Nesvakidašnje iskustvo

Laboratorij cirkuske umjetnosti: Proveli smo neko vrijeme u šatoru s umjetnicima iz Zagreba, Beograda i Pule

Tanja Tomić

Cirkobalkanu čine Cirkorama iz Zagreba i Cirkusfera iz Beograda, ali i »cirkusanti« iz Istre / Foto Goran JEVTIĆ

Cirkobalkanu čine Cirkorama iz Zagreba i Cirkusfera iz Beograda, ali i »cirkusanti« iz Istre / Foto Goran JEVTIĆ

Bio je to divan doživljaj. U prekrasnoj prirodi, normalni, a drugačiji ljudi, sve jednostavno, slatko i iz nekog davnog kutka djetinjstva poznato. Bez politike, interneta, reklama, govorancija, ovom umornom narodu darovali su svoju čistu ljubav. Odatle ushićenje svih. Djeca su se smijala, vriskala, poskakivala naokolo, odrasli su se smješkali u iščekivanju…



U Istri se ponekad paralelno s uobičajenim turističkim aktivnostima na koje smo svi navikli, dogodi i nešto neočekivano, lijepo i rijetko; poneko kulturno događanje zamišljeno ne samo za turiste nego i za lokalne ljude. Tako je u selu Muntić, na poljoprivrednoj parceli blizu nogometnog igrališta Gabri vrata premijerno otvorio crveni cirkuski šator Cirkobalkana, grupe umjetnika iz Zagreba, Beograda i Pule. Večer žonglerskih, ekvilibrističkih, akrobatskih i glazbenih točaka u formi kabarea došlo je pogledati više od četiristo posjetitelja koji su, sudeći prema komentarima, jedva dočekali cirkus. Tako je jedna od oduševljenih posjetiteljica poslala na Facebook stranicu događaja nazvanog Campagna Cirkus Show iskren komentar: »Bio je to divan doživljaj. U prekrasnoj prirodi, normalni, a drugačiji ljudi, sve jednostavno, slatko i iz nekog davnog kutka djetinjstva poznato. Bez politike, interneta, reklama, govorancija, ovom umornom narodu darovali su svoju čistu ljubav. Odatle ushićenje svih. Djeca su se smijala, vriskala, poskakivala naokolo, odrasli su se smješkali u iščekivanju…«


Cirkobalkani ovo nije prvi put da se s Puležanima druže, u suradnji s pulskom udrugom Čarobnjakov šešir godinama su dolazili i nastupali na Festivalu uličnih čarobnjaka koji se iz Pule preselio u druge istarske gradove – Labin i Novigrad. Povodom premijerne izvedbe u friško kupljenom i postavljenom cirkuskom šatoru razgovarali smo s Jadrankom Žinić Mijatović i Nikolom Mijatovićem, članovima udruge Cirkorama iz Zagreba koji s Cirkusferom iz Beograda zadnjih godina »guraju« projekt Cirkobalkane po cijeloj regiji.


Pioniri u regiji


Zašto baš cirkus? Kako ste se odlučili za taj životni poziv jer postoje zanimanja, ali rijetki su životni pozivi. Kako vam je to palo na pamet, zbog čega niste htjeli biti npr. predsjednici ili menadžeri?




– Mi jesmo predsjednici i menadžeri svoje firme (smijeh). U periodu kad smo se tek počeli formirati kao performeri prije petnaestak godina, stasavala je scena uličnih žonglera okupljena oko zagrebačkog Autonomnog kulturnog centra Attack, pod imenom Nova Loža Lude Mame koja se osim toga što je žonglirala na ulici, bavila i organizacijom FAKI-ja, Festivala alternativnog kazališnog izričaja. Kroz FAKI smo se upoznali sa suvremenim kazališnim strujama i pozivali smo umjetnike koji su se bavili i cirkuskim vještinama. U svojim nastupima i mi smo se na taj način usmjeravali i u svoje izvedbe uvodili cirkuske vještine. Dosta je pridonijela tom razvoju i umjetnička struja iz Pule, mladih uličnih svirača i putnika, te zagrebačkih studenata koji su na tlo Hrvatske donijeli novost žongliranja s vatrom, bila je tamo i ekipa iz GRM-a i Dr. Inata s kojim su se prepleli mnogi nastupi na studentskim, uličnim i na kraju i kazališnim festivalima. Termin kojim se tada opisivalo to čime smo se bavili bila je alternativna kultura.


