Zamislite da ste u stanju ući u sobu i odmah privući pozornost svih koji vas žele impresionirati. Razmislite o tome kako bi to bilo kad bi vam osobni kupci dolazili s obiljem skupe dizajnerske odjeće i nakita, a da pritom cijena za vas ne igra nikakvu ulogu, toliko da nećete ni pogledati koliko nešto košta. Netko je unajmljen da dolazi svaki dan osvježiti vaš izgled i imate osobne trenere koji se brinu o vašem tijelu u teretani koja vam je unutar doma. Ako niste samo bogati, već i slavni, zamislite da svaki vaš korak slijede i izvještavaju u medijima novinari i fotografi. Svakodnevno čitate o sebi u rubrici o slavnim osobama, a vaše društvene mreže pucaju od popularnosti.

Uzimajući navedeno u obzir, možete shvatiti kako lako individualac stvori svijet u čijem je središtu on sam. S druge strane, postavlja se pitanje kako bogati ljudi postaju bogati? Oni mogu biti rođeni u bogatstvu, u tom slučaju nisu učinili ništa da bi stekli svoje golemo bogatstvo.

Ako su oni ti koji su zaradili novac, možda postoji nešto u njihovim osobnostima koje su ih dovele do uspona. U oba slučaja, živjeti život na najvišim razinama ljestvice dohotka stvara okruženje koje bi vrlo lako moglo iznijeti sve narcisoidne tendencije koje je osoba ikada imala.

Pohlepni i nepošteni

Istražujući jesu li bogati ljudi različiti, psiholog Marius Leckelt i kolege Sveučilišta u Münsteru, u studiji iz 2018. godine, zaključili su da jesu. Autori započinju studiju primjećujući da unatoč društvenom značaju ove skupine i sveprisutnoj prirodi percepcije o njima epitetima: pohlepni, nepouzdani, nepošteni, ali i inteligentni i vrijedni, trenutno postoji vrlo ograničen empirijski uvid u osobnost bogatih pojedinaca.

Bogati pojedinci nisu samo hipotetski bogati korišteni u eksperimentalnim scenarijima, nego stvarnih jedan posto čovječanstva.

Najopsežniji teorijski okvir za razumijevanje odnosa društveno-klasne teorije ličnosti, kažu autori, oslanja se na solipsističke društvene kognitivne tendencije koje se razvijaju među istinski bogatima. Pojedinci iz više klase, prema ovom gledištu, vjeruju da njihove osobnosti, ciljevi i emocije trebaju moći utjecati na stvarne ishode.

Drugim riječima, oni vjeruju da oni, i samo oni, postoje u svijetu. Solipsizam je onda ekstremni oblik egocentrizma. Ljudi na nižim razinama socioekonomske skale nemaju taj osjećaj krajnje kontrole i moći jer su oni na koje će najvjerojatnije djelovati oni na vrhu, čije djelovanje doista određuje njihovu sudbinu.

˝Solipsizam – od lat. solus ipse = ja sam, ekstremno idealističko i subjektivističko spoznajno-teorijsko stajalište po kojemu postoji samo Ja kao jedina svijest sa svojim svjesnim sadržajem i ništa izvan njega. Filozofski nauk koji naučava apsolutnu očitost pojedinog subjekta (solus ipse), negira postojanje izvanjskog svijeta i drugih subjekata ili mogućnost da se do njih dospije.˝

Procjene ličnosti koje su se provele kroz ove studije bile su zasnovane na modelu pet faktora, koji uključuje: obilježja neuroticizma, savjesnosti, otvorenosti iskustvu, suglasnosti i ekstraverziji.

Dominantni i narcisoidni

Sudionicima se procjenjivala stopa narcisoidnosti te su ocijenili svoje mjesto na poziciji kontrole, koja procjenjuje njihovu percepciju koliko osjećaju da određuju svoju sudbinu. Socijalna kognitivna teorija predvidjela je da oni koji postignu visoku poziciju imaju visoku ekstraverziju i savjesnost, ali nisku u neuroticizmu. Oni bi također trebali vjerovati da kontroliraju svoju sudbinu, biti izrazito dominantni i narcisoidni.

