Za takvu različitost u stavu, po svemu sudeći, postoji racionalno objašnjenje. Naime, prilikom potresa na riječkom području moguse čuti specifični zvukovi, a da se potres ni ne osjeti, i to ljude prestraši, smatra seizmolog Ivo Allegretti, dodajući kako se broj poziva povećao od kolovoza 2017.
Riječko područje posebna je priča kada je riječ o potresima. Ne zato što je na tom području posljednjih mjeseci zabilježen niz slabih potresa nego zbog ljudi. Ljudi iz tog kraja zovu Seizmološki zavod i zbog najslabijih potresa, zbog potresa na koje u Dalmaciji nitko ne bi reagirao, a od kolovoza prošle godine posebno često zovu. Takav odnos, i regionalne razlike u odnosima, tumačio nam je rukovoditelj Seizmološke službe Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Ivo Allegretti.
Za takvu razlikovnost po svemu sudeći postoji racionalno objašnjenje. Naime, prilikom potresa na riječkom području mogu se čuti specifični zvukovi, a da se potres ni ne osjeti, i to ljude, smatra Allegretti, prestraši.
Allegretti je na čelu službe u koju neprekidno pristižu podatci iz 13 državnih seizmoloških postaja i četiri postaje u Gradu Zagrebu, ali i još nekoliko desetaka postaja u susjednim zemljama. U toj službi zaposleno je sedam seizmologa i jedan tehničar, »ni približno dovoljno. U slovenskoj službi zaposleno je 17 seizmologa, u crnogorskoj njih devet«, kazuje Allegretti. Njih sedmero godišnje obrade između deset tisuća i 12.000 potresa u Hrvatskoj i području do otprilike 500 kilometara udaljenosti od Hrvatske. Dakle, seizmolog prosječno godišnje obradi najmanje 1.400 potresa ili gotovo četiri dnevno (računajući i subote i nedjelje i praznike). Kod svakog se potresa rade dijagrami faza valova, potrebno je točno odrediti početak svake faze, za to se koriste podatci iz mreže od pedesetak seizmoloških postaja u Hrvatskoj i susjednim zemljama, a na koncu ih se sve katalogizira.
Nema pravila, nema prosjeka
Za vrijeme razgovora seizmološka postaja na Puntijarki registrirala je malu trešnju. »To je ništa, vjerojatno je prošao automobil, kolege meteorolozi idu na svoju postaju«, tumači nam Allegretti i usput naznačuje koliko su današnji uređaji pedantni i osjetljivi. – Većina potresa su slabi, nema štete, nema rušenja, ali ljudi se uznemire i u ovom vremenu Facebooka istog trena žele znati što se zbiva, navodi Allegretti. Povremena posljedica toga je i zvanje dežurnog seizmologa po noći. Služba ne radi 24 sata dnevno, to bi bilo skupo, a ako je potrebno, dežurnog seizmologa zove Državna uprava za zaštitu i spašavanje. S potresima nema pravila i nema prosjeka. Moguće je da će dežurnog tijekom jedne noći zvati tri-četiri puta (što je obično posljedica toga što nakon jačeg slijede slabiji potresi), a da potom sljedećih mjesec dana neće zvati nikoga.
U zbirci u Memorijalnim prostorijama Andrije Mohorovičića u Geofizičkom zavodu, posebno mjesto zauzima mikrobarograf koji je u Zagrebu korišten od 1. ožujka 1903. godine. Riječ je o veoma osjetljivom uređaju koji bilježi i najmanje promjene tlaka i vjerojatno je jedini tako dobro sačuvan uređaj na svijetu. Danas se, naravno, koriste moderniji mikrobarografi, a ovaj je u Zagrebu služio desetljećima, Zabilježio je promjene tlaka koje je izazvala Tunguska eksplozija 1908. godine, a zabilježio je i promjene tlaka izazvane sovjetskim nuklearnim testom 1961. godine na Novaji Zemlji.
Poseban problem je epicentar potresa koji izračunava »automatika«, a može biti netočan. – Epicentar može biti 20 ili 200 kilometara dalje, a informacije o epicentru nisu nevažne. Potres može biti, recimo, u Ivanić Gradu, a može biti detektirano kao da je epicentar u Samoboru. Za ljude izvana, za nekoga u Velikoj Britaniji, to je svejedno, za njih je to potres u Zagrebu, ali ovdje nije svejedno, nije svejedno gdje treba slati ljude, govori nam Allegretti.
