Ako se vozite vijugavom cestom po Viškovu, nakon jednog raskrižja ćete iza sebe ostaviti naselje i pronaći se na šljunčanom puteljku koji će vas dovesti u jedan sasvim drugi svijet. U svijet gdje se zna da je pas čovjekov najbolji prijatelj, u svijet gdje ljubav volontera prelazi sve zapreke birokracije, financija i ljudskog nemara. Stići ćete u Azil za pse "Društvo za zaštitu životinja u Rijeci".

Naići ćete i na predsjednicu Društva, Zdenku Jelovčan koja će vas dočekati sa smiješkom, jer, kako kaže: "Drago mi je da postoji interes za pričama naših životinja."

Azil je osnovan 1994. godine, kao utočište za ljubimce koje su ljudi zaboravili. Početak nije bio nimalo lagan, a njihov je prvi kombi, koji služi za prijevoz životinja, sponzoriralo Englesko kraljevsko društvo za zaštitu životinja (RSPCA). Englesko je Društvo prepoznalo potencijal Azila, prisjeća se Zdenka: "Neću nikada zaboraviti kada su došli u azil i rekli da su naši psi sretni jer imaju našu ljubav." 

Zdenka kaže da danas u njihovom skloništu živi više od sto pasa, od kojih su svi nekada živjeli sa svojim ljudskim obiteljima. Objašnjava i tešku situaciju u koju ih dovodi ništa doli ljudski nemar i nebriga. Kaže da ljudi ostavljaju odrasle pse i štence u blizini azila, u kasnim večernjim satima, da ih nitko ne vidi. Štenci se ostavljaju i u šumama, u ove hladne dane kada je i njima potrebna toplina, kao i nama.

Zdenka kaže da je ljudski nemar glavni razlog zbog kojeg psi i životinje ostaju na ulicama, sami i napušteni. "Moramo shvatiti da mi ljudi nismo sami na svijetu. Trebamo čuvati životinje. Svi naši psi su vlasnički psi, nekada su imali vlasnika i obitelj koja se brinula za njih, ali ljudi su nemarni", objašnjava nam Zdenka.

Kaže da je čitava priča oko napuštenih životinja "never ending story" do kojeg dolazi zbog toga što ljudi ne vode brigu o svojim životinjama.

Predsjednica Društva je izrazila i nezadovoljstvo trenutnim Zakonom o zaštiti životinja. "Odgovorno tvrdim da ljudi zlostavljaju, napuštaju i ostavljaju pse, što će se i nastavljati događati dok se ne počne provoditi Zakon", za koji kaže da postoji, ali ne predstavlja ništa u stvarnosti. Zdenka upozorava i na važnost sterilizacije i kastracije, te napominje da su ženke pasa u azilu sterilizirane.

Naglašava da ljudi moraju biti odgovorni prema svojim ljubimcima, a sterilizacija bi pomogla rješavanju problema pasa i mačaka lutalica. Napominje da su mačke poseban problem jer za njih de facto ne postoji sličan azil. Zdenka je i sama ponosna vlasnica više od deset mačaka za koje skrbi čitava obitelj, jer kako kroz smiješak napominje - "ne može si pomoći".

Volonteri u azilu rade krvav posao, a jedina im je plaća sreća u očima životinja. Teško će u azilu volontirati netko tko ne voli životinje, jer jedino ljubav prema životinji i osjećaj humanosti u čovjeku može biti razlog zbog kojeg netko radi posao za koji nije plaćen. Zdenka kaže da im  u azilu nedostaje volontera.

Objašnjava da je to užasno zahtjevan posao, kako fizički, tako i psihički. Napominje da ljudi često dođu jer žele volontirati, pa na kraju odustanu kada vide koliko je to posla. Nedostaju im ljudi koji će moći odvojiti dio svog vremena i uložiti ga u pomoć drugom živom biću, kojem je potrebna ljubav i suosjećanje. Predsjednica kaže da psi prepoznaju ljubav koju im volonteri pružaju te da su sretni i uvijek mašu podignutim repićem.

Osim volontera, azilu uvijek nedostaje hrana za životinje. Svi se obraduju ukusnim konzervama i suhoj hrani, za koju Zdenka kroz smijeh kaže da njihovi ljubimci vole da je malo "finija", jer su ih toliko razmazili. Navodi i da su uvijek dobrodošla različita sredstva protiv buha. No, ono što Zdenka kaže da im nedostaje najviše, jest ljudska dobrota i humanost.

Stoga ovim putem, i mi zajedno sa Zdenkom i volonterima, pozivamo sugrađane da se provozaju vijugavom cesticom i pronađu novog najboljeg prijatelja na četiri noge. Teško će itko nadmašiti ljubav koju će vam pružiti pas, koji vas voli kada imate osjećaj da su svi ostali odustali od vas.