Sve bi imalo smisla ako bi slijedila i zakonodavna aktivnost, kojom bi se predano i oteto preko korupcije vratilo u većinski državni posjed
Kontrarevolucija, restauracija ili nešto treće, još žešće – čime će u konačnici rezultirati završnica hrvatske bitke protiv korupcije na najvišoj državnoj razini?Nužno je otvoriti raspravu o toj trilemi već danas, da se vrlo zahtjevne istražne radnje DORH-a i USKOK-a unazad godinu dana ne bi svele samo na sumnjičenje, suđenje ili kažnjavanje osoba iz hrvatskog političkog i gospodarstvenog vrha. Jer, visokim političkim i ekonomskim adresama sa zapadne strane, koje su u Hrvatskoj potaknule taj aktualni udar na korupciju, možda je u interesu da se osude hrvatski akteri, ali da se njihovi zapadni partneri prešute, i da se posljedice te korupcije, zadrže: dakle, da se ni na koji način ne ugroze veliki ovdašnji posjedi, što su – posredstvom nakaradne privatizacijske politike i još tragikomičnije hrvatske politike ubrzanog puta u NATO i EU, začinjeni međunarodnom korupcijom – unazad desetak godina otklizali u većinsko vlasništvo inozemnih banaka i kompanija.
Nacionalizacija – brend
Nasuprot toj inozemnoj igri, maloj je, prezaduženoj i rasprodanoj Hrvatskoj, valjda, u strateškom interesu, ne samo da otkrije krivce vlastite nevjerojatne propasti, nego i da u svoj posjed vrati što veći dio rasprodanih ili korupcijom devastiranih gospodarskih i financijskih potencijala. Sve to – koliko god bi moglo na kratki i srednji rok – biti bolno, rizično i skupo, na dulji bi se rok moralo isplatiti, ako se i sam koncept hrvatskog priključivanja u Europsku uniju postavi na nove temelje. Jer, Hrvatska od ulaska u punopravno članstvo Unije može imati više koristi nego štete samo pod uvjetom, da u Uniju ne ulazi ni kao prezadužena, niti kao depresijska, pa ni kao kolonijalna zemlja, nego kao poletno gospodarstvo, s kvalitetnim vlastitim gospodarskim potencijalima i konkurentnim industrijskim i turističkim brendovima.U tom se kontekstu, na tehničkoj razini spomenute trileme: kontrarevolucija, restauracija ili nešto treće, još žešće, otvara široka paleta opcija. I kontrarevolucija, i restauracija, kao teške riječi, imaju krajnje različita značenja u dijametralno suprotnim povijesnim ili ekonomskim i vlasničkim okolnostima. Još od 1945. pa sve do 1990., nitko nije sporio da ono što se dogodilo na prostoru Titove Jugoslavije, u odnosu na ratno i predratno – političko, ekonomsko i vlasničko – stanje zovu revolucijom (ili, u prijevodu, preokretom). U toj Titovoj se eri svaki pokušaj napada na političke, ekonomske i vlasničke temelje samoupravnog socijalizma i ustavnog poretka SFRJ nazivao – kontrarevolucijom. No, tim imenom nitko nije nazvao preokret, koji je nastao voljom građana, na prvim demokratskim izborima u proljeće 1990., nego se i u političkom i u novinarskom žargonu koristila uvezena riječ tranzicija, sa svojim neutralnim ideološkim značenjem, kao imenica koja upućuje samo na prijelaz iz jednog sustava u drugi, ne dajući ni jednom ni drugom pravog imena niti nadimka. Najugledniji hrvatski ekonomist, dr. Branko Horvat, odbacivao je taj uvezeni tehnički pojam, te je tranziciju nazivao restauracijom, obrazlažući je nizom činjenica, prema kojima se u Hrvatskoj obnavljao kapitalistički sustav neoliberalnog tipa, kakav je u užoj, ali ne manje primitivnoj, formi postojao i u karađorđevićevskoj Jugoslaviji. Ja sam, nakon što su se u drugoj polovini 1990-ih posložili mnogi temelji tog novog političkog i ekonomskog sustava, preokret iz 1990-e, u svojim novinarskim kolumnama nazivao kapitalističkom revolucijom, dokazujući da je bila uspješnija od socijalističke, jer je sve svoje krunske ciljeve ostvarila u upola kraćem razdoblju, uz dvostruko veću korist novih gospodara ovdašnjih potencijala – stranih banaka i velikih inozemnih kompanija.
