U takvim situacijama obično se sve odvija na brzinu. Bio je utorak, 17. listopada, Ivan Klasnić je u društvu kćeri Fabiane Collien uživao na izletu u Essenu… I onda… U poslijepodnevnim satima stigao je poziv iz bolnice »Merkur«:

– Gospodine Klasnić, imamo dobre vijesti, trebali biste u što kraćem roku biti u Zagrebu.

Ostalo je samo toliko vremena da se rezervira avionska karta iz Düsseldorfa i – pravac aerodrom. Iste večeri Ivanu je transplantiran bubreg. Operacija je uspjela. Osamnaest dana kasnije Ivan je došao u Opatiju da bi udahnuo malo morskog zraka i posjetio neke drage ljude. Ovaj put nije trebalo rezervirati termin za dijalizu u Voloskom. Više neće ni trebati. Nema razloga sumnjati. Treća će biti sreća…

Medicinski rječnik 

– Za sada je, hvala dragom Bogu, sve u najboljem redu. Još me malo zateže rana, ali novi bubreg dobro funkcionira. Često odlazim na kontrolne preglede, razgovaram s liječnicima koji su veliki optimisti. Vrijednosti su u normali, svi parametri su za sada u redu. Jedino u ovoj prvoj fazi moram paziti da ne pokupim nekakav virus, izbjegavam kontakt s ljudima i mjesta na kojima se okuplja puno ljudi, nosim preko nosa i usta zaštitnu masku da svedem mogućnost zaraze na najmanju moguću mjeru.

Sudbina je toga utorka u Zagrebu htjela da se jedan život ugasi, a jedan novi počne…

– Ne, ne znam čiji sam bubreg dobio, znam samo da je taj netko stradao… Puno sam o tome razmišljao, čovjek kojega više nema spasio mi je život. To su velike stvari. Jedan čovjek toga dana nije imao sreće, a ja sam, eto, dobio novu priliku. Moram ju iskoristiti.

Tako priča Ivan, koji je tijekom desetogodišnje životne borbe itekako naučio govoriti medicinskim rječnikom…

– E, dragi… Naučio sam s godinama. Znam sve, najbitnije je pratiti vrijednosti kreatinina, on je kod rada bubrega najvažniji. A taj novi bubreg radi dobro, evo dok razgovaramo sam već nekoliko puta morao na toalet. Znači da stvar funkcionira kako treba, ha, ha, ha… Ma, zaista moram pohvaliti tim liječnika koji su izveli transplantacijski zahvat u bolnici »Merkur«. Veliki su profesionalci, nije ni čudo da Hrvatska slovi kao jedna od boljih europskih zemalja kad je u pitanju transplantacija.

Kao u filmu 

Za neupućene, Ivanu je ovo treća transplantacija. Prva nije bila uspješna, tijelo je odbacilo bubreg što mu ga je donirala majka Šima. Kod druge je sve proteklo u najboljem redu, Ivan je s bubregom oca Ivana normalno živio i igrao nogomet na vrhunskoj razini, ali devet godina poslije i on je, na žalost, otkazao poslušnost. Transplantacija je opet postala nužnost. Pritom, ovaj put donor nije mogao biti nitko iz obitelji, stvorena su antitijela zbog kojih su liječnici izračunali da Ivan ima samo trideset posto izgleda da tijelo prihvati novi bubreg. To se i dogodilo, na Ivanovu i sreću njegovih najmilijih.

– Je li me bilo strah hoće li uspjeti ova posljednja transplantacija? Sve se odvilo takvom brzinom da nisam, praktično, ni stigao razmišljati. Kada su mi javili da moram što prije u Zagreb i da postoji velika vjerojatnost da ću dobiti novi bubreg, činilo mi se kao da gledam neki film. Da, ispalo je da sam ja glavni glumac u tom filmu. Ne, nisam nikome rekao. Čak ni roditeljima. Tati mi je toga dana bio rođendan, nazvao sam ga i čestitao mu, prekinuo poziv i krenuo prema Zagrebu. Nisam želio opterećivati njega i mamu, ionako su dosta zbog mene propatili… Javio im je brat Josip kada je sve već završilo. Mislio sam samo pozitivno, oduvijek sam takav.

