Saša Stefanović, zavarivač iz "3. maja", riješio Euklidove zagonetke

Riješio sam, sto posto sam uvjeren, tri Euklidova zadatka – kvadraturu kruga, trisekciju ugla i delfski problem. Ja ih rješavam unatrag 30 godina, a Matematički institut u Massachusettsu ih je uvrstio među sedam zadataka čije rješenje nagrađuje s milijun dolara za svaki

Dolje, u »3. maju«, a da nitko to još ne zna, moguće je da radi čovjek od tri milijuna dolara. Zove se Saša Stefanović, 51-godišnji zavarivač iz Rijeke.

   On, naime, vjeruje i uvjerava nas da je riješio tri od ukupno šest još uvijek neriješenih zadataka koje je američki Clay Mathematics Institute iz Massachusettsa ponudio matematičarima širom svijeta na rješavanje, i to za nagradu od milijun dolara po zadatku. Sedmi je zadatak 2002. godine riješio ruski matematičar Grigorij Perelman, koji je milijunsku nagradu – odbio.

   Saša do uglednog američkog instituta, međutim, ne može prije negoli mu netko u Hrvatskoj, dakle domaća matematička javnost, ne pogleda »računice«. Unatrag godinu dana, kaže, nitko mu se, kome je svoj rad slao, nije udostojio čak poslati niti odbijenicu. Na zadacima Saša radi daleko duže, punih 30 godina. Posljednjih godinu dana čeka »prave« matematičare da mu se jave, zasad bezuspješno.   

Ne shvaćaju me ozbiljno

»Riješio sam, sto posto sam uvjeren, tri Euklidova zadatka – kvadraturu kruga, trisekciju ugla i delfski problem. Ja ih rješavam unatrag 30 godina, a Matematički institut u Massachusettsu ih je uvrstio među sedam zadataka čije rješenje nagrađuje s milijun dolara svaki. Matematika mi je hobi, i meni nije toliko bitan novac, koliko želja da to netko pogleda, i da se rad objavi ako se pokaže da su rješenja točna«, tiho nam, samozatajno, priča Saša.

Već je, kaže, očajan, jer se obratio svim važnijim, najvažnijim matematičkim institucijama u državi, no nitko mu nije poslao nikakav odgovor. Odbijenicu je dobio samo od jednog domaćeg matematičkog časopisa u kojem su mu kazali kako, nažalost, same radove oni ne objavljuju. A da bi došao do Clay Instituta, neki ugledni matematički časopis mora objaviti njegov rad, zatim u iduće dvije godine taj rad mora prihvatiti globalna matematička zajednica, a tek na kraju i Clay Institut.

   »Mnogima sam se obratio za pomoć, ali ja nisam matematičko ime, nemam čak niti matematičko obrazovanje, pa kad vide da im piše zavarivač sa završenom srednjom školom, ne shvaćaju me ozbiljno, vjerojatno ne vjerujući da netko može ponuditi rješenja triju zadataka, i to zadataka koja stoljećima nitko nije uspio riješiti«, priča Stefanović koji nema »matematičkih veza«, nema poznanika u tom krugu i, očajan, ne zna kome bi se osim medijima više obratio. »Iako se čini da ti zadaci nisu povezani, oni su jedna cjelina koja daje odgovor na pitanje kako se rješavaju svi matematički zadaci«, jednostavno odgovara Saša.   

Rješavači išli krivim putem

Zašto da mu vjerujemo, pitamo i sami. Zato što su, odgovara, svi oni koji su pokušali riješiti zadatke, išli krivim putem. Euklid, grčki matematičar koji je živio od 330. do 275. godine prije Krista, napominje Saša, postavio je zadatke za koje su mnogi zaključili da su nerješivi jer su se vodili pogrešnim pretpostavkama, i u određenom se trenutku više nisu mogli pomaknuti s mjesta.