Potres se ne može predvidjeti, ali se od njega moguće zaštititi, ali kako kaže Allegretti »potres dolazi besplatno, obrana je skupa«. Dva su stupnja obrane. Prvi je procjena seizmičke opasnosti, odnosno izrade karte koja već i građanima pomaže jer mogu znati što ih očekuje na pojedinoj mikrolokaciji, razine katastarske čestice na kojoj žele graditi kuću. U tom slučaju uzima se u obzir osnova stijene i na temelju njenih karakteristika budući kućevlasnik može znati kakva je seizmička opasnost na toj lokaciji. Za velike i važne gradnje provode se posebna mjerenja i tada se u obzir ne uzima samo osnova stijene, nego i slojevi iznad te osnove, poput vode, šljunka, šodera, gline, a to su slojevi koji mogu amplificirati potres. Tek nakon što se procijeni seizmička opasnost radi se procjena rizika od potresa. Takvo mikrozoniranje u Zagrebu se radi posljednjih desetak godina, Dubrovnik je testirao važnije objekte, a karte seizmičke opasnosti u Sjedinjenim Američkim Državama niveliraju se svakih pet godina, uz ostalo i zato što se razvijaju nove, bolje metode koje daju preciznije rezultate.
Moho u temeljima seizmologije
Allegretti potres opisuje kao događaj koji postaje opasan kada se zgrade počnu rušiti. Tada nastaje materijalna šteta i rušenje zgrada je ono što dovodi i do ljudskih žrtava. Iako su o potresima pisali, pa i na našim područjima, još u starome vijeku, prvi potres kod nas koji je dobro obrađen jest onaj koji je pogodio Dubrovnik 6. travnja 1667. godine. U tom potresu poginulo je oko 3.000 stanovnika Dubrovačke Republike, a uvelike je odredio budućnost grada i njegovo slabljenje. Detaljno je obrađen i potres koji je pogodio Zagreb 9. studenoga 1880. godine, a tada je već 19 godina postojala seizmološka služba. Svjetski važan potres pogodio je Pokuplje 8. listopada 1909. godine. Taj je potres detaljno istraživao Andrija Mohorovičić. Prikupio je podatke s brojnih seizmoloških postaja (Zagreb, Pula, Rijeka, Sarajevo, Beč, Jena, Strasbourg, a najudaljenija postaja s koje je dobio podatke je ona u Tbilisiju).– Na temelju toga napravio je nešto što spada u temelje seizmologije. Otkrio je da je Zemlja slojevito građena i da postoji diskontinuitet, navodi Allegretti. Mohorovičić je proučavao iznenadno povećanje brzine valova na određenoj dubini, u slučaju Pokuplja na dubini od 54 kilometra i zaključio da je riječ o granici između Zemljine kore i plašta. Taj je diskontinuitet nazvan Mohorovičićev diskontinuitet ili jednostavnije Moho.
Mohorovičiću je na ruku išlo i to što je samo godinu dana prije potresa Zagreb nabavio nove horizontalne mehaničke seizmografe, a oni se i danas, u odličnom stanju, čuvaju u Memorijalnim prostorijama Andrije Mohorovičića u Geofizičkom zavodu, zapravo malom muzeju posvećenom Seizmološkoj službi. Današnji su seizmografi mnogo manji. Dok je jedan seizmograf koji je u »pogonu« u Zagrebu bio od 1929. godine imao utege težine 1,2 tone kako bi uređaj bio potpuno stabilan i miran, danas, u digitalno doba, dovoljna su tri nevelika predmeta na podu dvorane. Izložen je čitav niz uređaja za točno mjerenje vremena, a upravo su ti uređaji desetljećima omogućavali radiju da, prema podatcima Geofizičkog zavoda, kaže »točno je 12 sati«. Mohorovičić je bio i vrstan meteorolog, znatno je unaprijedio meteorološku službu u Hrvatskoj, a kao spretan i dovitljiv čovjek svojim je meteorološkim potrebama prilagodio i svoju pisaću mašinu i na nju unio tipke za pojedine meteorološke pojave poput grmljavine ili snijega.
