Epidemija je kod nas još uvijek pretežno vezana uz muškarce koji imaju spolne odnose s drugim muškarcima, pa bi trebali provoditi ciljanu prevenciju, koja je fokusirana na rizičnu skupinu unutar koje se češće pojavljuje HIV
Kada se spomene virus HIV-a ili AIDS, dojam je da i danas izaziva puno straha među ljudima, nelagodu, zazor od ove teme, unatoč činjenici da se radi o bolesti koja danas više nije smrtonosna. Međutim, čini se kao da je neupućenima teže povjerovati u to da su se stvari promijenile.
Prof. dr. sc. Josip Begovac jedan je od vodećih stručnjaka u našoj regiji na području HIV/AIDS-a. Redoviti je profesor na Katedri za infektologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i specijalist infektolog u Klinici za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević« u Zagrebu. Voditelj je i Referentnog centra za dijagnostiku i liječenje zaraze HIV-om Ministarstva zdravlja RH. Ovaj stručnjak, iza kojega je dugogodišnji rad s oboljelima, slaže se s našom konstatacijom.
Prof. dr. sc. Begovac smatra da je strah pri spomenu virusa HIV-a ili AIDS-a kod nas još uvijek velik stoga što u Hrvatskoj još uvijek malen broj ljudi ima vlastito iskustvo s osobom koja je HIV pozitivna. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od prvih zabilježenih slučajeva zaraze HIV-om u Hrvatskoj 1985. godine, pa do sredine listopada 2015. godine, ukupno je registrirano 1300 osoba kojima je dijagnosticirana HIV infekcija, od čega je 456 oboljelih od AIDS-a. U tom je razdoblju 220 osoba umrlo. Tijekom posljednjih pet godina u Hrvatskoj je, u prosjeku, godišnje zabilježeno 80 novodijagnosticiranih slučajeva zaraze HIV-om. U 2015. godini, do 15. listopada, zabilježeno je 90 slučajeva zaraze HIV-om. Osam je osoba umrlo od posljedica AIDS-a.
– Danas je HIV jednostavno liječiti, osobe koje su HIV pozitivne mogu doživjeti normalnu starost. Osobito ako se liječenje ranije započne, a naše suvremene smjernice, uključujući smjernice Svjetske zdravstvene organizacije, danas kažu da svaku HIV pozitivnu osobu treba liječiti, kaže dr. Begovac.
Nova testiranja
Zanimalo nas je mogu li se takva optimistična predviđanja odnositi i na osobe kod kojih se već razvila bolest AIDS-a – mogu li one također živjeti dobro s tom bolesti, može li se ona adekvatno sanirati?
Naziv AIDS nastojimo danas izbjeći, jer nama ipak danas ne objašnjava situaciju u kojoj se osoba nalazi. Taj naziv AIDS znači da je netko u napredovaloj fazi zaraze HIV-om i da ima određene bolesti koje su odraz slabljenja imunosti. Danas, uz ovo suvremeno liječenje dužina života i prognoza će ovisiti prvenstveno o tome koju bolest osoba ima. Ako netko ima gljivičnu bolest jednjaka, to ćemo prilično jednostavno liječiti lijekovima koji djeluju na gljive, liječiti ćemo HIV infekciju, i osoba će dalje normalno živjeti. Međutim, ako osoba ima neku malignu bolest, neki oblik limfoma, koji je također AIDS indikatorska bolest, naravno da će životni vijek osobe koja boluje od jedne tako zloćudne bolesti biti kraći. Dakle prognoza ovisi o tome zbog čega se proglašava da netko ima AIDS indikatorsku bolest. Mnogi ljudi koje ja danas liječim su prije dvadeset godina imali tu takozvanu AIDS indikatorsku bolest, i danas normalno funkcioniraju, nisu ponovo oboljeli od neke teže bolesti. Dakle i prognoza ljudi koji su u napredovaloj fazi HIV infekcije je danas značajno bolja.
