Paket je na sredini sobe. Pomno zapakiran u karton. Sjaj je u očima promatrača dok osluškuje pucketavi zvuk otvaranja skalpela kojim će osloboditi predmet zatočen u kutiji s prepoznatljivim švedskim logom. Dva, tri poteza i pred promatračem se rasprostiru dijelovi misterioznog predmeta, kojem se još uvijek ne nazire konačni obris. Promatrač pogledom prelazi po dijelovima i možda se u jednom trenu zapita: »Hoću li ja to moći?«, a možda si jednostavno kaže: »Upute? Kome trebaju upute, ovo je samo obična polica!« Koji god od promatrača bio pred raspakiranim paketom, sljedećih nekoliko desetaka minuta, ili sati, provest će se kao da svojim rukama gradi kuću s bazenom.

   Doista, malo što je na ovom svijetu laskavije za široke narodne mase od uspješnog sastavljanja Ikeine police/komode/radnog stola… Savršeni omjer između jednostavnosti i udovoljavanja prividu kreativnosti ono je što je, osim prihvatljive cijene, kumovalo toliko silnoj popularnosti tog proizvođača namještaja, kućnih potrepština i snova o jeftinoj, a dizajniranoj robi široke potrošnje.

   Sve se savršeno posložilo: dizajnerski timovi stvorili su oblike koji se kao lego kockice spajaju u elegantne, gotovo svačijem oku prihvatljive, suvremene uporabne predmete. Osim što su time uštedjeli prostor, pa polica koja zauzima pola dnevne sobe stane u pederušu, dobili su i taj privid kreativnosti koji nude svojim potrošačima, uvjeravajući ih da su si baš oni sami izdizajnirali i producirali život, dok je istina posve drugačija: fotografije iz Ikeinih kataloga pretočile su se u stvarne domove ljudi, koji spavaju u svojim Ikea krevetima, jedu iz svojih Ikea tanjura i žive svoje Ikea živote. Pa nije li tako započeo put bez povratka bezimenog karaktera kojeg tumači Edward Norton u Fincherovom Klubu boraca? Narator koji pati od nesanice naručuje svoj sto pedeseti Ikein predmet iz njenog kataloga, a samo nešto filmskog vremena kasnije kreirat će dijaboličnog Tylera Durdena kao svoju slikovnu nepriliku i borca protiv svih konformizama.

Švedski osvajači

   Opiranje je, dakako, uzaludno. Malo tko kao Ikea ima zaposlenu vojsku dizajnera, stilista, psihologa potrošnje i silnih čuda zanimanja okupljenih s jednom jedinom namjerom: kako prodati proizvode što širem krugu ljudi. Pa samo na proizvodnji kataloga radi oko 260 ljudi, a više od 30 dizajnera interijera radi na kataloškim fotografijama. Treba li dodati da je samo ove godine tiskano preko 217 milijuna kataloga na 32 jezika.

   I širina asortimana zadivljuje. Zato svatko može pomisliti da će baš njegov dom biti unikatan, jer će spojem različitih elemenata doći do rješenja koje će biti samo njegovo, posve osobno.

   Sve to sada konačno ima i Hrvatska. Švedski osvajači opsjedali su je godinama od pojave ideje da bi se i ovdje nešto moglo napraviti nakon rata, i bili su toliko uporni da ih ni hrvatska birokracija nije uspjela pokolebati. A znamo da su mnogi jaki igrači pokleknuli pred tom nemani za koju bi i Franz Kafka mislio da je literarno neuvjerljiva.

   Rugvica, gdje je niknula prva hrvatska IKEA, odjednom se ucrtala na karti pojmova, podigla si rejting na Googleu za 100 hiljada posto, a za stotinjak tamošnjih vlasnika švedska je kompanija postala najdraži osvajač: cijene po kojima se otkupljivala zemlja dosizale su iznose kojima ni desetljeća njenog obrađivanja ne bi mogla parirati. Rezultat: najveći Ikein dućan u regiji na 16 kilometara od Zagreba.

