Napisao je tolike knjige premda mu je najbolji roman njegov vlastiti burni život
Još jednom da se rodim, nemirno ovo tilo zvizdu će istu slidit i bit će što je bilo… da skupim ča je bilo u jednu pismu stane – poručivao nam je pokojni Zdenko Runjić kroz usta najslavnijeg dalmatinskog trubadura Olivera Dragojevića u jednom od nezaboravnih hitova, »Malinkoniji«.
Ernest Hemingway, najslavniji američki književnik odlično bi se uklopio u ove mediteranske, hrvatske stihove jer cijeli njegov burni život stane u jednu pjesmu s puno melankolije. Tako je bilo do tog davnog 2. srpnja 1961. godine, kada je prije pola stoljeća pustolov i ponajprije pisac, odlučio da je svemu kraj, okončavši dvocijevkom svoje »slijeđenje zvijezde«. Tragičan kraj velikana je dodatno pojačao mit o njemu, ali i bez toga bi najpoznatiji američki Ernest ostao stalnom temom zanimanja. Ovako si je sam izvadio kartu za put bez povratka, ali je ostao u legendi.Novinar i ratnik
Ernest Hemingway, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1954. godine, isprva se bavio novinarstvom koje ga je odvelo na mnoga krizna žarišta svijeta. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, dulje je vrijeme živio u Parizu, a u španjolskom građanskom ratu na strani je republikanskih snaga. Prva priznanja stekao je svojim novelama. Pisao je kratkim rečenicama s puno ponavljanja, a osobni dojmovi su bili njegov znak raspoznavanja u tim djelima od kojih su najslavnija: Sunce se ponovo rađa, Zbogom oružje, Kome zvono zvoni, te Starac i more.
Roditeljske svađe
U ovom tipičnom mjestu i kraju američkog Srednjeg zapada, u kojem brojni filmski režiseri ili pak književnici i do danas nalaze neiscrpan izvor tema za svoja djela, živjela je ta protestantska obitelj Hemingway. Priča se da odnosi među roditeljima nisu bili idealni, otac je bio mekan ali grub, a majka ambiciozna i dominantna osoba. Ernest je bio drugi među šestoro braće, a svi su živjeli između verbalnog ping-ponga roditelja.
Hemingway je 1917. godine završio tamošnju školu, a učitelji su pritom uočili njegovu literarnu »žicu«. Majka je za njega priželjkivala karijeru violončelista, a mladić je težio biti poput oca, volio je lov, ribolov, boravak na otvorenom. Uz to je ostavio školovanje i zakoračio u novinarski svijet kao suradnik »Kansas City Stara«, ali ga je ulazak SAD-a u rat ponukao da se prijavi među dobrovoljce za ratovanje u Europi.
Piće i priče
U povratku 1919. godine američki tisak ga je dočekao kao heroja hvaleći njegovu hrabrost. Njemu pak nije godio povratak u civilni život, a neprilagođeni Ernest kojeg je mučila i nesanica, okrenuo se piću. Čitao je puno, a tog je ljeta, uz izlete u šume Michigana, počeo pisati priče.
Od 1920. godine je i suradnik »Toronto Stara«, otišao je u Chicago, a nakon godinu dana je sklopio brak s Elizabeth Hadley Richardson, starijom od njega osam godina. Uz pomoć dobronamjernika, među kojima je Ezra Pound, Hemingway se vratio u Europu radeći za svoj list. Pratio je međunarodne događaje poput grčko-turskog rata. Ubrzo su mu objavljene prve knjige, a rodio mu se i sin, John Hadley Nicanor, zvani Bumby.
Povratak u Ameriku
Romantično je njegovo novo američko razdoblje od 1928 do 1939. godine. Vratio se sa suprugom i vrijeme mu je protjecalo kako u pisanju, tako i u lovu i ribolovu na Floridi. Događale su se i obiteljske promjene, rodio mu se drugi sin Patrick, ali je umro Ernestov otac – upucavši se. Pisac je pak objavio slavno djelo »Zbogom oružje« 1929. godine i tko bi rekao da će mu za nešto više od trideset godina baš oružje doći glave. Zlokoban znak bilo je očevo samoubojstvo.
Zvona s Kube
Te godine je otišao i na Kubu te objavio glasovito djelo »Kome zvono zvoni«, sjajno ovjekovječeno i na filmskom platnu sa scenama španjolskoga građanskog rata. Nemirni duh Hemingway je pak otišao najprije na Daleki istok da bi na koncu pošao za američkom armijom u Europu, a kraj rata je i kraj njegova braka s Marthom Gellhorn, a nova izabranica srca je Mary Welsh.
Godinu dana prije dobivanja Pulitzerove nagrade, 1952. godine je objavio još jedno sjajno djelo, »Starac i more«, a 1954. stigla je i Nobelova nagrada. Ali, kako u njegovu životu ništa nije moglo proći glatko i bez uzbuđenja, nagradu je dočekao jer je pukom srećom preživio zrakoplovnu nesreću, iako su ga već smatrali mrtvim. Usprkos slavi i priznanjima počeli su ga nagrizati crvi egzistencijalne krize, a 1960. godine Hemingway je primljen na kliniku u Minnesoti. Sve snažnije psihičke smetnje natjerale su liječnike na primjenu elektrošokova. To je pak prouzročilo gubitak pamćenja.
Pokvarili su se i odnosi s kubanskim revolucionarom – diktatorom Fidelom Castrom, a autor tolikih djela za pamćenje je pošao u Ketchum u Idahou. Tu je supruga spriječila njegov prvi atentat na vlastiti život, ali one kobne nedjelje 2. srpnja Hemingway je ustao rano i uzevši jednu od svojih lovačkih pušaka, navodno da je očisti, poranio je na susret sa smrću. Napisao je tolike knjige premda mu je najbolji roman njegov vlastiti burni život. Ne kažu uzalud da je genijalnost od ludila odijeljena samo tankom folijom.
