Dijana Protić diplomirala je dramaturgiju
Multimedije i digitalne tehnologije koriste se u svrhu stvaranja baza podataka, umjetničkih djela, komunikaciju s publikom putem društvenih mreža ili samo za umjetničke akcije koje se pojave za vrijeme trajanje izložbe na internetu i potom nestanu.
Kakva je to multimedijalna i digitalna umjetnost, pokušati će objasniti Dijana Protić u svojoj doktorskoj disertacija fokusirajući se na Hrvatsku i Sloveniju u vremenu od 1988. do 2008. godine.
Disertacija nakon uspješno obranjene teme nastaje pod mentorstvom prof. dr. sc. Maria Tomiše i prof.dr.sc Sanje Bojanić. Dijana Protić diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorandica je na doktorskom studiju ‘Izdavaštvo i mediji’ pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.
Suradnica je u Centru za inovativne medije, Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i redateljica je više kratkih i dokumentarnih filmova te voditeljica nekoliko filmskih radionica nastalih u produkciji Sintomenta.
Sudjelovala je na više međunarodnih i domaćih znanstvenih konferencija i održala predavanja u desetak zemalja, a trenutno radi kao autorica VR projekta o ženama u brodogradnji na otoku Korčuli te na istraživanju virtualne stvarnosti u novomedijskoj umjetnosti, suradničkom projektu Akademije dramske i likovne umjetnosti u Zagrebu i Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
– Suvremena umjetnost nezamisliva je bez upotrebe digitalne tehnologije, kaže Protić, te napominje da kulturne institucije i umjetnici koriste mogućnosti multimedije i digitalne tehnologije u svrhu stvaranja umjetničkih djela, baza podataka komunikaciju s publikom putem društvenih mreža ili samo za umjetničke akcije koje se pojave za vrijeme trajanje izložbe na internetu i potom nestanu. Ostale umjetničke prakse paralelno eksperimentiraju s upotrebom digitalne tehnologije i sve je više radova koji se koriste virtualnom stvarnošću kao izražajnim sredstvom. Nakon pokreta Nove tendencije (1968-1973) u kojima su nastala prva umjetnička djela koja povezuju tehnologiju i umjetnost, krajem osamdesetih godina 20. stoljeća nastavlja se razvoj medijske umjetnosti na ovim prostorima, ovaj put u drugačijem kontekstu s obzirom na ubrzani razvoj digitalne tehnologije i u različitim povijesno-političkim okolnostima.
Nedostatak digitalnih arhiva
Cilj doktorskog rada je istražiti i znanstveno kritički sistematizirati umjetničke pojave te umjetnike i radove nastale u Hrvatskoj i Sloveniji od 1988. do 2008. godine u multimedijalnoj i digitalnoj umjetnosti. Nakon pokreta Novih tendencija (1961-1973), eksperiment i inovacija postaju dominantni krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. To razdoblje obilježeno je ubrzanim razvojem digitalnih tehnologija i promjenom političkog konteksta. Tri su glavne faze izrade rada. Prva, utvrđivanje metodologije i priprema, te sakupljanje podataka i klasificiranje autora, djela i stilova multimedijalne umjetnosti. Slijedit će istraživanje o upotrebi multimedije i društvenih mreža u suvremenoj umjetničkoj produkciji u Hrvatskoj. U trećoj fazi se na osnovi dobivenih podataka izrađuje znanstveno-kritički tezaurus s komentarima o svim pojavama, umjetnicima i radovima te u predlažu smjernica za bolju komunikaciju s publikom i povećanjem vidljivosti institucija, autora i umjetničkih djela na internetu.
Prikupljeni materijal
U preliminarnoj fazi istraživanja postoji desetak osoba iz Hrvatske i Slovenije s kojima će biti obavljeni intervjui. Prikupljeni materijal će se klasificirati kronološki, te s obzirom na izražajna sredstva i tematske cjeline.
Iz prikupljenih podataka moći će se zaključiti na koji način je tekao razvoj multimedijalne i digitalne umjetnosti, koji su bili dominanti umjetnički pravci, te u kojoj mjeri je razvoj tehnologije (npr. računala, internet) utjecao na umjetnički izričaj, te koliko je bio važan institucionalni okvir u smislu produkcijske podrška pri nastanku umjetničkih radova, objašnjava Protić.
Također će se istraživati utjecaji drugih umjetničkih sredina na hrvatske autore, koji su se školovali u inozemstvu. U literaturi se posebno ističe utjecaj nizozemske kulturne sredina na hrvatske umjetnike poput Sandre Sterle, Dana Okija, Darka Friza i Vladislava Kneževića.
– Važnu ulogu u razvoju medijske i digitalne umjetnosti u Hrvatskoj imao je Media-Scape, međunarodni susret umjetnika koji se održavao u Zagrebu od 1993. do 1999. godine, a sastojao se od dva dijela: izložbe i simpozija. Kustosi, organizatori i osnivači bili su Ingeborg Fülepp, Heiko Daxl, Bojan Baletić i Malcolm Le Grice. Budući da je 1991. u Hrvatskoj počinjao rat, trebalo im je dvije godine da organiziraju prvi Media-Scape. Media-Scape se kasnije održavao u različitim gradovima i u toj formi se održao do 2014. godine, zaključuje Protić.