Zarazni osmijeh 

To je Ivan. Dugogodišnje prijateljstvo, što je odavno preraslo odnosa novinara i sugovornika, potvrđuje navode. Zamislite čovjeka kojemu naprasno, nemarom dvoje neodgovornih liječnika »Werdera«, zataje bubrezi i od nogometaša u zenitu karijere postane ovisnik o – dijalizi. Pa se nevjerojatnom snagom volje vrati profesionalnom nogometu da bi rušio rekorde i predrasude. I oduševljavao ljubitelje najvažnije sporedne stvari u Hrvatskoj, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj… Potvrdio da su čuda ipak moguća. A onda se opet suočio s istim problemom. I opet sve ispočetka. Ono što Ivana čini drukčijim je, zapravo, njegova najveća snaga. On je kroz svoje životne drame prolazio s osmijehom na licu. Za čestih zajedničkih dolazaka na dijalizu i odlazaka baš nikad nije pokazivao znakove mrzovolje, nervoze, očaja… Dojadilo bi po šest sati svaki drugi dan samo gledati televiziju, igrati karte, slušati glazbu… Kamoli biti priključen na aparate. Ivan je baš uvijek nedaćama prkosio zaraznim osmijehom… Pobjedničkim osmijehom.

– Uvijek sam na život gledao kao na dar. I zato sam se borio i kad mi je bilo najteže. Najviše me držala ljubav prema mojoj Fabiani i obitelji, zbog njih sam u svim tim dramatičnim razdobljima nastojao biti što jači. Ni u jednom trenutku nisam pao u apatiju, u depresiju. Uvijek sam razmišljao pozitivno i nadao se najboljem. Svaki put sam vjerovao da će biti dobro. Tako je i sada.

Što se promijenilo? Ivan je sinoć s velikim guštom naručio litru vode što je do pred malo bilo nezamislivo…

– Joooj, kakvo je ovo olakšanje, taj osjećaj kada možeš popiti tekućine koliko hoćeš, a ne da je mjerim mililitrima. Koliko sam smio popiti? Nekoliko decilitara, morao sam jako paziti, tijelo je zadržavalo tekućinu… Kakav je sada osjećaj? A kakav bi bio? Fenomenalan! Imam četiri bubrega! Osjećam se kao Superman, ha, ha, ha… Ona moja dva su prestala raditi, ali još uvijek su na istom mjestu. Transplantirani bubrezi su s prednje strane. Nosim štitnik da ih ne bih ozlijedio.

Nova budućnost

Pred Ivanom je u svakom slučaju nova budućnost… Još će neko vrijeme ostati u zagrebačkom domu Klasnićevih i dolaziti na kontrole u »Merkur«, a onda…

– Jedva čekam vidjeti Fabianu, čujemo se svaki dan po sto puta, stalno je u mojim mislima, ali jako mi nedostaje. Kad se vidimo to će biti praznik.

Ivan je već dobio poziv da u četvrtak bude gost u Maksimiru kada Hrvatsku čeka prva utakmica dodatnih kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo iduće godine u Rusiji… Morat će odbiti, utakmicu će gledati na malom ekranu.

– Prerizično je još, bit će hladno i jako puno ljudi, ali gledat ću, kako ne… I mislim da ću biti spreman do početka Svjetskoga prvenstva, ha, ha, ha… Ako novi izbornik Zlatko Dalić bude trebao golgetera, tu sam ako treba ući u zadnjih desetak minuta. Toliko ću moći, a naravno da nisam zaboravio davati golove. To ostane zauvijek. Samo… Morat ćemo se nekako Mandžo i ja dogovoriti kome će pripasti sedamnaestica, ha, ha, ha…

Kada su u pitanju izgledi »kockastih« u izlučnim utakmicama za svjetsku smotru, Ivan je, naravno, optimist.

– Dobro je da igramo prvu utakmicu kod kuće, vjerujem da ova momčad može to iskoristiti i već u Zagrebu osigurati preduvjete za plasman u Rusiju. Moramo dobiti 2:0, i dobit ćemo!

Ivan je svoju utakmicu pobijedio. Još jednu! S osmijehom na licu! Ne da se taj…