Broj zaposlenih prošle je godine smanjen za pet posto, a ako uskoro i dođe do gospodarskog oporavka, zaposlenost se neće odmah povećavati, dr. Predrag Bejaković
ZAGREB Iako je, kad je riječ o omjeru broja umirovljenika i zaposlenih, pala na najniže grane u povijesti, Hrvatska će idućih mjeseci vjerojatno potonuti još i dublje. Trenutačan matematički odnos onih koji rade i uplaćuju doprinose – osiguranika – te onih koji dobivaju penzije – korisnika – iznosi 1 naprama 1,23 i najniži je od kada postoje statistike Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO).
To je crni vrhunac negativnog trenda koji traje već dvije godine i kojemu se kraja još ne vidi jer će broj penzionera rasti po uobičajenoj stopi od 2 posto godišnje, ali broj onih koji rade još će se neko vrijeme smanjivati – po optimističnoj prognozi 2 do 3 mjeseca, po pesimističnoj i duže.
Loš omjer
Prije točno godinu dana, u siječnju 2010., za jednog penzionera radilo je 1,28 zaposlenika, a prije dvije godine – početkom 2009. – taj je omjer iznosio 1 prema 1,38. Pad sa 1,38 na 1,23 zaposlenika po jednom penzioneru u svega dvije godine, cijena je koju gospodarska kriza naplatila mirovinskom sustavu. Tako loš omjer osiguranika i korisnika mirovina, kao što je sada, Hrvatska nije zabilježila ni u prošlom ekonomski kriznom razdoblju – početkom novog milenija. Naime, tijekom 2001. i 2002. omjer zaposlenih i umirovljenika kretao se na razini 1 naprama 1,36 ili 1,37.
– Hrvatski problem nije toliko u broju umirovljenika, koliko u broju zaposlenih – objašnjava dr. Predrag Bejaković iz Instituta za javne financije (IJF) u Zagrebu. Broj zaposlenih prošle je godine smanjen za pet posto, a ako uskoro i dođe do gospodarskog oporavka, zaposlenost se neće odmah povećavati.
– Može se čak dogoditi da bilježimo gospodarski rast, a da se zaposlenost ne povećava, upozorava Bejaković. Uobičajeno je, dodaje, da se povećanje zaposlenosti događa tek tri do šest mjeseci nakon izlaska iz krize, odnosno početka gopodarskog oporavka.
U EU duže se radi
Da su hrvatske penzije sve jadnije, pokazuju i podaci o odnosu prosječnih mirovina i plaća. Početkom ove godine prosječna penzija ponovno iznosi manje od 40 posto prosječne plaće – 38,76 posto, odnosno 2.164 kune. Prije godinu dana penzija je pokrivala 40,4 posto prosječne plaće, početkom 2009. 39,3 posto, a početkom 2008. te 2007. bila je tek nešto viša nego sad – iznosila je 38,92, odnosno 39 posto prosječne plaće.
Od 1,2 milijuna hrvatskih umirovljenika, njih više od 40 posto ili gotovo pola milijuna, korisnici su invalidskih i obiteljskih mirovina. To znači da je svega oko 600 milijuna ljudi prikupilo radni staž za punu ili prijevremenu starosnu mirovinu. Zato je prosječni staž hrvatskog umirovljenika manji nego drugdje u Europi.
– Puno kraće radimo nego drugi, a sve duže živimo, kao i svi ostali. Mirovine ne mogu biti veće ako se takvi odnosi nastave, kategoričan je Bejaković. Prosječna dob korištenja mirovina u Hrvatskoj od 2003. se povećala za čak tri godine – sa 16 na sadašnjih 19.
Najveće približavanje penzija i plaća dogodilo se početkom prošloga desetljeća – kada su prosječne mirovine iznosile povremeno i oko 44 posto prosječne plaće. Proteklih godina taj se odnos kretao uglavnom između 39 i 42 posto. U razvijenim europskim zemljama prosječne mirovine iznose 50 do 60 posto prosječne plaće. No, u tim državama, napominje Bejaković, ljudi puno duže rade.
– U Europskoj uniji prosječna dob odlaska u mirovinu je 62 godine, a u Hrvatskoj ispod 60 godina. Naši umirovljenici prosječno rade 29 godina, a koriste mirovine prosječno 19 godina – muškarci 17, žene 21 godinu. Takav je odnos neodrživ – ističe Bejaković.
Jedino je rješenje duži ostanak u svijetu rada. Kada bi građani Hrvatske sakupili cijeli mirovinski staž, penzije bi bile znatno veće, napominje Bejaković – iznosile bi prosječno, izračunao je, 60 posto plaće.
