Završila zahtjevnu obuku

PLEMENITA LAJAVICA NERA Priča o američkom stafordskom terijeru koji je dobio licencu za – osmijeh

Marinko Glavan

Foto Marko Gracin

Foto Marko Gracin

Nera,  izuzetno staložen pas, mirne i vedre naravi, koji voli ljude, djecu, druge pse, zajedno sa svojom vlasnicom Andreom Novak ponijela je zvanje Ambasadorice osmijeha za rad s bolesnicima, osobama s posebnim potrebama, djecom, građanima starije životne dobi i svima onima kojima je potreban dodir, prijateljstvo i motivacija kakvu može pružiti samo čovjekov najbolji prijatelj



Američki stafordski terijeri na novinskim se stupcima i tv ekranima, nažalost, najčešće pojavljuju kada dođu u sukob s ljudima ili drugim životinjama, iako je riječ o izuzetno popularnoj pasmini čiji pripadnici su, uz pravilnu obuku i socijalizaciju, idealni obiteljski ljubimci, ali i plemeniti radni psi.


Najbolji primjer je Nera – stafordica koja je, zajedno sa svojom vlasnicom, Riječankom Andreom Novak, uspješno u Sloveniji završila obuku za terapeutskog psa, ponijevši zvanje Ambasadorice osmijeha, koji sada s licencom donosi na lica bolesnika, osoba s posebnim potrebama, djece, građana starije životne dobi i svih onih kojima je potreban dodir, prijateljstvo i motivacija kakvu može pružiti samo čovjekov najbolji prijatelj.


Rad s terapeutskim psima u razvijenim je zemljama svijeta odavno prisutan, kao nezamjenjivo sredstvo u rehabilitaciji bolesnika i osoba s posebnim potrebama, u dječjim bolnicama, ali i staračkim domovima, gdje psi pomažu u socijalizaciji i pridonose boljoj kvaliteti života starijih osoba. Pozitivne rezultate pokazale su i dokazale brojne znanstvene studije, no u Hrvatskoj je termin terapeutskog psa još uvijek relativno nepoznat široj javnosti, a institucije i birokracija uglavnom nemaju niti predviđene procedure i propise koji bi omogućili ovaj vid terapije.


Četveronožni »čopor«




Unatoč tome, ili možda bolje rečeno baš zbog toga, Andrea Novak prije nešto više od godine dana odlučila je sa svojom Nerom u Sloveniji upisati obuku koju provode Ambasadorji nasmeha (Ambasadori osmijeha), prva tamošnja udruga za terapiju uz pomoć životinja. U susjednoj državi dobro poznati, Ambasadorji već godinama uspješno provode programe u zdravstvu, školstvu i drugim institucijama, pri čemu im pomaže čitav niz različitih životinja, od pasa i mačaka, preko konja, pa sve do afričkih ježeva, tvorova i – kokoši.


– Ideja da krenemo na obuku za terapeutskog psa došla je ponajviše zahvaljujući samoj Neri, odnosno njenoj naravi. Riječ je o izuzetno staloženom psu, mirne i vedre naravi, koji voli ljude, djecu, druge pse. Otkad je imamo, imam osjećaj da je ona pas baš za to, iako nisam znala da postoje programi u koje se možemo uključiti mi, obični građani s našim psima. I onda se dogodilo da su Ambasadorji nasmeha imali predavanje i prezentaciju na Filozofskom fakultetu, za koje sam slučajno saznala, preko prijateljice.


Tamo sam saznala da se, u biti, kroz program obučava ne samo pas, nego u puno većoj mjeri njegov vlasnik, odnosno vodič, kako bi kao par mogli raditi. Stvar je u tome da pas najviše vjeruje svom vlasniku i s njim će pokazati najbolje rezultate u radu, naravno, pod uvjetom da vlasnik zna što i kako treba raditi. Tada sam i donijela odluku da želim s Nerom proći obuku, u čemu mi je velika podrška bio i suprug Matjaž, s kojim sam i inače često u Sloveniji – kaže Andrea, koja je na razgovor s našom ekipom dovela čitav svoj četveronožni »čopor«. Uz Neru, bila je tu i dvogodišnja Juga, također američki stafordski terijer, te vremešna Bianca, mješanka staforda i posavskog goniča.


Prije obuke za terapijskog psa, naglašava vlasnica, Nera je prošla tečaj socijalizacije za mlade pse, kao i tečaj poslušnosti, kod poznatog riječkog dresera pasa Vlade Bolhe i njegove tadašnje suradnice Nade Zatković-Šestak. – Tečaj za terapeutskog psa traje godinu dana. Prvo kreće obuka vlasnika, kroz čitav niz predavanja i pismenih ispita, dok pas prvo prolazi kroz početna testiranja kojima se utvrđuje kako reagira na različite podražaje, što kod njega izaziva stres i slično, ali i da se vlasniku, odnosno vodiču ukaže na to kako bi u daljnjem radu mogao posvetiti više pozornosti takvim situacijama te pravilno reagirati. Znači, ako pas pokaže da mu stres izazivaju djeca u velikim skupinama, onda se s tim psom neće ići u vrtić ili dječju bolnicu, nego će raditi neke druge stvari, na primjer u staračkim domovima – kaže Andrea.

Nakon početne obuke, uslijedio je i praktičan rad sa psima na terenu, gdje su i psi i vlasnici pod budnim okom instruktora morali pokazati usvojena znanja.