   »Ni Euklid tada, kad je zadatke postavljao, nije znao, da pojednostavim, da je Zemlja okrugla, da su, ustvari, sva nebeska tijela okrugla. S tim, i mnogobrojnim drugim spoznajama, bilo je lakše doći do rješenja«, objašnjava Saša koji radi u »3. maju« za kooperanta unatrag četiri godine. Prije toga je, veli, osam godina bio u Uljaniku.

   Na pitanje zbog čega nije nakon srednje škole otišao na studij matematike, odgovara nam kako »nije bilo prilike«. Obiteljska je situacija tražila da što prije ode od kuće i zaposli se, no zato je radeći pomagao sestri koja danas živi u Austriji, da završi studij prava.

Ekscentrični ruski matematički genij Grigorij Perelman prije nešto više od godinu dana odbio je milijun dolara vrijednu nagradu Millenium Prize, Clay Instituta, za rješenje tzv. Poincaréove slutnje iz 1904. godine, jednog od sedam postavljenih zadataka. Ruski genij je svoje rješenje objavio 2002. godine, a onda su analitičari sve do sredine 2010. bezuspješno pokušali pronaći pogrešku.

Na kraju je Clay Institut objavio kako je Perelmanovo rješenje točno, no genij je, ne navodeći razlog, nagradu odbio. Šturo je samo objasnio kako  mu nagrada ne treba jer ima »što jesti i odjenuti«. Živi s majkom i sestrom, također matematičarkom, u malom stanu, i nezaposlen je.

   »U osnovnoj sam školi imao profesora matematike, ne nastavnika, već pravog starog profesora, koji mi je usadio ljubav prema matematici. Poslije sam, sa svojih dvadesetak godina, naišao na brošuru s postavljenim Euklidovim zadacima i odmah uočio da je čovjek koji je brošuru pisao dao kriva objašnjenja. Automatski sam zaključio da treba ići drugim putem i krenuo rješavati zadatke . Treći sam zadatak riješio prije godinu dana, i otad pokušavam zamoliti nekoga da moja rješenja pogleda…«, kaže Stefanović.   

Samo da netko pogleda tatina rješenja

Što god bilo, veli Saša, matematika je i dalje njegova velika ljubav, malo je reć’ hobi.

   »Ja vam dođem u škver, stavim masku na glavu i ni sa kim cijeli dan ne pričam, kad varim. Buka je, vruće je, pakleno vruće, ne možete to niti zamisliti. Ja onda utonem u svoje misli i računam u glavi«, najjednostavnije moguće svoje bavljenje matematikom opisuje Saša. Njegovim će stopama, čini se, i mali sedmogodišnji Simeon koji je tek upisao prvi razred, u kojem će zbrajati i oduzimati do 20, no on već zna zbrajanje i oduzimanje »dokle god treba«, zna tablicu množenja i dijeljenja, dok sad, kaže njegov tata, pokazuje i velik interes za korjenovanje!

   Kako priča Simeonova majka Mirjana, množenje je shvatio onog trena kad su mu, u jednoj rečenici, otkrili da mu je puno jednostavnije izračunati koliko je tri puta pet, negoli pet plus pet plus pet! I onda je shvatio, jednako tako i sve ostalo.

Čitati je naučio potpuno sam, pisati jednako tako, a kad im stručnjaci kažu da ga ne »forsiraju« toliko, oni im odgovaraju kako sa Simeonom u podučavanju nisu proveli ukupno ni pola sata.

Svoju je mamu naučio kako raditi na računalu, i zna sve telefonske brojeve i tablice automobila uže i šire obitelji – napamet. Volio bi, kaže Simeon, da netko pregleda tatine zadatke jer su sigurno točni…

   Stefanovići žive tipično hrvatsku priču. Mirjana je nezaposlena, a i Saša je donedavno više od godinu dana bio bez posla, pa je ona uzdržavala obitelj radeći u Italiji po petnaest dana. Podstanari su, i nije ni sad lako, no nekako se gura.

Bilo bi dobro, slaže se s malim Simeonom, da netko pogleda Sašina rješenja. Onda bi im, veli, svima duša bila na mjestu.