Jadranka Žinić Mijatović uključila je i publiku


Jadranka Žinić Mijatović uključila je i publiku



Kako se dalje razvijao vaš otklon prema cirkusu?


– Dogodilo se to da smo iz onoga što smo vidjeli, što je dolazilo kao neka izvedbena novost ne samo iz teatra ili uličnog performansa, uključivalo i cirkuske vještine kao što su zračne i parter akrobacije što smo »uzeli« od klasičnog cirkusa. Rad sa životinjama ne podržavamo jer smo bili i još jesmo aktivistički orijentirani. Bilo nam je to zanimljivo samim time što smo već bili u dvadesetima što su kasne godine za profesionalno bavljenje cirkuskim vještinama. Nitko ne počinje s akrobacijama u tim godinama i krenuli smo istraživati to polje i kao izazov. Da vidimo što možemo, usprkos godinama, postići. S godinama se formirala cirkusko-žonglerska scena u Hrvatskoj, ne samo u Zagrebu, tu su i Split, Zadar, Rijeka, Pula, čak je postojala i aktivna grupa u Osijeku, Varaždinu. S vremenom se, kroz potrebu za razvojem scenskog nastupa, pojavio i element teatarskog klauna i s tim pripadajuće radionice. Sve više i više se razvijala suradnja s inozemnim pedagozima i umjetnicima koji su nas educirali, a rijetki su imali tu sreću i financije da se školuju vani. I tako su svoje znanje donosili doma i podučavali ekipu koje je bilo sve više i više.


Pravi veliki cirkuski šator svoju je premijeru imao u Muntiću


Pravi veliki cirkuski šator svoju je premijeru imao u Muntiću



Poklapa li se taj trenutak u dvijetisućitima i s vašom suradnjom s komercijalnim kazališnim kućama, u Zagrebu se potom počeo se organizirati i festival Novog cirkusa? Čini se kako je cirkus ušao preko vas u hrvatsko glumište na mala vrata…


– Da, s jedne strane je festival Novog cirkusa informirao kamo se kreće suvremeni cirkus, mada je termin »novi cirkus« korišten 70-ih godina u Francuskoj za cirkus bez životinja, ulični performans koji je uključivao cirkuske tehnike i kao krovni termin za razne elemente izvedbenih izričaja koji su uz cirkus uključivali i ples, autorsku glazbu. Možda je taj termin zastario, ali na području regije bilo je to nešto novo, odmaknuo je ljude od tradicionalnog pojma cirkusa sa životinjama. Mi smo surađivali sa ZKM-om preko Triko cirkus teatra 2002. u sklopu predstave »Mi djeca s kolodvora Zoo» što je prva upotreba zračnih akrobacija u kazalištu, zatim smo preko Trikoa radili i u »Snu ivanjske noći« u Gavelli, među posljednjima tu je i HNK opera »La Boheme«, a da ne spominjemo da se prva komunikacija žonglera i kazališnog mainstreama dogodila na Dubrovačkim ljetnim igrama, na čija su nas otvorenja zvali nekoliko puta. Niz je predstava koje su cirkus koristile kao scenografiju u pokretu, a tu je i kolegica Nikolina Majdak, asistentica profesoru Mladena Vasaryja koji vodi klaunovske vježbe za studente glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.


