Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 17° 6
Sutra: 17° 17° 6
20. listopada 2019.
Opća praksa

kolumna TIHOMIR PONOŠ Dok mačaka nema, orbani kolo vode

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 28. studeni 2018. u 19:55 2018-11-28T19:55:12+01:00

Europa je postala kontinent slabih u trenutku kada joj trebaju snažni. Za Europu nikada nije bila dobra opcija dominacija jedne države, jedne sile, ali za Europu nikada nije bilo dobro da velike europske države vode slabi. Europu trenutačno vode slabi, takvo je stanje fakata jer tri najvažnije europske države predvode čelnici koji ili su slabi, ili rapidno slabe. Sve se to događa u osjetljivom vremenu u kojem je Brexit važan, ali sljedeći europarlamentarni izbori bi po ono što se uobičajeno definira europskim vrijednostima (a iz čega se isključuje negativni i zloćudni dio europskoga nasljeđa) mogli biti presudni za sljedećih 15 – 20 godina. U takvoj situaciji iznimno je važno da čelnici, a sadašnji se zalažu za »europske vrijednosti«, ne budu slabašni.

Splet samoprouzročenih okolnosti od britanskih je premijera napravio politički slabe osobe, slabe u usporedbi sa snagom kakvu su imali Tony Blair ili Margaret Thatcher, pa i David Cameron prije nego što je mnogo toga referendumom o izlasku Velike Britanije iz EU-a upropastio. Theresa May slabašna je premijerka. Svoju je poziciju, u startu oslabljenu Brexitom, dodatno oslabila prošle godine nesmotreno raspisanim izborima kojima je htjela osnažiti parlamentarnu poziciju Konzervativne stranke i svoje vlade, a na koncu je jedva sastavila vladu. Otkako je na čelu vlade, ona se primarno bavi nečim čime se Britanci doista nisu navikli baviti: ona traži častan poraz i koliko-toliko prihvatljiv izlaz.

Izlazak Velike Britanije iz Europske unije načelno bi trebao osnažiti poziciju europske francusko-njemačke osovine. Neće više biti onih čangrizavaca s druge strane La Manchea. Istina, to se francusko-njemačko udaranje takta ne sviđa mnogima, kako izvornim članovima poput Italije, tako ni nekima koji su u Uniju ušli tek u 21. stoljeću, poput Mađarske i Poljske. Međutim, francusko-njemačko osovina možda nikada otkako su europske integracije osnivanjem Europske zajednice za ugljen i čelik započele, nije bila slabija.

Naprosto, vođe su slabi i u Berlinu i u Parizu. Angela Merkel polako se priprema na ulogu »bivše«. U CDU-u, stranci kojoj predsjedava više od 18 godina, već je bivša. Početkom prosinca demokršćani će izabrati novog predsjednika ili predsjednicu. Kad je netko »bivši«, kolikogod nekada moćan bio, gleda ga se drugačijim očima, odnos prema »bivšima« je drugačiji nego prema »sadašnjima«. Merkel nije slaba samo zato što je u stranci odlazeća, nego i zato što je vlada velike koalicije slaba. Budući čelnik CDU-a htjet će ojačati stranku, vratiti barem dio izgubljenog stranačkog rejtinga. I to bi za Merkel, kao kancelarku, mogao biti problem. Najjednostavnije će stranku ojačati tako da se protivi politikama vlade, pa bi čelnik CDU-a, ne bi li ojačao stranku, mogao slabiti vladu i CDU-a.

Nizu slabih, a važnih, ubrzano se priključuje i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Tek je godinu i pol, od pet koliko mu traje predsjednički mandat, na vlasti. U Nacionalnoj skupštini situacija za njega je itekako povoljna. Njegov pokret ima solidnu većinu i na papiru za Macrona sve izgleda dobro. Na ulici za njega sve izgleda mnogo lošije. Nakon samo 18 mjeseci predsjednikovanja srušio je sve rekorde u slaboj podršci predsjedniku, podržava ga tek svaki četvrti ispitanik. S takvom podrškom teško je voditi politiku, teško je ostvarivati predizborna obećanja. U Macronovu slučaju bizarno je da njemu popularnost ruši to što nastoji ostvariti ono o čemu je u kampanji govorio. A govorio je o brojnim reformama, uključujući i reformu radnopravnog zakonodavstva, što uključuje i fleksibilnije propise o otpuštanju i zapošljavanju radnika, udar na tradicionalne bastione poput željeznica. Sve je to najavio, i sada kada pokušava ostvariti, Francuzi se tome protive. Na nepopularnosti je poradio i kampanjom za ekološki prihvatljivije automobile, zbog čega su trošarine za dizel povećane za 7,6 centi po litri, a 3,9 centi za benzin. Posljedica toga su veliki prosvjedi »žutih prsluka«, neredi na ulicama Pariza, Macron kritizira prosvjednike (»neka se srame oni koji su napali snage sigurnosti, bili nasilni prema drugim građanima i novinarima«, »u Republici nema mjesta za nasilje«, ukratko nikada šezdesetosmaša od Macrona), ali svaki predsjednik bi morao znati koliko ulica i prosvjednici u toj zemlji mogu biti moćni. A dok mačaka nema, orbani kolo vode.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.