FOTO/PickPik
Kornjače smeće zamijene za hranu zbog jedinstvenog mirisa kojeg plastika dobije u oceanima i morima.
Kao odgovor, životinje pojedu mnoštvo smeća poput ribarske opreme, plastičnih vrećica i filtera cigareta.
Plastika sama po sebi obično nema snažan miris, ali materijal nakon nekog vremena provedenog u oceanu počne “nositi” miris njegova okoliša i života. Najčešći stanovnici smeća u morima i oceanima su već spomenute alge i mikroskopski organizmi koji ispuštaju svoj miris te kemijski spoj dimetil-sulfid, zbog čega sirote kornjače smeće zamijene za hranu.
Autorica studije Kayla Goforth sa svojim je kolegama stvorila vlastiti eksperiment. U ocean je potopila plastičnu bocu vode na nekoliko tjedana, replicirajući ono što bi se dogodilo samoj boci da je bačena na plažu. Eksperiment je odradila na Sveučilištu Georgia.
Na nizu eksperimenata u kontroliranim uvjetima, isprobali su niz mirisa usmjeravajući ih iznad površine vode u kojoj su bile morske kornjače. Među mirisima su bili mirisi plastike koja je provela duže vrijeme u morskoj vodi, ali i one koja nije boravila u moru te miris (prave) hrane za kornjače.
Htjeli su doznati zbog kojeg mirisa će kornjače biti najduže na površini vode. Eksperimenti su poazali da su kornjače više vremena provele na površini zbog “morske” plastike u usporedbi s ostalim mirisima.
Došli su do zaključka da kornjače pojedu plastiku ili se upletu u nju jer ih privlače mirisi koje plastika upije. Ovo izaziva prethodnu hipotezu koja kaže da kornjače jedu plastične vrećice jer im u vodi djeluju kao meduze, pretpostavljajući isključivo osjet vida kao faktor.
Iako istraživači ne spore da je razlog vizualne prirode, smatraju da je to samo dio svega i da se osjet mirisa mora uzeti u obzir.
“Ovu je studiju trebalo napraviti prije dvadeset godina, ali sretna sam što ju je netko napokon odradio”, zaključila je Jeanette Wyneken, morska biologinja sa Sveučilišta Atlantic koja također proučava morske kornjače.
Sad bi još samo valjalo prestati bacati smeće u more. I oceane. I općenito u okoliš.
