Knjiga je ovih dana objavljena u izdanju »Ziga« iz Rijeke, a Enver Krivac u Terryju Gilliamu vidi idealnog redatelja filma koji bi bio snimljen po njegovom romanu
Enver Krivac crta stripove i murale, sklada elektroničku i ambijentalnu glazbu, piše romane, pjesme i kratke priče, a snima i radijske reklame i jinglove. Zanimljivo je i nesvakidašnje da je u svemu tome vrlo uspješan. Naime, kao strip crtač predstavio se zbirkom »Priče iz Ž+K!«, te s nekoliko izložbi. Elektroničku glazbu najviše stvara za osobne potrebe, ambijentalnu za kazalište, dok za riječke Mandrile supotpisuje manji broj tekstova, uključujući i njihovu recentnu suradnju s Valterom Kocijančićem. Za album Valterovu »Apstinenciju«, kao i za oba albuma »My Buddy Moose«, osmislio je omote. U ulozi pisca pojavljuje se sve češće, a nakon brojnih čitanja svojih kratkih priča i dva zajednička romana došlo je vrijeme i za njegov prvi samostalni roman.
Gorani su izrazito duhoviti. To je povezano s našim lokalnim jezicima, ili narječjima, kako ih mnogi vole omalovažiti. Ima nešto smiješnog u tom kajkavskom, tvrdom a muzikalnom
Njegova »Ulica Helen Keller« ovih je dana konačno objavljena u izdanju »Ziga« iz Rijeke, a Krivčev roman 30. ožujka bit će predstavljen u Ribooku. »Ulica Helen Keller« počinje i završava u Kelerici, predgrađu Rijeke u čudnom prostoru i vremenu, a roman je sastavljen od »deset poglavlja, deset istina, deset dodataka poglavljima i jednog kulinarskog recepta«…
Goranin u Rijeci
Gdje ste vi zapravo rođeni – u Rijeci ili Ravnoj Gori? Naime, vaše biografije se razlikuju.
– U Rijeci. No, ja sam iz Ravne Gore. U Gorskom kotaru sam živio sve do svoje osamnaeste. Kad mi je kasnije dosadilo objašnjavati da sam rođen u Rijeci, ali da nisam Riječanin, počeo sam u biografijama lažno navoditi Ravnu Goru kao mjesto rođenja. Dijete rođeno na selu zvuči romantično i arhaično, pa sam ustrajao u svojoj obmani, i ustrajat ću, a ujedno sam izbjegao dosadna objašnjavanja, baš kao sada, da Ravna Gora nema rodilište. No, laž i nije tako strašna – prije svega sam Goranin.
Jesu li Gorani duhoviti, ili ste vi iznimka?
Utjecaj televizije
Otkud ravnogorskom dječaku tolika fascinacija popularnom kulturom?
– Ne postoji niti jedan konkretni pokretač, to se sto stvari skupi po putu i pomiješa. Plus činjenica da su Žagari i Krivci prije mene većinom slikali, svirali, puno čitali… Recimo, u našoj kući je uvijek svirao radio. Vršnjaci u Rijeci su odrastali uz talijanski radio, ja eto uz delnički, doduše i pokoji slovenski, čiji je signal do nas stizao. Imali smo i kino, ali se film prikazivao samo nedjeljom, bilo je to neko drugo vrijeme. S druge strane, televizija je oduvijek bila važna. Muppet Show, na primjer. Kasnije su došle knjige i škola i kako to već ide, ali i danas mislim da je televizija najbolji edukator, naravno ako joj se pristupi selektivno. Danas isto vrijedi i za internet.
Dokazali ste se u brojnim umjetničkim granama, stekli i određenu afirmaciju. Možete li živjeti od svoga rada?
– Gle, honorarčim na sve strane, no hrvatska je praksa takva da do svog zarađenog novca stižemo sve teže, najčešće nikako. Ali ne želim kukati, nije meni ništa gore no drugima.
– O stripu trenutačno razmišljam nešto manje nego inače, a da budem iskren nemam niti nekih posebno dobrih ideja za duži format. Ja sam sam sebi najgori scenarist. Vratit ću se tome sigurno, ali ne dok ne budem imao jasnu ideju što želim reći. Raditi još jednu knjigu kao što je bila »Priče iz Ž+K!« nema nikakvog kreativnog smisla. Neki dan sam je našao skeniranu i fino zapakiranu na internetu. Naravno da sam si je skinuo. To nije piratstvo, to je kompliment.
Učiteljica Daša
Koji vam je od umjetničkih frontova najdraži?
– Pisanje, definitivno. Pisanjem se intenzivnije bavim zadnjih godina, što je ponajprije zasluga udruge Katapult kroz koju surađujemo s brojnim etabliranim piscima u Hrvatskoj i susjedstvu. Udruga organizira veliki broj javnih čitanja, tako da se moje pisanje umnogome uozbiljilo.
Što mislite o hrvatskoj književnoj sceni?
– Nisam tip koji guta sve nove hrvatske knjige, meni osobno mnogo zanimljivije stvari događaju se u drugim medijima i ne čitam dovoljno da bih bio objektivan, ali dobro znam što se zbiva i znam da me jako malo toga oduševljava. I to ne bi zvao scenom. Postoje tri ili četiri ja-tebi-ti-meni ekipe i hrpa autsajdera. Velika većina prežvakava već sto puta pročitane teme i stilove, i tu je skoro uvijek Balkan, od čega mi je u startu slabo. Previše prepričavanja, premalo svježih ideja, premalo umjetnosti. A izdavaštvo samo je tu gdje je. Tu depresiju ne treba dodatno objašnjavati. Kako bilo, i u takvim uvjetima postoje pojedinci čija kvaliteta nađe svoj put. Nekoliko ljudi izrazito cijenim, prije svih Dašu Drndić i bila mi je velika čast da sam od nje mogao nešto i naučiti. Olja Savičević Ivančević za mene je trenutačno naša najbolja pjesnikinja.
Nepostojeći riječki kvart
Pred objavom je i vaš prvi roman?
– Da, prvi solo album, kako ga volim zvati. Konačno je vani, dugo mu je trebalo, četiri godine sveukupno, no to je zato što sam neprestano odugovlačio.
– To je natječaj, ili kako ga oni zovu – konkurs za područje cijele bivše države i osvojiti drugo mjesto između 2.500 radova bio je fantastičan osjećaj. Bilo je radova i iz Švedske, Nizozemske i Njemačke. Pogotovo jer je to prvi put da sam negdje poslao svoj tekst i još je k tome glava žirija cijenjeni gospodin Vlada Arsenić. Zanimljivo je da je i treća nagrada za prozu otišla u Hrvatsku, kao i druga za poeziju. »Rainbowing« je kratka priča o mom prijatelju i meni i o tome kako smo zajedno prošlo ljeto oslikali 25 kvadrata murala na zidu garaže mog starog u Ravnoj Gori.
