Nakon senzacionalnog arheološkog pronalaska pretpovijesnih grobova u čarobnim vrletima Velebita i kurioziteta da su ljudske ostatke stare 3000 godina nanjušili i pronašli psi, specijalno obučeni u Hrvatskoj za tu namjenu, naša ekipa uputila se u zelena zagorska brda. Nije posrijedi nikakva naša zafrkancija ili nova arheološka senzacija, nego gola činjenica da se rijetki psi na svijetu osposobljeni za »nemoguću misiju« arheologa uzgajaju i uvježbavaju na području Oroslavja.

Za tu dobru priču iz Hrvatske u poplavi pesimističnih vijesti objavili smo prošle nedjelje da su glavni »krivci« arhitektica i osnivačica Centra za obuku pasa za posebne namjene S-PAS Andrea Pintar i dr.sc. Vedrana Glavaš, predavačica s Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru nakon što su svoju metodologiju pasa kao biodetektora prvi u svijetu znanstveno dokazali i predstavili u uglednom međunarodnom časopisu za arheologiju »Journal of Archaeological Method and Theory«.

Uspješna ideja 

Kako bi stavili točku na »i« ili bolje rečeno otkrili odakle se ova uspješna ideja zakotrljala i zadivila svjetsku arheološku znanost, put nas je vodio zavojitim zagorskim cestama do pomalo uspavanog naselja Stubička Slatina, i još malo dalje. Iz Slatine odvaja se uska cesta u dolinu i ponovno penje do izoliranog imanja okruženog zelenilom gdje se nalazi trening poligon Centra S-PAS. Uvjetno rečeno, imanja. Dočekala nas je rampa. Ubrzo smo shvatili da je poligon za pse zapravo smješten u nekadašnjoj vojarni Kanjiža, zapravo, ostacima vojnog kompleksa kakvih u Hrvatskoj ima napretek, a država i lokalna uprava ne znaju što bi s njima a ni same sa sobom. Nema tu ni stražarske kućice ni stražara, ali derutnih vojnih paviljona koji tužno izviruju iz šiblja ima mnoštvo. I baš za inat, na razvalinama nekad brižljivo čuvanog kompleksa prakticira se nova, civilna i mirnodopska ideja znanstvenika i entuzijasta s jasnim planom i međunarodno priznatim otkrićem. Kamo sreće da se zapuštene zgrade rekonstruiraju i dobiju neku svoju funkciju. Bilo bi tu prostora za još poneku dobru ideju i pametnu glavu, umjesto projekta nekog shopping centra ili golf terena. Lani se čak spominjalo kako bi se tu izgradila »prva tvornica streljiva«, kao investicija koja bi, navodno, usrećila Oroslavčane. Ipak, ostalo sve je na mutnim najavama i tvrdnji MUP-a kao formalnog upravitelja kompleksa da nema informacija o takvom tipu biznisa.

Foto Denis Lovrović

– Kompleks je ogroman, a koristi ga i lokalna vatrogasna zajednica. Ovdje govorimo o oko 120 tisuća kvadrata. Osim nadzemnih, postoje i podzemni objekti koji su nekad služili vojsci – otkrio nam je predsjednik Centra Christian Nikolić dok smo mi nestrpljivo čekali da nam se ukažu i četveronožni domaćini.

Foto Denis Lovrović

Idealni uvjeti

Iz neobične high-tech prikolice koju je autom dovezao šef Centra dopirao je veseli lavež i poskrivećki provirivala pokoja njuškica. To im je samo putujuća kuća, a njihov stalni dom je u kući s Andreom.

– To je specijalna termoizolacijska prikolica s reguliranom temperaturom i ventilacijom prilagođeno zimskim i ljetnim uvjetima. Praktički, psi imaju idealne uvjete boravka i zaštite u unutrašnjosti prikolice tijekom prijevoza, a unutra je i sustav odvlaživanja nakon što se psi vrate s terena pod kišom ili snijegom – objasnio nam je Nikolić, dok su nam četveronožni arheolozi uporno davali do znanja da žele van.

I oni su bili nestrpljivi i jedva čekali svoj zadatak, ovaj put pod svjetlima naše kamere. I onda je izašla prva zvijezda. Prekrasna belgijska ovčarka Mali od 7 i pol godina. Pravac – poligon. Zapravo, komad neugledne ledine između dviju prizemnica gdje je trenerica Andrea Pintar prethodno zakopala ampulu s mirisom zemlje prastarog groba. Razigrana ovčarka odmah je krenula okolo-naokolo njuškati.

Foto Denis Lovrović

– U zemlju je postavljena ampula s pravim mirisom. Rukovanje ostacima i samom ampulom mora biti s rukavicom i žlicom kako trener ne bi ostavio svoj miris i kontaminirao nalaz – kazala nam je Andrea Pintar, iskusna trenerica pasa za posebne namjene koja je dobar dio svoje profesionalne karijere odradila u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja (HGSS) kao glavni instruktor postavivši temelje uspješnog HGSS-a kakvog danas poznajemo. Na tzv. »farmi tijela« Western Carolina University završila je drugi stupanj školovanja za instruktoricu pasa za detekciju ljudskih ostataka.

Junakinja priče 

U tili čas, Mali je zagrebala komadić zemlje, legla na tlo i strpljivo čekala da joj Andrea potvrdi. Bez sumnje, bio je to pun pogodak.

Foto Denis Lovrović

– Psi biodektori nisu tragači kostiju, nego oni prate miris raspadnutog tijela. Ljudsko tijelo raspada se na molekule specifične samo za čovjeka i potpuno različite od mirisa raspadajućeg tijela životinje. Dakle, ne treba brkati potražne pse kakve koristi HGSS s našim psima koji traže miris tijela u raspadanju. Za biodetekciju psi prolaze trening koji traje punih godinu dana nakon što odrade osnovni šestomjesečni trening za cadaver pse. Treningom ih suočavamo s postupnim smanjivanjem intenziteta tragova serijom ampula od najjačeg pa do najslabijeg mirisa. Time zapravo postaju sposobne otkrivati sve manju i manju količinu molekula specifičnog mirisa raspadajućeg ljudskog tijela, a time sve starije i starije arheološke nalaze s biotragovima – objasnila nam je Pintar. Mali je, podsjećamo, bila junakinja priče otkrića grobova iz 8. stoljeća prije Krista, zajedno s ovčarkama Pandom, Sattve i Arwen na lokaciji nekropole velebitske Drvišice.

Psi su još sredinom 2015. markirali prethodno otkrivene grobove, iako nije bilo nikakvih ostataka, a iskopine su bile još dodatno izložene ispiranju, kiši i suncu. Pokazalo se da su već tada bili spremni za detekciju potpuno neotkrivenih grobova. I uspjele. Iz bijele prikolice ovčarki Mali pridružili su se Pepper, belgijski ovčar od šest godina i petogodišnja njemačka ovčarka Arwen. Za zajedničku fotografiju i neke nove priče.