Mađarska INA kao »ključ«
Izdavanje naloga za uhićenje bivšeg premijera (s obzirom na demokratsko biće današnje Hrvatske) nije ni kontrarevolucija niti revolucija, ali – s obzirom na sumnje u organizirani kriminal njegove šire ekipe na vlasti, prožete korupcijom – sluti na preokret, kojem tek treba dati njegovo povijesno ime. Dobro se podsjetiti, da je Hrvatska već 1990. podržavila svu dotadašnju društvenu imovinu, da bi je godinu- dvije poslije izložila najprije pretvorbi, a zatim i privilegiranoj i vrlo kaotičnoj privatizaciji, pa naposljetku i rasprodaji ili predaji stranim bankama i kompanijama. Preostali državni i javni sektor u Sanaderovoj je eri postao ranjiv na domaću i međunarodnu korupciju, što je u kombinaciji s precijenjenim tečajem i visokom državnom potrošnjom rezultiralo previsokim vanjskim dugom, smanjenim fiskalnim prihodima, gospodarskom depresijom i enormnim bogaćenjem »tranzicijske« elite, njih desetak tisuća u prvom i još pedesetak tisuća osoba u drugom krugu.
Obezglavljena kolonija?
Stoga će Sanaderov efekt (točnije, posljedice sumnjičenja ili optužbe protiv donedavnog premijera za upravljanje organiziranim kriminalom) biti razoran, ne samo za vodeću političku stranku, HDZ, nego i za nesagledivo velik broj tranzicijskih aktera, koji su se unazad 15 godina protuzakonito obogatili, i to na račun državne imovine ili na štetu poreznih obveznika. Ako bi se cjelokupna, snažno zahuktala akcija DORH-a protiv korupcije na najvišoj državnoj razini zadržala samo na sudskim procesima i eventualnim kaznama desecima najisturenijih osoba, a zadržala gospodarska i vlasnička struktura nastala korupcijom i nerazumnom rasprodajom najkvalitetnijih domaćih gospodarskih i financijskih potencijala, tada bi Hrvatska od uigrane korupcionaške zemlje postala samo obična, obezglavljena kolonija, bez ikakve autonomne perspektive. Ako bi za sudskim postupcima, slijedila i zakonodavna aktivnost, kojom bi se sve rasprodano ili, preko korupcije, predano i oteto, vratilo u većinski državni posjed, tada bi Hrvatska na manje bolnim temeljima mogla pokušati ponovno prići punopravnom članstvu u Uniji, pod uvjetom da se svojom radišnošću, obrazovanošću, inventivnošću, bezgraničnim strpljenjem, pa i nevjerojatnim poštenjem – u vidokrugu do 2025. – izvuče iz najteže gospodarske depresije u svojoj povijesti. Ključ preokreta bit će odnos Vlade prema MOL-u, u odnosu na koji i SDP-ov predsjednik, Zoran Milanović, traži da Vlada svako stjecanje većinskog vlasništva u INA-i može dopustiti samo uz suglasnost Hrvatskog sabora. U to ime, podsjeća Vladu Milanović, dobro je uvažavati praksu velikih europskih država, koje su na slične načine zaštitile sve svoje nacionalne strateške sektore od inozemnih preuzimanja.
Oteto – prokleto i vraćeno
Ali, protiv »pljačke stoljeća« i tranzicijske korupcije na međunarodnoj i nacionalnoj razini nužne su sveobuhvatne protumjere: od nacionalizacije svih rudnih izvora do zabrane prodaje svih prirodnih potencijala, kao i većinskih udjela u preostalim strateškim djelatnostima. Budući da su i prema nalazima Državne revizije, i prema ocjenama većine vodećih domaćih stručnjaka, inozemnim investitorima po preniskim cijenama prodane i INA, i Hrvatski telekom, i većina banaka, i niz strateški važnih kompanija, sve bi ugovore u tim slučajevima trebalo staviti izvan snage. Osobito, ako se može dokazati, da su se na poklonjenim kapitalima inozemni vlasnici u međuvremenu višestruko naplatili (ako su i one popusne svoje troškove platili iz vlastitih prihoda)!Ako Hrvatska želi kao uspješna ekonomija ući u Europsku uniju, tada mora imati većinsko vlasništvo bar u tri velike ovdašnje banke, i bar u strateškim djelatnostima, kao što su poljoprivreda, energetika, naftna industrija, proizvodnja hrane, telekomunikacije i turizam. Suludoj doktrini, prema kojoj Hrvatskoj ne treba većinsko vlasništvo ni u bankama, ni u industriji, ni u turizmu, a velikim europskim, ruskim i kineskim kompanijama i bankama treba i na njihovom terenu i u maloj Hrvatskoj, valjda je – u sjeni potrage za Sanaderom – došao kraj. Za tu vrstu preokreta nužni su što skoriji parlamentarni izbori, uz novi stand-by sporazum sa MMF-om i zahtjev za reprogramiranjem barem polovine dospjelih vanjskih dugova u iduće tri godine, kako bi se izbjeglo neko, socijalno i ekonomski, puno skuplje – revolucionarno »rješenje«.