Crowdfundingom do šatora


Dakle, tako ste se usavršavali, razvijali i radili i u kazalištima, na festivalima, ne samo na cesti. Kada ste shvatili da vam je potreban vlastiti cirkuski šator, simbol cirkusa i nomadstva sam po sebi? Sakupili ste novac za šator metodom skupnog financiranja kojim ste sakupili 3.000 eura.


– Krajem prošle godine pokrenuli smo online financiranje kupovine šatora nakon što smo pet godina projekt Cirkobalkane izvodili u šatorima kolega iz Francuske i Italije. Tako je sve započelo; Cirkobalkanu čine Cirkorama iz Zagreba i Cirkusfera iz Beograda i zajedno surađujemo posljednjih devet godina na projektu koji se zove Laboratorij cirkuske umjetnosti čija je noseća ideja bila nekakav tip nomadskog učilišta cirkuskih vještina i umjetnosti gdje bi na naša područja dovodili strane cirkuske pedagoge i umjetnike. U četiri tjedna bi se educirali ljudi na početničkom stupnju uz prezentacije radionica. Tako smo počeli.


Oni rade cirkus


Oni rade cirkus



Marie Mercadal iz Cirk’Obliqua ponudila nam je korištenje svog cirkuskog šatora, a kako je naše djelovanje uvijek pratila kriza prostora shvatili smo kako bi bilo genijalno da se na tri-četiri tjedna »dofura« cirkuski šator u Hrvatsku i Srbiju i da se na takav način pokaže što se sve unutar takvog prostora može raditi, naučiti i što takav prostor uopće pruža publici i izvođačima, kad uzmemo u obzir da je taj vid umjetnosti vani (u Francuskoj i ostalim europskim zemljama) prihvaćen i cijenjen kao jedan vid suvremene umjetnosti najšireg spektra. Prije dvije godine priključio nam se Čarobnjakov šešir i Compania My!Laika. Prirodno smo se nakon nekoliko godina takvog rada koncentrirali na kupnju vlastitog cirkuskog šatora čime bi smanjili budžet dovođenja šatora i dugoročno riješili pitanje i krizu vlastitog prostora usred zatvaranja prostora specifičnih vidova umjetnosti koje se trenutno događa sa prijetnjom zatvaranja Plesnog centra u Zagrebu i Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu.


Dame i gospodo, dobrodošli u Cirkus


Dame i gospodo, dobrodošli u Cirkus



Tražili smo crowdfundingom 10% od cjelokupnog iznosa za šator. U mjesec dana smo sakupili 3000 eura. Na neki način mi smo samoupravna organizacija, nas nekoliko koji smo baza Cirkobalkane odvajali smo 20% od honorara po raznoraznim eventima i festivalima na kojima smo nastupali što smo spremali u zajedničku blagajnu. Može se reći da je velik dio sredstava sakupljen samoorganizacijom.


Ples na svili


Ples na svili



Dosta nas je podržala i Circostrada, europska mrežna organizacija cirkusa i uličnih umjetnosti kojoj je izrazito stalo da se cirkus kao vid umjetnosti širi i u našoj regiji, a osobitu zahvalnost dugujemo Phillippe Lemoinu, kulturnom atašeu francuskog instituta u Beogradu koji nas je nakon prve Cirkobalkane, prepoznavši potencijal projekta, uvrstio u Teatroskop, te smo dobili priliku da s kolegama iz Francuske napravimo cjelovecernju predstavu suvremenog cirkusa Oldness.


Ulica – prva ljubav


Dakle, putovali ste od Zagreba, Beograda pa i do Muntića. Kakva je istarska publika i kakav je odnos koji imate s lokalnim turističkim zajednicama?


– Prošle godine smo preko agencije Kreativni cirkus krenuli sa suradnjom na Poreč Open Airu u sklopu programa koji se zove Cirkus in the City gdje smo izvodili kabaret i kraću turističku animaciju i ove godine se to nastavilo. Ali i dalje nastupamo na ulicama, ulica je naša prva ljubav (smijeh). Ulice su živi ljudi i žive pare (smijeh). Publika u Istri je genijalna, većinom su turisti, ali ima i lokalaca i jako dobro prihvaćaju svaki vid ulične umjetnosti i podržavaju, plješću i doniraju u šešir, sudjeluju. Bilo je i par ponuda da povedemo djecu sa sobom.