Kao jedan od problema koji je do sada bio navođen vezano uz zarazu HIV-a u Hrvatskoj, bila je činjenica kasnog otkrivanja – 30-40 posto zaraženih otkrivano je kasno. Naš sugovornik kaže da su se, tijekom protekle godine, stvari u tom pogledu počele u nas kretati na bolje. Razlog tome vidi u činjenici da su uvedeni i neki novi oblici testiranja na HIV, takozvano »testiranje u zajednici«, kada se testiranje ne provodi u zdravstvenim ustanovama, već to preuzimaju nevladine organizacije te se ono provodi u, mnogima, prihvatljivijem ambijentu. U Zagrebu trenutačno djeluju dva Centra u zajednici, u kojima se provodi testiranje na HIV.
– U tim Centrima se radi testiranje brzim testovima, gdje vam je nalaz u roku dvadesetak minuta gotov, ako se testira putem sline. Činjenica je da takva testiranja trebaju biti u sklopu javnozdravstvenih programa, dakle ipak pod stručnim pokroviteljstvom, i gotovo svatko tko se tamo otkrio kao HIV pozitivan bio je poslije uključen u skrb. Dakle mora postojati i dobra komunikacija između centara za liječenje i centara za testiranje.
Važnost prevencije
No, bez obzira na dobre pomake i na brojke novozaraženih, koje su, u odnosu na broj stanovnika, a u usporedbi s prosjekom u Zapadnoj Europi, kod nas još uvijek dva do tri puta manje, činjenica jest, kažu i u Centru za savjetovanje i testiranje sa psihosocijalnom podrškom za oboljele, koji djeluje pri Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, da epidemija u Hrvatskoj još uvijek raste. Epidemija je kod nas još uvijek pretežno vezana uz muškarce koji imaju spolne odnose s drugim muškarcima, pa bi mi, prema mišljenju naših sugovornika, trebali provoditi ciljanu prevenciju, koja je fokusirana na tu rizičnu skupinu, unutar koje se češće pojavljuje HIV.
– Prevencija je jako važna, i tu je neophodna jako dobra suradnja vladinih i nevladinih udruga. Prevencije se najbolje mogu provoditi s nevladinim sektorom, kojega treba osnažiti i u stručnom i financijskom pogledu, tako da on te preventivne akcije može provoditi. Jedna nova inicijativa za prevenciju sada je baš aktualna, o njoj se raspravlja u mnogim državama u Europi, a to je primjena lijekova u svrhu prevencije. Znamo da liječenje ne donosi dobrobit samo osobi koja je zaražena, već ona postaje gotovo nezarazna ako se uspješno liječi, ako nema neku drugu popratnu, spolnu bolest, na primjer. U tom slučaju mi lijekove možemo primijeniti kod onih ljudi koji su već HIV pozitivni, pa oni postaju manje zarazni. Možemo dati ljudima lijekove za prevenciju, ako su nehotice bili izloženi HIV-u, ali od prošle godine imamo uvjerljive dokaze da i preventivno uzimanje antiretrovirusnih lijekova značajno smanjuje šansu zaraze HIV-om. U dva istraživanja u gay populaciji u Europi pokazano je da se šansa za zarazu smanjila za 80 posto. Naravno da to nije za masovnu uporabu, već to treba ciljano provoditi, u određenim populacijama rizičnog ponašanja, kaže prof. dr. sc. Begovac.
On napominje kako je Svjetska zdravstvena organizacija podržala preventivno uzimanje antiretrovirusnih lijekova, istaknuvši da se to podržava tamo gdje se očekuju više od tri HIV infekcije, na stotinu bolesnika koji se prate tijekom jedne godine. Takva preventivna primjena lijekova bi uspjela, prema mišljenju našeg najvećeg stručnjaka, i blagi uspon epidemije u Hrvatskoj obrnuti.
– Najveći rizik je neznanje, kaže nam gospođa Maja Erceg, iz Hrvatske udruge za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa (skraćeno – HUHIV), nevladine, nepolitičke, neprofitne udruge koja se bavi prevencijom, edukacijom i pomoći oboljelima od HIV-infekcije i AIDS-a, te virusnog hepatitisa.
