Sve kreće od djece i dobrog kućnog odgoja, smatra psihologinja Krizmanić, napominjući kako se država hitno, i krajnje ozbiljno, mora pozabaviti rastućim vršnjačkim nasiljem. 

   

»Izvor naglog porasta vršnjačkog nasilja je potpuno pomanjkanje dobrog odgoja. Kad dijete odgajate normalno, da bude pristojno, uljudno, da ima svoje obaveze i da ne dobiva novac šakom i kapom, dijete nauči kontrolirati svoje emocije – neće se bacati po podu, razbacivati stvari i slično. Kad stekne kontrolu nad svojim emocijama, neće udarati drugo dijete na školskom hodniku. Oni koji znaju više o uljuđenom ponašanju, imaju negativan odnos prema nasilju«.

    »Tri koraka do sreće, šest do dobrog muža, deset koraka do dobro plaćenog posla – takvi su savjeti i priručnici sramotni, podcjenjuju zdrav razum. A ja taj zdrav razum poštujem, cijenim iznad svega«, kaže prof. Krizmanić, koja je od 40 godina provedenih na Filozofskom fakultetu, punih 30 vodila Katedru za kliničku psihologiju. Njezina najpopularnija knjiga »Tkanje života« nije uobičajeni self-help priručnik koji nam nudi neke takve, univerzalne savjete koji neće kod svakog držati vodu, već pokušava u svakome od nas osvijestiti neki vlastiti put do željenog cilja. 

    To je i posao life-coacha, napominje Tatjana Divjak, koja je nakon niza godina provedenih u vlastitoj marketinškoj i PR agenciji odlučila krenuti nekim drugim putem. U njoj se samoj, kaže nam, nešto prelomilo, osjetila je kako valja krenuti dalje. Danas je najpoznatija life-coacherica u Hrvatskoj, ali i regiji, za pomoć joj se obraćaju i poslovnjaci koji su se i sami našli na sličnim raskrižjima, općenito ljudi koje treba potaknuti da se pokrenu s mrtve točke na kojoj su zapeli. 

       »RADI NA SEBI, MISLI POZITIVNO« 

       M. Krizmanić:  »To je ružan, bezosjećajan i uvredljiv izraz. Kako da gladan čovjek misli pozitivno? Može se, međutim, pokušati prilagoditi – prvo sebi i vlastitim sposobnostima, onda tako i okolini. Ako je netko nezaposlen, mora promisliti o tome kako si pomoći, ne samo jadikovati od zore do mraka. Treba vidjeti koja se zanimanja traže, prilagoditi se tome, po potrebi i prekvalificirati. Mnogi fakultetski obrazovani mladi ljudi su ostali bez posla, ili ga nikad nisu ni dobili, pa i dalje žive s roditeljima i na njihov teret, no mnogi među njima misle da trebaju raditi samo ono za što su se i školovali. Ako na tome ustraju, znači da nisu došli do ruba, i da nemaju gladnu djecu. Svaki je posao častan ako se radi pošteno. Znam puno fakultetski obrazovanih žena koje čiste i peglaju po kućama, i to im nije ispod časti, makar je daleko ispod njihove kvalifikacije. Tim se ženama klanjam. Treba raditi bilo što da se pregura kroz teška vremena. Znam gospođu koja je ostala bez posla, a onda je krenula ljudima s tržnice donositi svježe namirnice, i danas joj je to posao kojim zarađuje«.    

  T. Divjak: »Tko nije spreman na promjenu, platit će visoku cijenu. Ako ste bez posla dugi niz godina i preživljavate od mizerne naknade, navikavate se na pomisao da niste niti zaslužili više od toga. Treba se natjerati na potpuni zaokret i reći da ste zaslužili više. Cesar Millan, poznati trener pasa, ilegalno je kao mladić iz Meksika pobjegao u SAD za boljim životom. Dobio je posao u salonu za uljepšavanje pasa jer mu je s psima išlo, no kad je dobio ponudu jednog bogataša koji je u taj salon dolazio sa psom, da bude njegov vozač, prihvatio ju je, koliko god da mu se od pasa nije odvajalo. On je, međutim, odlučio da će biti najbolji vozač što može biti, i tako je krenuo dalje, na kraju se ipak vrativši onome što voli. Moramo shvatiti da neki posao koji nam se tog trena nudi, možda nije ono što želimo raditi, ali ako je već tu, raditi ga trebamo s maksimalnim žarom, težeći onome što stvarno želimo. Kad bismo svi svoj posao radili na taj način – sa zahvalnošću što nas taj posao hrani – stvari bi bile drukčije. Ako smo ostali bez posla, trebamo se pitati što možemo dalje, barem privremeno. Ako ono što nam se privremeno nudi na prvu možda nema veliku vrijednost, moguće je da će se otvoriti neka druga vrata«.   

