Posljednji let

NASA-ina letjelica otkrila “čuda” na Titanu: ‘Satelit ima jezera slična onima u – Hrvatskoj’

Portal Novilist.hr

FOTO/Cassini, NASA

FOTO/Cassini, NASA

Misija Cassini-Huygens je zajednički projekt NASA-e, ESA-e (European Space Agency) i Talijanske svemirske agencije, a letjelica Cassini je u svom posljednjem letu otkrila prava čuda. 



Na posljednjem letu oko Saturnovog najvećeg mjeseca Titana, 2017., NASA-ina letjelica Cassini prikupila je podatke o radarima koji pokazuju da su mala tekuća jezera u sjevernoj hemisferi Titana iznenađujuće duboka, smještena na vrhu brda i ispunjena metanom.


Misija Cassini-Huygens je zajednički projekt NASA-e, ESA-e (European Space Agency) i Talijanske svemirske agencije. NASA-in laboratorij za mlazni pogon, odjel Caltech u Pasadeni, Kalifornija, upravlja misijom NASA-ine Direkcije za misiju znanosti. JPL je osmislio, razvio i sastavio Cassini orbiter. Radarski instrument izradili su JPL i Talijanska svemirska agencija, radeći s članovima tima iz SAD-a i nekoliko europskih zemalja.


“Titan je toliko hladan da se ugljikovodici ponašaju poput tekućina”


Nova otkrića, objavljena 15. travnja u „Nature Astronomy“ prva su potvrda koliko su duboka neka jezera Titana (više od 100 metara) te njihov sastav. Otkrića pružaju nove informacije o načinu na koji tekuće kapi metana isparavaju iz Titana – jedino planetarno tijelo u našem Sunčevom sustavu osim Zemlje za koje se zna da ima stabilnu tekućinu na svojoj površini.




Znanstvenici su znali da Titanov hidrološki ciklus djeluje slično kao i Zemljin, ali s jednom velikom razlikom. Umjesto isparavanja vode iz mora, formiranja oblaka i kiše, Titan sve to radi s metanom i etanom. Te ugljikovodike smatramo plinom na Zemlji, osim ako nisu pod tlakom u spremniku. Ali Titan je tako hladan da se ponašaju kao tekućine, poput benzina na sobnoj temperaturi na našem planetu, prenosi SciTech Daily. 


Otprije je bilo poznato da su mnogo veća sjeverna mora ispunjena metanom, ali iznenađenje je bilo pronaći manja sjeverna jezera ispunjena uglavnom metanom. Ranije su podaci Cassinija mjerili „Ontario Lacus“ – jedino veće jezero u južnoj hemisferi Titana. Tamo su pronašli približno jednaku mješavinu metana i etana. Etan je malo teži od metana, s više ugljikovih i vodikovih atoma u svom sastavu.


“Svaki put kad nešto otkrijemo na Titanu, on postaje sve zagonetniji”, rekao je glavni autor Marco Mastrogiuseppe, znanstvenik Cassini radara na Caltechu u Pasadeni. “Ali ova nova mjerenja pomažu dati odgovor na nekoliko ključnih pitanja. Sada možemo bolje razumjeti hidrologiju Titana.”


„Dodatna neobičnost Titana koji ima svojstva nalik Zemlji je činjenica da je hidrologija na jednoj strani sjeverne hemisfere potpuno drugačija od one s druge strane“, kaže znanstvenik i koautor Jonathan Lunine sa Sveučilišta Cornell u New Yorku.


“Jezera slična onima u Hrvatskoj”


“Kao da s visine gledate na Sjeverni pol Zemlje i odjednom vidite da Sjeverna Amerika ima potpuno drugačije geološko okruženje za tekuća tijela nego Azija”, pojašnjava Lunine.


Na istočnoj strani Titana se nalaze velika mora niske nadmorske visine, kanjoni i otoci. Na zapadnoj strani: mala jezera. Nova mjerenja pokazuju jezera smještena na velikim brežuljcima i visoravnima te potvrđuju ranija otkrića da su jezera daleko iznad razine mora. Paralelno dočaravaju novu sliku reljefnih oblika koji se nalaze na stotinama metara iznad okolnog krajolika, s dubokim tekućim jezerima na vrhu.


Činjenica da su ova zapadna jezera mala – samo nekoliko desetaka kilometara – ali vrlo duboka, također znanstvenicima govori nešto novo o njihovoj geologiji. To je najbolji dokaz da su se jezera vjerojatno formirala kada su se okolne stijene leda i čvrstih organskih tvari kemijski otopile i urušile.


SciTech Daily objašnjava da slična jezera postoje na Zemlji i poznata su kao krška jezera. „Pojavljuju se u područjima poput Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske, kada se voda otapa vapnencem.“


Istraživači su koristili Cassinijeve podatke da bi otkrili ono što nazivaju prolaznim jezerima. Čini se da različiti skupovi opažanja – od radarskih i infracrvenih podataka – pokazuju da su se razine tekućina značajno promijenile.


Najbolje objašnjenje kaže je došlo do sezonskih promjena u površinskim tekućinama. Glavna autorica Shannon MacKenzie, planetarna znanstvenica u Laboratoriju za primijenjenu fiziku „Johns Hopkins“ kaže: “Jedna mogućnost je da su te prolazne značajke mogle biti plića tijela tekućine koja su tijekom sezone isparila i infiltrirala se u podzemlje.“


Ovi rezultati i nalazi iz časopisa „Nature Astronomy“ na dubokim jezerima Titana podupiru ideju da kiša ugljikovodika hrani jezera koja onda mogu ispariti natrag u atmosferu ili u podzemlje, ostavljajući ispod tla spremnike tekućine.


Cassini je 2004. godine stigao u sustav Saturna i završio svoju misiju 2017., namjerno uranjajući u atmosferu Saturna, mapirajući nekoliko stotina tisuća kilometara tekućih jezera i mora na površini Titana. Letjelica je koristila radarski instrument koji je slao radiovalove i prikupljao povratni signal koji je pružao informacije o terenu i dubini i sastavu tekućih tijela, uz dva slikovna sustava koji mogu prodrijeti u gustu atmosfersku atmosferu Mjeseca sumaglica.


“Ovo je Cassinijevo posljednje ‘hura’ na Titanu i to je bio pravi podvig”, rekla je Lunine.