Zaposleni u udruzi pomažu osobama koje žive s HIV-om ili hepatitisom u rješavanju problema vezanih za medicinsku, socijalnu skrb ili pravnu pomoć. Djeluju na području edukacije mladih i opće populacije o HIV-bolesti i hepatitisu i diskriminaciji, koja je s ovim bolestima dosta povezana. Udruga je nastala 1999. godine, a s vremenom su za oboljele osobe organizirane i grupe za samopodršku, omogućeno im je besplatno pravno savjetovanje, kao i psihosocijalna podrška od strane psihologa i socijalnog radnika. Područje aktivnosti udruge prošireno je na i prevenciju i na edukativne projekte.
Godine 2005. je, saznajemo, na Klinici za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević«, kroz projekt Global Founda, otvoren Centar za savjetovanje i testiranje sa psihosocijalnom podrškom za oboljele. Od 2011. godine u prostorima Klinike djeluje i HUHIV savjetovalište za HIV i virusne hepatitise, s ciljem osiguravanja sveobuhvatnog pristupa liječenju pacijenata. Psihologinja Maja Erceg jedna je od djelatnica ovog savjetovališta.
– Ovakav interdisciplinarni pristup danas je norma u svijetu. U savjetovalište se, uz same oboljele, javljaju obitelji i prijatelji oboljelih, zdravstveni djelatnici koji se u radu susreću s oboljelima, i ostali koji se žele informirati o krvlju i spolno prenosivim bolestima. Kada osobe saznaju za dijagnozu, prva reakcija im je najčešće šok. Međutim, ne reagiraju svi na isti način… Reakcije na HIV-pozitivan nalaz nerijetko su tuga, bespomoćnost, strah, bijes… HIV-infekcija pogađa sve dimenzije života. Savjetovanje i socijalna podrška mogu pomoći osobama koje žive s HIV-om, kao i njihovim bližnjima, da se efikasnije suoče sa svim stadijima infekcije, da poboljšaju kvalitetu života, napominje Erceg.
Ona također ističe važnost i prednosti takozvanog »testiranja u zajednici«, koje je građanima dostupno od 2013. godine, kao usluga besplatnog, anonimnog, brzog i pouzdanog testiranja i savjetovanja u CheckPoint-u Zagreb – centru za zdravlje i edukaciju mladih. Po završenom testiranju, korisnicima s preliminarno pozitivnim nalazom odmah se pruža psihosocijalna podrška, oni se upućuju u Kliniku, i povezuju sa skrbi.
Strah od stigme
Problem stigmatizacije zaraženih HIV infekcijom u našem je društvu još uvijek vrlo izražen – stigmom su pogođeni i sami zaraženi, i njihove najbliže osobe. Saznanje o infekciji donosi i velik rizik zbog mogućnosti gubitka bolesnikovog socioekonomskog statusa, zaposlenja, dohodaka, udomljenja, smanjenja mobilnosti, uskraćivanja potrebne zdravstvene skrbi… Iz tog se razloga velik broj osoba zaraženih HIV-om u Hrvatskoj odlučuje za šutnju, pa se pokazuje da je upravo društvena stigmatizacija povezana s HIV/AIDS-om, ono što ovu bolest čini drugačijom od drugih kroničnih, potencijalno po život opasnih bolesti.
– Oboljele osobe – kaže psihologinja Maja Erceg, iz zagrebačkog Centra za savjetovanje i testiranje, često taje bolest, kako bi se zaštitile od stigme i diskriminacije. Ali taj pokušaj da se sami nose s HIV-om s druge im strane uskraćuje primanje toliko važne podrške od strane njima značajnih osoba. Istina je da su mladi danas sve otvoreniji, žele se informirati i dolaze na testiranja, ali diskriminacija osoba koje žive s HIV-om i dalje je jako prisutna kod nas. To predstavlja vrlo velik problem. Osobe koje žive s HIV-om često se plaše da neće imati podršku bliskih osoba iz svoje okoline, nerijetko se događa da se ne osjećaju sigurni reći članovima obitelji i bliskim prijateljima, zbog straha od njihove reakcije, mogućnosti odbacivanja. Strahuju od gubitka ili nemogućnosti nalaženja posla, a diskriminacija se događa i u samom zdravstvenom sustavu. Na primjer, osobe koje žive s HIV-om, nakon što otkriju svoj status, imaju poteškoće pronaći stomatologa koji bi ih želio primiti, iako uz korištenje standardnih mjera zaštite nema opasnosti za zdravstvenog djelatnika. Ali liječnici i drugo osoblje u službi zdravstva obavezni su pružiti cjelokupnu zdravstvenu skrb svim bolesnicima, uključujući i zaraženima HIV-om. Nije etično uskraćivanje skrbi pojedinim skupinama bolesnika. Liječnici i drugi zdravstveni radnici etički su obavezni da, kao stručnjaci i ljudi, pomognu u borbi protiv AIDS-a. Dužni su pružiti takvim osobama pomoć s humanošću i poštovanjem ljudskog dostojanstva, i obavezni su poštivati tajnost i povjerljivost podataka o oboljelim osobama, podsjeća Erceg.