– Dosad smo putovali ljetom kad Cirkobalkana ima najviše posla pa to nije smetalo pohađanju redovne nastave naše djece. Teško nam je samo iz jednog razloga što mi to još učimo, kako ne potječemo iz starih cirkuskih familija i ne poznamo nikoga tko živi na takav način nemamo nekakav obrazac ponašanja i nama nema tko to pokazati. Zapravo na neki način učimo živjeti kao cirkusanti. Pogotovo s dolaskom šatora to će postati definitivno način života. Dosada smo naučili da je sve moguće i da moramo biti vrlo fleksibilni prema normama koje nam društvo nameće kao što su stalni boravak na jednom mjestu, školski kalendar i slično.



Koji su vam daljnji planovi?


– Imali smo sreću da smo zajedno sa splitskom cirkuskom udrugom ušli u program Cirkus Nexta sa sjedištem u Parizu, platforme koja nudi podršku cirkuskim umjetnicima u usponu koji se bave istraživanjem izvedbenih mogućnosti cirkusa i u planu nam je realizacija predstave. Imat ćemo nekoliko rezidencija stranih umjetnika sljedeće godine, biti će prezentacije rada na predstavi, gostovanja na Ani Desetnici u Sloveniji i u procesu je uključivanje Slovenije u turu Cirkobalkane, nakon Zagreba i Beograda.


Je li vas iznenadio odaziv publike na otvorenju šatora?


– Definitivno, to što se dogodilo tu u Muntiću, na neki je način za sve koji smo sudjelovali ali i u izvedbi jedan povijesni trenutak. Imamo taj šator, tu je postavljen prvi put u regiji, ne u gradu niti čak u selu, već pri selu, znači ne na lokaciji gdje bi inače došao cirkus i prvi put smo odlučili otvoriti šator za javnost i pokazati naš način života. Kao i druge male zajednice koje se formiraju mimo društva i svakodnevnih priča, mi pokušavamo stvoriti tu nekakvu privremenu autonomnu zonu u kojoj nastojimo živjeti i raditi najbolje što je to moguće, da živimo u nekakvoj ljubavi i slozi i da u zajedništvu razmjenjujemo znanja, iskustva, alate, hranu…


Zaboravljene vještine


Zaboravljene vještine



To je, hajmo reći nekakvo idealno društvo. Svatko od nas u nekim svojim mikrozajednicama pokušava tako živjeti i želi to dijeliti s drugim mikrozajednicama. Mi smo htjeli ugostiti sve lokalne ljude i prijatelje, iz Muntića, Valture i Šišana, pa do alternativaca iz Pule, roditelja s djecom, publika je bila vrlo šarolika. Normalno da se to dogodilo kad se stvari rade sa srcem.


Interesantno, niste bježali od pojma »balkan«.


– Činjenica je i prirodno je da nosimo i imamo termin »balkan« u imenu kad naši članovi žive u Hrvatskoj i Srbiji. Što se nekih izvedbenih i umjetničkih razina tiče svi smo na otprilike istom nivou i lakše se uspostavlja suradnja sa zemljama koje su u regiji, pogotovo zbog jezika. Prirodno je bilo da se svi mi povežemo. S druge strane ljudi s ovih prostora koji se bave cirkusom nemaju završene škole, svi su manje-više samouki i bave se cirkusom na neki svoj način, to je na neki način romantično i ljudima je to lijepo vidjeti jer smo na neku foru vanvremenski i ne pripadamo nigdje i sve nekako pokušavamo sami napraviti. Tako je i u cijeloj regiji.


Zapravo na neki način učimo živjeti kao cirkusanti


Zapravo na neki način učimo živjeti kao cirkusanti