Net neutrality

INTERNET VIŠE NEĆE BITI ISTI Ovo je početak sporije, skuplje i neslobodnije mreže

Jasmin Klarić

REUTERS

REUTERS

Mnogi tvrde da su Amerikanci upravo "dali ključeve interneta šačici multimilijarderskih korporacija"



 Izgleda kao da se ništa nije dogodilo, jel’ da?


Internet je i dalje tu, sve se učitava normalnom brzinom, a nitko vas još nije tražio da nešto dodatno platite. Dakle, 14. prosinca, dan kad su SAD ukinule pravila o neutralnosti Interneta, definitivno nije datum na koji je web prestao postojati.


Uostalom, pravila koja su jučer ukinuta donesena su 2015. godine, a Internet je i prije toga itekako postojao i razvijao se eksplozivnom brzinom. Sve je, dakle, u redu.




Not so fast (ne brzajte), rekli bi Amerikanci.


Ponovimo gradivo: jučer ukinuta pravila svode se na tri stvari – zabranu blokiranja bilo kojeg (legalnog) sadržaja od strane mrežnih operatera. Nadalje, operateri (to bi kod nas bili HT, Vip i ostali) ne smiju usporavati brzinu prenošenja podataka obzirom na njihov sadržaj. Naposlijetku, operateri ne smiju stvoriti ni posebnu, brzu traku za prijenos podataka kompanijama koje dodatno plaćaju.


Ukoliko je vjerovati republikanskoj većini koja je ukinula spomenute mjere, promijeniti se neće ništa. “Ova odluka neće značiti kraj Interneta kakvog poznajemo. Neće uništiti demokraciju. Neće umanjiti slobodu govora”, tvrdi Ajit Pai, predsjednik Saveznog odbora za komunikacije (FCC). Štoviše, zagovornici ukidanja su uvjereni da će ono omogućiti operaterima veća ulaganja u izgradnju širokopojasne mreže, koja je u dobrom dijelu SAD-a u tragično lošem stanju.



Činjenica da se nekakva pravila donesena ili opozvana u SAD-u ne odnose direktno na korisnike weba u Hrvatskoj nije pretjerano umirujuća. Naime, lako je moguće, pokaže li se da novi poredak u Americi donosi dobre profite operaterima, da postane politički zanimljivo zagovarati ukidanje neutralnosti interneta i u Europskoj uniji. Čak i ako se to ne dogodi, moguće je da će domaći operateri imati više troškove zbog pristupanja servisima koji se nalaze u SAD-u. Iz čijeg će džepa na kraju balade ići ta razlika ne treba previše pogađati.



Zanimljivo, sam Pai je svojevremeno bio odvjetnik Verizona, jednog od najvećih američkih telekomunikacijskih operatera.


Demokratski članovi FCC-a su manje pozitivni u pogledu razvoja situacije. Mighon Clyburn je nakon glasanja rekao da su republikanci “dali ključeve interneta šačici multimilijarderskih korporacija”. Što nikako ne zvuči kao dobra ideja.


Uostalom, nepostojanje ovakvih pravila do 2015. godine je i izazvalo njihovo donošenje. Naime, neki operateri su pokušavali u tišini (bojeći se negativnih reakcija) različito tretirati pojedine aplikacije i servise na Internetu. Primjerice, AT&T je 2012. godine jedno vrijeme u potpunosti blokirao Facetime na iPhoneu, jer je predstavljao konkurenciju njihovoj usluzi.


I tu dolazimo na skliski teren interneta budućnosti.


Zagovaratelji neutralnosti interneta se boje da bi se slične stvari mogle ponavljati. Zašto, uostalom, neki operater ne bi mogao blokirati, ili usporiti, rad servisa koji je konkurentan njihovom proizvodu? Stavite ovu situaciju u politički kontekst i stvari sa suzbijanjem slobode govora uopće ne izgledaju kao preuveličani strahovi. Neki medij ne paše vlasti? Stavimo ga na sporiju vezu, pa da vidimo koliko će im ljudi prestati dolaziti.


Nadalje, postoji mogućnost da se pristup uslugama na internetu ubuduće naplaćuje poput kabelske televizije – da se posebno plaća za svaki od “paketa”. Hoćete Youtube i Netflix? Samo 4.99 mjesečno. Vijesti? Još toliko. Društvene mreže? 9.99. (Brojke su, jasno, izmišljene. Zasad.). A tko nema novca – ha, valjda će uvijek ostati neki spori servis na koji će se moći spojiti.



Kolumnist Guardiana Ben Tarnoff prije petnaestak dana je predložio radikalno drugčiji koncept Interneta ne samo od ovog u kakavog ga pretvara Trumpova administracija, nego i u odnosu na ovaj danas. Naime, Tarnoff predlaže  da se Internet – nacionalizira. Odnosno, uzme od privatnih kompanija i postane javno dobro. Tvrdi da je tako nešto, samo u obratnom smjeru napravljeno i devedesetih, kad su ga preuzeli veliki operateri, nakon što je u izgradnju infrastrukture uloženo milijarde i milijarde javnog novca. “To je kao da netko otme vašu kuću i onda vam je iznajmljuje”, objašnjava komentator uglednog britanskog dnevnika. “Internet je osnovni uvjet za puno sudjelovanje u društvenom, političkom i ekonomskom životu”, argumentira Tarnoff i predlaže da ga se proglasi osnovnim ljudskim pravom i pretvori u javno vlasništvo.



Najviše razloga za strah imaju vjerojatno mali poduzetnici s weba, koji, za razliku od giganata čije usluge svi koristimo i kojima neće biti problem platiti koliko treba za najveću brzinu, ovim mogu biti zbrisani s tržišta. Ukoliko njihove usluge neće imati jednak tretman, neće imati ni najmanju šansu u tržišnoj utakmici s bogatijima, bez obzira koliko bila kvalitetna usluga koju nude.


Ovakva distopična budućnost Interneta nije nešto što kreće odmah od promjene pravila igre u SAD-u. Da bi one stupile na snagu treba nekoliko tjedana – i to ako politička i sudska akcija za blokiranjem jučerašnje odluke FCC-a ne bude uspješna. Otpor će biti golem, jer je i u samoj javnoj raspravi o ovoj odluci stiglo rekordnih 22 milijuna komentara – i to uglavnom negativnih. Za preko milijun pozitivnih se, usput, sumnja da su lažirani i nalaze se pod lupom istražnih tijela.


Ukoliko, međutim, Trump i njegova administracija nastave ovim kursom, za očekivati je da se stvari kroz nekoliko godina ozbiljnije promjene. “Operateri će se dobro ponašati u početku, ali onda bi mogli, primjerice, početi naplaćivati web-siteovima kako bi im korisnici mogli brže pristupati”, procjenio je za Politico Andrew Schwartzman, viši savjetnik na Pravnom fakultetu u Georgetownu.


I tako, mic-po mic, jednog dana mogli bi se obreti u mnogo skupljem i mnogo manje slobodnom on-line svijetu. U kojem će 14. prosinca 2017. godine biti itekako važan datum.