Kada zapošljava ili samo sastavlja svoj tim vlasnik tvrtke ili direktor bi trebao potražiti najpametnije ljude u zgradi, zar ne? Ne baš!

Naime, inteligencija je jedna od onih karakteristika koje je potreban određeni nivo da bi se osoba uključila u igru.

Kada osoba prekorači taj nivo, odnosno kada je suviše inteligentna, ta njena karakteristika može se pretvoriti u nedostatak ili čak nešto gore.

Menadžerski tim tvrtke Enron bio je primjerice poznat kao”skupina najpametnijih”. Prisjetimo se kako se razvijala situacija u toj tvrtki. Kompanija koje je dominirala energetskim sektorom u SAD-u odabrala je svoje najtalentiranije ljude i postavila ih na čelo najprofitabilnijih odjela, gotovo bez nadzora.

Ti menadžeri su, usprkos svojoj pameti, bili tek grupa arogantnih i nesigurnih ljudi koji su se upustili u divlji rizik i izgubili pritom milijarde dolara. Kompanija je propala 2001. godine.

Istina, sve ovisi o radnom mjestu za koje se traži zaposlenik. Poželjno je dakako zaposliti izuzetno inteligentnu osobu na mjesto znanstvenika i analitičara.

Možete ih zatvoriti u prostoriju i pustiti ih da u miru obavljaju svoj posao jer oni obično rade u samoći. Čak i kada im nedostaje emocionalne inteligencije ili sposobnosti komuniciranja s kolegama, mogu učiniti tek malu štetu jer rade neovisni o drugima.

No da lisu vlasniku i direktoru zaista potrebni najpametniji menadžeri?

Kako ne shvaćaš?

Naime, problem kod vrlo pametnih ljudi je što oni često misle da znaju više od svih ostalih. Možda je tako. No to im ne pomaže kada žele uvjeriti ljude u svoje zamisli. Dobar primjer, koji navodi novinar BBC-ja, jedna je starija menadžerica koja je čini se uvijek bila korak ispred ostalih u svom timu. Barem je tako mislila.

Naime, kada znate točni odgovor, često ne možete razumjeti da svi ostali ne vide isti odgovor.

Jedan od najvećih izazova s kojim se suočavala je shvaćanje da drugi menadžeri ne gledaju nužno na isti način na određeni problem. Stoga joj je trebalo mnogo vremena da ih uvjeri u svoju zamisao kako bi zajedno ostvarili projekt.

Nažalost, tvrtke ne funkcioniraju na takav način. Posebno kada osoba radi sa suradnicima kojima nije izravno nadređena, jedini način da ih menadžer potakne na rad u pravom smjeru je da ih uvjeri u svoju zamisao. Nametanje svog superiornog rješenja jednostavno ne funkcionira.

Vrhunski sportaši znaju biti loši treneri

Ironija je u tome što ponekad najtalentiranija osoba može biti vrlo loš menadžer. Svjedoci smo takvih slučajeva u sportu, gdje umirovljene sportske zvijezde teško obavljaju trenerski ili menadžerski posao jer sada možda usmjeravaju i vode sportaše s manje talenta nego što je njihov.

Kanadska legenda hokeja Wayne Gretzky bio je izuzetno loš trener. Isto se može reći za Micahela Jordana, koji je možda bio najbolji košakraš svih vremena ali nije bio sposoban voditi uspješan košarkaški klub ni kao menadžer, ni kao direktor, ni kao vlasnik.

Ponekad nije preporučljivo dopusiti najinteligentinijim i najtalentiranijim ljudima da na tržištu ponude ono što smatraju najboljim proizvodom. Prisjetimo se tvrtke Creative Technology Inc. sa sjedištem u Singaporeu. Kada  je izašao Appleov iPod, tvrtka Creative Technology je nudila tehnološki superiorai MP3 player, no kupci su preferirali iPod, na čuđenje menadžera te tvrtke. Oni jednostavno nisu mogli shvatiti takav izbor.

No činjenica je da najbolja tehnologija nije uvijek pobjednička, kao što ni najpametniji ljudi nisu uvijek uspješni.