– Često puta govorim svojim studentima i specijalizantima da nije uloga liječnika donositi vrijednosne sudove o svojim bolesnicima, već trebaju prihvatiti realnost u kojoj bolesnik živi, i učiniti koliko je moguće u takvim okolnostima, napominje i prof. dr.sc. Josip Begovac.
Kada je riječ o pozitivnim pomacima koji se u nas događaju na polju destigmatizacije i većeg otvaranja društva, ka boljem razumijevanju problema HIV pozitivnih osoba, situacija je trenutno, ako je u pitanju prijem u socijalne ustanove, nešto bolja nego prijašnjih godina.
Nehumani propisi
Danas moderna medicina i dostupnost kvalitetnih lijekova osiguravaju dug, radno sposoban i kvalitetan život osobama oboljelima od HIV-a. Sa sigurnošću možemo reći, gotovo jednako dug i kvalitetan život kao i u zdravih ljudi. Znanje svog HIV statusa u što ranijoj fazi značajan je faktor zdravog života. Danas se u liječenju koriste učinkoviti lijekovi s malo nuspojava, koji se jednostavno primjenjuju, ali je za okončavanje epidemije važno što ranije otkrivanje HIV infekcije. Prof. dr. sc. Josip Begovac jedan od vodećih stručnjaka u regiji na području HIV/AIDS-a, redoviti profesor na Katedri za infektologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, specijalist infektolog u Klinici za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević« u Zagrebu i voditelj Referentnog centra za dijagnostiku i liječenje zaraze HIV-om Ministarstva zdravlja RH.
– Trenutačno je situacija značajno bolja nego prije, ali imali smo problema s odlaskom HIV pozitivnih ljudi u domove za stare i nemoćne osobe. Postojao je čak i propis da osobe sa zaraznim bolestima ne bi smjele ići u različite domove. Na žalost, mi imamo bolesnike kod kojih se HIV infekcija relativno kasno otkrila, koji imaju značajno oštećenje različitih organskih sustava, koji su nepokretni, teško pokretni i slično, i što zahtijeva dugotrajnu njegu, trebaju biti smješteni u institucije koje se time bave, a ne u klinike. Sada imamo nekoliko institucija za njegu koje primaju HIV pozitivne osobe, kaže prof. dr. sc. Begovac.
Na koncu, zanimalo nas je kako stvari stoje u pogledu financiranja liječenja oboljelih, koje u nas još uvijek nije sustavno riješeno, već je uključeno u proračun Klinike?
– Da, to je još uvijek tako, pa se znalo događati da se proračun Klinike smanjivao, a broj bolesnika koji treba terapiju se povećavao. Međutim, u proteklom razdoblju je to riješeno tako da se, kako se radi o polikliničko- konzilijarnoj usluzi, ona sada priznaje u punom iznosu od HZZO-a, tako da je sada situacija značajno bolja, iako je to još uvijek donekle vezano uz proračun Klinike, tako da sada više od 50 posto troškova Klinike ide na antirertovirusne lijekove. Malo je to neobičan sustav, da vam ambulantni bolesnik dolazi, a vi mu iz bolničke ljekarne dajete lijekove, i nešto što je ambulantna potrošnja tretirate kao bolničku. Ali sustav je proteklih nekoliko godina relativno dobro funkcionirao i na listu lijekova HZZO-a su također došli novi antiretrovirusni lijekovi koji su manje toksični i koji se jednostavnije uzimaju, napominje naš sugovornik.