˝Neuroticizam – jedna od tri osnovne, kontinuirane i međusobno neovisne dimenzije Eysenckova modela ličnosti; u određenom stupnju prisutan je kod svih ljudi, pri čemu nizak stupanj neuroticizma označava čuvstvenu stabilnost, a visok stupanj čuvstvenu labilnost.˝

Da bi testirali ovu teoriju, autori su iskoristili jedinstvenu priliku u kojoj je njemačka vlada, kao dio godišnjeg izvješća o siromaštvu i bogatstvu, provela anketu nad osobama čije su plaće i neto vrijednost iznosile najmanje milijun eura.

Da bi se usporedili ovi pojedinci s visokom neto vrijednosti s drugima iz opće populacije, istraživački tim je iskoristio podatke o populaciji iz nekoliko istraživanja provedenih na nacionalnoj razini. Naposljetku, treći je uzorak pružio ocjene njihove percepcije bogatih ljudi. Koristeći inovativan pristup kako bi vidjeli kako bi prosječni ljudi odgovorili ako bi vjerovali da su bogati, prosječni pojedinci odgovarali su na pitanja pretvarajući se da su bogati.

Dakle, mogli su usporediti stvarne osobnosti ljudi na vrhuncu bogatstva sa stereotipima o njima koje imaju prosječni pojedinci. Prvi skup nalaza pokazao je da stereotipi o bogatim ljudima nisu bili samo iluzorni, nego su pokazali stvarne razlike između bogatih i opće populacije u njihovim osobnim rezultatima osobnosti. Međutim, postojala je tendencija da se u stereotipima pretjerivalo, kao što se moglo očekivati s obzirom na to da je stereotip po definiciji pretjerivanje.

Ekstremni, savjesni, emocionalno stabilni

Osvrnuvši se sada na stvarne profile osobnosti onih u redovima od 1 posto, njemački autori su otkrili da su se oni prilagodili predviđanjima teorije. Visokostatusni i bogati ljudi doista su bili više ekstremni, savjesni, emocionalno stabilni (niski u neuroticizmu), a bili su i otvoreniji za nova iskustva, narcisoidni i visoko pozicionirani na skali kontrole. Razlike u profilu osobnosti zadržale su se čak i nakon kontroliranja niza demografskih čimbenika, uključujući spol, dob i obrazovanje.

Ostaje pitanje hoće li se bogati ljudi tako ponašati zbog svojih urođenih sposobnosti ili će biti bogati njegovanjem narcizma i vjerom u vlastite moći? U oba slučaja ostaje činjenica da, kako autori ističu, žive u klasnim kontekstima koji potiču osjećaje osobne kontrole i djelovanja putem materijalnih sredstava. Na bogate ne utječe okruženje u smislu kontrole, oni se više usredotočuju na napredovanje, drugim riječima, nego na slaganje s okolinom.

Više od 60 posto bogatih u ovoj studiji vodilo je vlastite tvrtke, a autori nisu mogli razlikovati one koji su izgradili tvrtke od onih koji su naslijedili svoja carstva. Ljudi iz bogatijih sredina pohađaju elitnije obrazovne ustanove, vode se u društvenim krugovima u kojima žive drugi bogati ljudi i sposobniji su se bolje prezentirati potencijalnim poslodavcima, te osjećaju da imaju pravo na bilo kakve dobre prilike koje dolaze.

Zaključno, dok vi gledate bogate i slavne čiji životi dominiraju u medijima, vaše sumnje da žive u drugom svijetu od vas su najvjerojatnije točne. Ti ljudi mogu biti bolje sposobni kontrolirati taj svijet, ali možda po cijenu istinskog ispunjenja s obzirom na to da se njemačka studija nije bavila ispitivanjem njihove sreće i kvalitete njihovim odnosa, piše profesorica Susan Krauss Whitbourne sa Sveučilišta Massachusetts Amherst za Psychology Today.