– Prvo se minimalno osam puta odlazi u različite institucije, gdje kandidatima instruktori pokazuju kako se radi s psima koji su već završili tečaj. Naša je zadaća pritom bila da pozorno pratimo sve postupke, te smo svaki put morali sastaviti opširan izvještaj, kako bi se vidjelo što smo naučili i zapamtili. Zatim se opet minimalno osam puta ide opet u različite institucije, od vrtića do domova za osobe s posebnim potrebama, ali u obrnutim ulogama – mi smo radili sa svojim psima, a oni su nas promatrali i procjenjivali – kaže Andrea, ističući kako je obuka i rad s terapijskim psom kontinuirani proces, koji ne završava stjecanjem diplome.


– Svake godine i Nera i ja morat ćemo odlaziti na testiranja. Znači, već za godinu dana opet će je staviti u sve te situacije, kako bi se utvrdilo je li pas i dalje sposoban za terapeutski rad – ističe Novak.


Odlični rezultati


Zanimalo nas je kakve je Nera rezultate pokazala tijekom obuke, i u kojem je dijelu najviše pokazala, odnosno s kojom populacijom najbolje funkcionira.


– Nera je takav pas da može raditi bilo s kime, ali kao i ljudi, i psi imaju svoje sklonosti i ograničenja. Recimo s djecom, nakon 45 minuta, vidim da joj je već dosta, jer znate kakva su djeca – svi bi je odjednom dirali, mazili, igrali se s njom. Neki psi to, recimo, uopće ne podnose i ne rade s djecom. Nera je pokazala jako dobre rezultate s invalidima.


Radili smo u Sloveniji s jednim dečkom s posebnim potrebama koji je, prema onome što su nam rekli liječnici i obitelj, bio izuzetno glasan, te prilično grub u fizičkom kontaktu. Nakon rada s psom, postao je i puno tiši i puno nježniji. Nevjerojatno je koliko su takva djeca spremna napraviti zbog psa. Njemu smo rekli da kuja ne voli kada se glasno viče, i da joj smeta ako je netko snažno povlači ili stišće, i on se zaista utišao i postao puno nježniji, sve zbog psa. Slično je bilo i u staračkim domovima. Nevjerojatno je koliko ljudi živnu zbog prisutnosti psa i koliko im to uljepša dan. Imali smo slučaj gospođe koja gotovo ni s kim nije željela komunicirati i nije izlazila iz sobe. Izlazila je jedino kad bi došao pas, da bi malo po malo počela izlaziti sve više i na kraju normalno komunicirala sa svima – kaže Andrea.U Sloveniji je praksa, još od 2004. godine, ističe, da terapijski psi ulaze doslovce svuda, od zdravstvenih do odgojno-obrazovnih ustanova. S terapeutskim psima ne radi samo u teraputske svrhe, nego se provode i razne druge aktivnosti uz pomoć ovih pasa.

– Recimo, u vrtiću se radi s cijelom grupom djece, koju onda učimo kako pravilno pristupiti psu i kako se sa psom ponašati, znači, ne vući ga za uši ili rep, ne udarati i slično. Kod terapije se radi individualno, primjerice s djetetom koje ima motoričkih problema, pa takvom djetetu pokažemo kako se stavlja ogrlica i uzica na psa, i rezultati su fantastični, jer im je pas velika motivacija pa sa psom često uspiju ono što ne bi bez njega. Radi se i s djecom i odraslima koji imaju strah od pasa, bilo zato što su imali neugodna iskustva, ili zbog, naprosto, fobije, a i tu se ostvaruju odlični rezultati uz pomoć terapeutskih pasa – priča Andrea.



U Hrvatskoj je velik problem, ističe Novak, što rad s terapeutskim psima nije u dovoljnoj mjeri prepoznat ni reguliran u institucijama, što je osnovna zapreka da se uopće počne raditi na terapijama ili drugim aktivnostima. – Ambasadorji nasmeha namjeravaju otvoriti i u Hrvatskoj svoju podružnicu. U Hrvatskoj znam da postoji barem jedna slična udruga, ali razlika je u tome što u Sloveniji Ambasadorji nasmeha ne stignu obići sve koji ih zovu, premalo ih je u odnosu na potražnju za njihovim uslugama, dok kod nas ne možeš ući s psom u bolnicu ili vrtić. Nadam se da će se i to s vremenom promijeniti, jer rezultati koje ostvaruju terapeutski psi su zaista izuzetni i šteta je da se ne koriste puno više – kaže Novak.


Negativna slika


Pitali smo i je li zbog pasmine njene Nere bilo predrasuda, prije ili tijekom obuke, kao što ih često zna biti prema američkim stafordskim terijerima u javnosti.


– Ne, niti u jednom trenutku nisam to osjetila. Vidjela sam, međutim, da su mnogi ljudi zahvaljujući Neri promijenili mišljenje o pasmini. Prije nekoliko dana jedna mi je žena poslala poruku da sada staforde gleda drugačijim očima. Moje je mišljenje da su stafordi izuzetno dobra pasmina za ovu vrstu posla jer su u pravilu prijateljski raspoloženi prema ljudima, a i istrpit će puno više nekakvih slučajnih grubosti i stresnih situacija od nekih drugih pasmina.


Bilo bi dobro da ih je više uključeno u ovakve i slične programe, jer bi to sigurno promijenilo i negativnu sliku koju je pasmina stekla u dijelu javnosti. Upravo ta promjena percepcije pasmine u javnosti bila mi je dodatni veliki motiv da se uključim u obuku, a sada kad vidim koliko to ljudima pomaže i koliko im znači, izuzetno mi je drago što sam to i učinila. Nadam se da ćemo Nera i ja imati prilike i u Hrvatskoj pokaza