Robert Roklicer: prije su se zgražali, sad me nagrađuju

Više volim da se piše o mojim knjigama, nego o  meni. Ja sam kao i svaki četvrti čovjek u Hrvatskoj,  s viškom kilograma i dozlaboga lošim ukusom

Puno je povoda za razgovor sa svestranim piscem koji se, osim poezijom i prozom, bavi još i pisanjem scenarija i drama. Njegovi izleti u  glumu još su jedna simpatična natuknica u zanimljivoj biografiji  rođenog Vukovarca kojeg književna scena prepoznaje kao najiskrenijeg  pristašu onakvog pisanja koje sam naziva »bukowski – stilom«.

Odakle Vam toliko energije u ova iznurujuća vremena?

– Ove sam godine dobio nekoliko nagrada za svoj književni rad.

To  valjda dođe s vremenom – pišeš i nastojiš napisano staviti u neke svoje  okvire, šalješ rukopise na natječaje, nadaš se da će to netko pozitivno  ocijeniti, ili barem samo pročitati. A onda kapne tu i tamo neko priznanje.

No, ono što mene kao pisca posebno veseli jest činjenica da već  godinama, nakon osam objavljenih naslova, imam svoju nemalu  književnu publiku koja uredno kupuje moje knjige, posuđuje ih po  knjižnicama, piše mi e-mailove, želi osobni kontakt. Na tome se moj  spisateljski ego hrani. 

S druge strane, tu je i sve veće priznanje mojih kolega koji su se do  jučer skoro pa zgražali nad mojim djelima, posebno nad onim prvim  knjigama, a tu prije svega mislim na naslove koje spadaju u takozvanu  underground književnost. 

Mediji u kontroliranim dozama

Usprkos uspjehu i dugoj prisutnosti u književnom životu, u kritikama i »mainstream« medijima niste prepoznati ni spominjani koliko biste trebali biti. Je li taj dojam ispravan, osjećate li se i vi pomalo  zanemarenim? – Pisci i ne bi trebali biti u naročitoj sprezi s medijima, barem je to  moje mišljenje. Na nama je da pišemo i samo pišemo. U redu je ako pisac da poneki intervju, ali samo ako ga da novinaru koji je pročitao  nešto više od osnovne školske lektire. 

Reći ću vam jedan primjer: prije nekoliko godina dao sam veliki intervju jednom beogradskom listu povodom izlaska moje knjige »Kako  se ubiti« u Srbiji.

Pitanja koja su mi poslali elektronskom poštom bila  su famozna glupost, ispolitizirana i nekorektna, pa im isprva nisam  želio ni odgovoriti na taj e-mail.

Ali nakladnik me je uporno molio da  to ipak učinim »poradi marketinga« za njihovo tržište.

Pristao sam. I  pokajao se. Već su u samome naslovu izvukli riječi (inače iz tema s kojima sam se zabavljao u prozi) kao što su Carla del Ponte, Balkan, Bruxelles i tako dalje. Ispalo je tako, naime, zahvaljujući njihovim redaktorskim »intervencijama« po izlasku intervjua da sam gorljivi pristaša neke ideologije koja zastupa bratstvo i jedinstvo, i pitaj boga čega sve ne. 

Dakle, mediji – da, ali u manjim, kontroliranim dozama. Više volim  da se piše o mojim knjigama, nego o meni samom. Ja sam kao i svaki  četvrti čovjek u Hrvatskoj, s viškom kilograma i dozlaboga lošim ukusom.

Tko prati Vaš književni rad, primjećuje zaokret u poetici – od najgorljivijeg pristaše proze kakvu je pisao Bukowski, sada se u kratkim  pričama okrećete gotovo klasičnom pripovijedanju koje je često  emotivno, toplo, humano. Čime je motiviran taj zaokret? – Pišem (i objavljujem) poeziju, prozu, romane, scenarije i upravo  završavam jednu kazališnu dramu. Dakle, pišem ono što tog trenutka,  u času nastajanja, izlazi iz mene. Nisam nikada bio nužno vezan samo  za »bukowski stil«, ali on je prvi »isplivao« na površinu, kako kod publike, tako i kod kritike. 

Ipak moram priznati da me je »Buki« došao glave, kao da stoji iznad  mojih ramena, onako ružan i samodopadan, pa me kritičari možda i  zbog toga u startu preskaču, ili me – ni ne čitajući što pišem – proglašavaju psovačem, hedonistom, manijakom…

Politička (ne)korektnost

U Vašem romanu »Žene, muškarci i puno dobrih pedera« već ste  naslovom navijestili da od političke korektnosti tu neće biti ni »p«. Je  li politička korektnost precijenjena, i ima li za nju uopće mjesta u  književnosti? – Ma taj roman je maksimalno politički korektan, ma što god se podrazumijevalo pod korektnošću. Likovi u tom romanu su obični luzeri,  ljudi koji žive od danas do sutra, koji nemaju svoje stavove i jasno izgrađene ciljeve, nego su motivirani strahom od politike i sve veće medijske halabuke o propasti čovječanstva. 

Glavni lik u romanu pljuje po svim političkim strankama, ne štedeći  ni jednu, po svakoj nacionalnosti i vjeri, uključujući i svoju, po muškarcima, ženama, pederima, ali i po sebi – zbog načina na kojeg promišlja  i načina kojim živi. Dakle, ako je lik samoubojica treba mu dati minimalnu šansu da preživi, ali ako je Boško Buha pa iz zasjede fitilji bombe… to je već druga priča. 

A na pitanje ima li mjesta za političku korektnost u književnosti, jednostavno nemam odgovora. Mislim da knjiga može biti samo dobra ili  loša, bez obzira na boju kojom je obojena. 

Trend ekranizacija domaćih romana je u usponu, vidi se to i po rezultatima HAVC-ova natječaja za realizaciju scenarija. Ovaj Vaš zadnji roman uspoređuju s Bovićevim »Metastazama«, romanom koji je  uspješno prenesen na film i u kazalište.Jeste li razmišljali o tome da  »Žene, muškarce…« pretvorite u film?

– Postoji nekoliko inicijalnih pregovora oko moguće ekranizacije mojih priča, ali sam to za sada stavio u drugi plan. Razlog nije moja  skromnost ili strah od neuspjeha – a ne daj bože ni višak love na  računu – već prezauzetost s drugim projektima koje sam otprije započeo, a moram ih dovršiti.

No, svakako bih volio jednog dana i to vidjeti.  