Prizori zastrašujućih klaunova kako trče za prestravljenim prolaznicima poharali su posljednjih dana većinu nacionalnih medija. »Jezivi klaunovi iskaču iz grmlja, trče za školarcima i mašu noževima«, Jezivi klaunovi plaše ljude u Slunju, Bjelovaru i Slavoniji?, »Strašni klaunovi teroriziraju i Sloveniju, jesmo li mi na redu?« samo su neki od novinskih naslova ponuđeni javnosti, a rezultat je očekivan – strah među djecom koji se školama i drugom odgojno obrazovnim ustanovama počeo širiti poput plimnog vala.

– Evo došao mali iz škole sav prestravljen, da školom kruži priča da su se pojavili klaunovi ubojice. Da straše djecu i ubijaju. Nisam u toku, jel i u drugim školama ista priča ili je bujna dječja mašta?! , komentar je zabrinute mame u jednoj Facebook grupi. Ona nije jedina. Slične upite počeli su dobivati i drugi roditelji, najčešće ne znajući kako da se nose sa strahovima svoje djece.

Učite ih zaštiti 

U ovom slučaju, postavljaju se dva pitanja. Prvo je pitanje odgovornosti medija, a druga pitanje odgovornosti društva, ističe specijalistica školske medicine i psihoterapeutkinja Polona Bencun-Gumzej.

– Koliko društvo, odnosno profesori i roditelji, uče djecu korištenju interneta? Što je dobro, a što nije? Kako da djeca kritički promišljaju svoje izbore što pročitati, a što ne? Jer, nemamo mi što zaštiti dijete od interneta, kada ono s dvije godine surfa bolje nego neki odrasli. Kao što smo nekad znali dijete naučiti kako otići u šumu, zaštititi se i tamo preživjeti, tako trebamo naučiti dijete da zna otići na internet, te se tamo zaštititi i preživjeti, kazuje Bencun Gumzej, dodajući kako nije poanta da mi djecu štitimo, već da ih učimo da se ona sama znaju zaštititi.

Da znaju što je istina, a što laž, primjerice. Da znaju što je vjerodostojan izvor, kako procijeniti opasnost, a kako glupost? Jer, ovdje mogu biti različiti scenariji, počevši od tinejdžera koji se zafrkava. pa do istinskog psihopata koji će dobiti inspiraciju. Tu je ključna priča odgovornosti. Kako u tome tko će podnijeti odgovornost za vijesti koje daje, tako i za odgovornost učenja djeteta što konzumirati od sadržaja, a što ne, poručuje ova psihoterapeutkinja.

Ono što je važno jest da roditelji i profesori znaju da oni ne mogu osloboditi dijete od straha, a i ne trebaju, ističe psihoterapeutkinja.

– Ono što trebaju i što mogu, jest prihvatiti djetetov strah kroz razgovor, nezgražanje, nerješavanje… Dovoljno je samo slušanje. Naravno, ukoliko dijete ponudi neko rješenje, onda ga je potrebno podržati. Ono što roditelji najčešće naprave kada vide strah kod djeteta, jest da pokušaju što brže i što prije to riješiti, ‘zaštititi svoje dijete’, čime mu uskraćuju njegovu razvojnu fazu, pojašnjava Bencun Gumzej.

– Uvažite njegov strah, ne uvjeravajte dijete da nema razloga za strah, promotrite taj strah iz perspektive djeteta, dajte mu prostor i priliku da se suoči s njime. Primjerice, pročitajte skupa naslove na internetu, pričajte s djetetom o tome; koliko ono to procjenjuje kao realno, koje je njegovo mišljenje o tome, kako bi se ono zaštitilo? Jako je važno da dijete dobije osjećaj da ono samo ima prostor za davanje rješenja.