    »DRUGI SU KRIVI ZA SVE – HRVATI KAO JALAN NAROD«      

M. Krizmanić:  »Zavist, jal, ljubomora – naši su najbeskorisniji osjećaji. Ne može vam biti bolje ako je drugima gore. Jal šteti svima, a najviše onome tko je jalan. Vidim samo jednu jedinu, malu svrhu tog osjećaja – neke će, no u malom broju slučajeva, zaista motivirati da probaju doseći uspjeh onoga na koga su jalni, ljubomorni. Ti koji su stalno nezadovoljni meni su pravi izazov, za njih ću, obećajem, napisati posebnu knjigu, pa ako je neće kupovati oni sami, poklonit će im je oni koji s nezadovoljnicima žive, i pate! 

    Kad krivimo druge, ne razumijemo da imamo jedan veliki problem sami sa sobom. Nama je, nažalost, uvijek kriva prošla vlast, zatim i postojeća, krivi su roditelji, susjedi, kolege na poslu, svi. A zapravo, samo trebamo preuzeti odgovornost«.   

    T. Divjak:  »Naglas ili u sebi, skloni smo onoj: Bolje da se dogodilo njemu nego meni. Zreo čovjek priskočit će u pomoć. Kad pomažemo drugima, kad dajemo, i zbog toga osjećamo zahvalnost, shvatili smo bit, došli do vrha. Mi se, i kao pojedinci i kao nacija, međutim, stalno uspoređujemo s drugima, natječemo se, i ne koristimo vlastite potencijale. Kad nešto silno želiš i na to se fokusiraš, ali si opterećen očekivanjima, rezultata nema. Mi više volimo ostati na poznatom, makar nam tamo i ne bilo tako sjajno, negoli krenuti korak dalje. Treba odustati od očekivanja, ali ne od cilja. Treba uživati na putu do cilja, ali si pritom ne postavljati očekivanja. Pritom, kao i uvijek, jako je bitno preuzeti odgovornost, tada dolaze i rezultati. Kad pogriješimo, to nije pad, nego samo povratna informacija. Ljudi si danas, nažalost, ne dozvoljavaju pogreške. Umjesto da iz tih pogrešaka uče, oni se prave kao da se ništa nije dogodilo. Ne smijemo se uspoređivati s drugima, već samo s vlastitim potencijalima.«   

    »LOŠE JE, BIT ĆE I LOŠIJE«    

  M. Krizmanić:  »Bombardirani smo lošim prognozama, točno, ali ja ne vidim zabrinute ljude, vidim samo apatične, pasivne, utučene ljude. Da su ljudi zabrinuti, manje bi kupovali, a ja to ne primjećujem. Trgovina autima opet bilježi rast, ljudi idu na skijanje makar se za tih osam dana zadužili do grla i nimalo ne odmorili. Zabrinuti su uglavnom ljudi s djecom jer se boje čime će djecu hraniti i kako ih školovati. Ova je zemlja oglodana do kosti, no narod je pasivan – mi smo zapušten narod. Srbi su protiv živog Miloševića protestirali svaku večer, lupali loncima i zviždali, a mi mislimo kako je svaki protest uzaludan, a ustvari se bojimo. Život provodimo gledajući televiziju ili u kafićima, jadikujući od jutra do večeri, umjesto da se pokrenemo. Uzor su nam oni koji imaju dobre noge – nogometaši i manekenke. Narod se smijao ministru Arsenu Bauku jer je štedljiv, mi smo rekli da je škrt, ali se nismo rugali onima koji su pljačkali zemlju.   

    T. Divjak: »Savjet svima koji osjećaju težinu života – neka se zaustave u jednom trenutku, pogledaju svoj život, sagledaju greške i sve ono pozitivno, vide što iznutra mogu promijeniti da bi se neka vrata ponovno otvorila. Mnogi nisu, međutim, spremni na velike promjene – na odlazak iz poznate sredine, ili na, primjerice, postavljanje nekih novih granica samima sebi. Nismo spremni izaći iz krize, pasivni smo i nemamo discipline koja će nas natjerati da stvari počnemo mijenjati prvo od sebe samih. Prije svega, moramo prestati kritizirati. Da bi se stvari mijenjale nabolje, to moramo i zaslužiti, pokrenuti ih. Prvo moramo mijenjati svoje navike – osvijestili smo što znači život na dug i dužničko ropstvo. Treba početi »čistiti« dosadašnje obrasce ponašanja, prekinuti on što je nekvalitetno. Treba nam, međutim, i pomoć drugih, ali sve kreće od vlastitog priznanja.«   

    O POLITIČARIMA 

    M. Krizmanić: »Nova Vlada pokreće stvari, ali me muči to što uporno ostavljaju dojam da je potpuno nepripremljena. Ima u Vladi sposobnih mladih ljudi, i kad bi se samo dobro iskoordinirali, mogli bi učiniti štošta pozitivno«.   

    T. Divjak:  »Politika se, nažalost, zaplela u samodostatnost. Sramotno je da sadašnja oporba, a nekadašnja vlast, sad samo zlurado konstatira, umjesto da se ponaša konstruktivno i da, nakon svega, ponizno krene ispočetka, kao prava oporba nudeći konstruktivna rješenja«.