala je gotovo potpuno nezapažena.

U Hrvatskoj je u prvih sedam mjeseci ove godine prodano 44.368 novih automobila, a u taj flambojantni vozni park spada i 68 novih Porschea, 1.130 Audija, 987 BMW-a te 863 Mercedesa.

Čestitamo od srca! Za svakog onog tko u ovoj zemlji ima mogućnosti za novu akviziciju na četiri kotača možemo s 99-postotnom sigurnošću ustvrditi da ima iznadprosječni standard.

Baš kao što za 3.021 vlasnika novih limuzina možemo reći da žive na visokoj nozi kada si mogu priuštiti limene ljubimce za koje je potrebno izdvojiti od 250 tisuća kuna naviše.

Djeluju te brojke impresivno u kontekstu opće slike društva i statističkih podataka koji Hrvatsku svrstavaju na samo europsko dno razvijenosti odnosno u sam vrh ljestvice siromaštva.

Mogli bismo sada matematički sve relativizirati, pa reći da je to cca jedan posto od četiri milijuna stanovnika jedne male zemlje, da su tu i službena i privatna vozila, kupljena na »leasing«, u gotovini i na kredit.

No i u gospodarskom i u političkom smislu ta brojka može mnogo toga govoriti. I tako, dok se riječki i pulski brodograditelji krvavo bore za svoje neisplaćene plaće, dok oni koji nisu dobili državne potpore, Puljani, i pomalo krvavih očiju gledaju na Riječane kojima je to milošću vlasti uspjelo, u oba škvera ostalo je manje radnika nego li je Hrvata koji su sjeli u nove skupocjene limuzine!

Dobro, vjerojatno je među njima i određen broj onih koji su svoj stari Porsche zamijenili novim, ali, svejedno, i to se računa, a sve u svemu djeluje impresivno! Ono što smo i prije znali, da se raslojavanje i udaljavanje između imućnih i siromašnih u Hrvatskoj nastavlja, samo se potvrdilo, baš kao i to da bogati ovdje postaju sve bogatiji dok siromašni sve više crkavaju od gladi.

Ono što sa sigurnošću možemo reći da vlasnici novih automobila nisu među onima koji se iseljavaju u Irsku, Njemačku, Belgiju i tko zna gdje, oni neće u rujnu biti prisiljeni otići u banku dignuti kredit da bi svome djetetu kupili knjige i stvari za školu, njima su svi dani u mjesecu isti i ne kruli im u želucu deset dana prije plaće.

I treba tako, zašto cijela zemlja ne bi bila Švicarska, kao što nam je to predsjednica obećala na početku mandata, zašto svi ne bismo bili sretni i bogati. Uostalom, za to smo se borili, za slobodno tržište i kapitalizam gdje neće biti uravnilovki i ostalih nepravdi iz socijalističke mračne zablude.

Nitko ne bi bio ljubomoran na vlasnike novih Porschea, Audija, BMW-a i Mercedesa, čak ni gladni škverani, samo da u ovoj državi vrijedi, po uzoru na one razvijene države, samo jedno pravilo. A to je da kada netko pred svojom kućom, vilom ili stanom parkira neku od tih limuzina, da na njegova vrata pokucaju službenici porezne uprave i upitaju ga za porijeklo imovine odnosno gdje je i kako zaradio novac za kupnju.

Kada se to dogodi, to će biti taj dan kada ćemo moći reći da smo uspjeli, da smo se promijenili, da smo se opoštenili, da volimo i cijenimo državu kojoj rado plaćamo porez i koju ne krademo, jer samo tako u ovoj zemlji mogu pristojno živjeti i oni koji nisu bogati.

Nažalost, u tu bajku o Hrvatskoj ne vjeruje nitko, pogotovo ne oni koji su iz nje pobjegli i bježe glavom bez obzira. U bajke vjeruju samo djeca i onih 3021 vlasnika novih luksuznih limuzina, koji slobodno mogu otvoriti prozor, dodati gas i pustiti hrapavi glas da nama ostalima zapjeva: Oh, lord won’t you buy me a Mercedes Benz!