Nebo granica

Trideset osam hiljada četvornih metara bilo je potrebno Ikei za prodajni prostor koji je namijenila svojoj prvoj hrvatskoj podružnici. Samo restoran će imati 550 sjedećih mjesta, a ukupni će troškovi ulaganja premašiti 750 milijuna kuna. Ne treba zanemariti ni silnu vojsku koja će odteretiti biroe za zapošljavanje, jer svako malo Ikea oglasi novi natječaj za zapošljavanje. A kako sad stvari stoje neće se stati samo na Zagrebu: najave su iz Ikee da planiraju otvoriti dućane još najmanje u Ljubljani i Beogradu, a priča se čak i o Rijeci, odnosno Dalmaciji, od koje se nikad nije odustalo, iako su pregovori dosad nailazili na nepremostive prepreke. Nije se, naime, još našlo dovoljno velik, a cijenom prihvatljiv prostor koji bi Ikei bio potreban.

   Sve u svemu, čini se da je Ikei samo nebo granica, pa i kod nas u regiji. To se, doduše, ne čini tako nakon skromne ceremonije otvaranja prošli četvrtak, kad je umjesto očekivanih 10.000 ljudi presijecanje vrpce u izvedbi predsjednika Josipovića došlo gledati tek 200-tinjak susjeda. Ali vremenska prognoza, biometeorologija, najavljene gužve, hrvatske tragedije i dr. kumovali su skromnom jutru po kojem se dan zacijelo neće poznavati.

   A sve je s Ikeom počelo daleke 1943. godine, kada je 17-godišnji Ingvar Kamprad zamislio tvrtku koja će isporučivati robu putem pošte. Pet godina kasnije tvrtka je počela prodavati namještaj, a 1958. godine otvorila se prva prodavaonica. U Švedskoj, dakako. Baš ta, prva prodavaonica uskoro bi mogla postati muzej, jer je posao iz nje preseljen još 2012., pa postoje planovi ulaganja u mjesto koje bi predstavilo 70 godina poslovanja tvrtke.

   Za to vrijeme Ikein vlasnik, proglašen jednim od najbogatijih ljudi na svijetu, ponaša se krajnje ekscentrično. Ali ne kao Dennis Rodman ekscentrično, ili nedajbože Paris Hilton, nego ekscentrično na način da promijeni svog volva tek nakon što poslije dvadeset godina utvrdi da više nije baš toliko siguran za vožnju. Isto tako, kažu urbane legende, živi u bungalovu, jede u Ikeinim restoranima i leti low-cost kompanijama. Ipak, od prošle godine nije u upravljačkom odboru kompanije, pa je pitanje što mu je od svega na kraju ostalo.

   Kako god bilo, IKEA je konačno osvojila i Hrvatsku. Svjesni su da će im pasti promet u Grazu i Villeseu, gdje su Hrvati obično išli po svoje Ikea živote, ali sve je to ukalkulirano u poslovni plan kompanije koja je paradigma uspješnosti. Uostalom, u ovoj su godini napravili ključan zaokret u politici, svojevrsni eksperiment za koji još ne znaju hoće li im uspjeti: u Hamburgu su okrenuli koncept prodaje na periferiji grada u prodaju u centru. Mogli bi time postati jedni od pionira povratka trgovačkih centara u središta gradova, što bi im moglo osigurati još dulju i plodniju budućnost.

   Dok se to ne desi i u našoj regiji, gdje, kako je već rečeno, IKEA ne misli stati samo na Zagrebu, mnogi će se još oznojiti nadajući se da će baš njima Ikeini agenti pokucati na vrata i izraziti interes za njihovu zemlju, čime će si ispuniti tradicionalni hrvatski san: život od prodaje djedovine.

»Dabogda mi IKEA u dvorištu niknula« još će dugo odzvanjati Hrvatskom, jednako kao i hropci domaćih proizvođača namještaja.