Aljaška utrka

Klimatske promjene otežavaju Iditarod – najtežu utrku na svijetu

Hina

Reuters

Reuters

Aljaški Iditarod je najpoznatija svjetska utrka pasa za vuču saonica. Ove godine suočena je s novim izazovom – globalnim zatopljenjem. Čak i u Arktičkom krugu postaje sve toplije i, koliko god to nemoguće zvučalo, i Aljaska ostaje bez snijega



ANCHORAGE Iditarod je jedan od najtežih sportskih događaja na svijetu – i za pse koji vuku saonice i za ljude koji njima upravljaju, a ove godine utrka ima i neočekivanog protivnika – klimatske promjene.


Nema sportskog natjecanja pod težim uvjetima – 1.800 kilometara na minus 50 stupnjeva na mjestima i do minus 70. Snježne oluje vidljivost spuštaju na nulu. Deset, dvanaest dana bez sna. Za pobjedu morate biti životinja. Zapravo, većina pobjednika to jest.


Ceremonijalni start je u subotu u Anchorageu, a prava utrka počinje 577 kilometara sjevernije, u ponedjeljak u Fairbanksu.




Aljaški Iditarod je najpoznatija svjetska utrka pasa za vuču saonica. Ove godine suočena je s novim izazovom – globalnim zatopljenjem.


Čak i u Arktičkom krugu postaje sve toplije i, koliko god to nemoguće zvučalo, i Aljaska ostaje bez snijega. U posljednjih 50 godina aljaške su zime u prosjeku tri stupnja toplije, što je dvostruko veće zatopljenje nego u ostatku SAD-a.


Ovo je druga godina zaredom da se utrka pomiče sjevernije u potrazi za snijegom.


Prvi službeni Iditarod održan je 1973. godine, ali tradicija je puno dulja.


Utrkom se slavi događaj iz 1925. kada je ‘štafetnom jurnjavom’ psećih saonica uzduž Aljaske gradić Nome spašen od epidemije difterije. Dvadeset saonica sa 150 pasa pet i pol dana je sa spasonosnim lijekom jurilo do izoliranih mještana. Balto, vodeći pas u zaprezi na posljednjoj dionici puta na Aljasci i danas je slavan.


»Na Aljasci nema boljeg vozila od psećih saonica«, kaže rendžer Peter Dally, koji radi na najvišoj sjevernoameričkoj planini Mt McKinleyju.


»Ako imate nekoliko metara snijega, a dizel se smrzava u spremniku, psi su vam jedina šansa«, govori Dally. »Treba vam 2,5 dolara dnevno za hranu. Nema tako jeftinih motornih saonica«.»A psi zaustave saonice prije skrivenih ledenih vodenih rupa. Koje motorne saonice to mogu?«, dodao je.

Na startu će ove godine biti 78 vozača saonica, a većina ih izgleda baš kako biste i očekivali: široka ramena, duge brade, lica ispucala na aljaškoj zimi. No među njima ima i Teksašana i Australaca kojima snijeg i saonice nisu svakodnevna pojava.


Najmlađi vozač ima 18, a najstarija je 61-godišnja vozačica je iz Amerike. Trećinu natjecateljica čine žene. Prva žena koja je 1985. pobijedila u utrci bila je tada 29-godišnja Libby Riddles. Već iduće pobijedila je Susan Butcher. I godinu poslije i sljedeću i za dvije godine ponovno. Kada je Butcher 2006. umrla od leukemije u 51. godini, oplakivala ju je cijela Aljaska.Na Aljasci vozači su zvijezde. Njihovi psi – Grumen, Metak, Granit, Tolstoj, Guinness i Dizel na Aljasci su poznati poput nekih nogometnih zvijezda u Europi. Oni su vodeći psi u zapregama i o njihovim nogama ovisi uspjeh ili propast. »Bez pravoga vodećeg psa nemate šanse«, kaže iskusni William Kleedehn. »I da ste najbolji vozač na svijetu bez prvoklasnih pasa bolje vam je ostati doma. A kemija između vozača i pasa izuzetno je važna«.Legenda Iditaroda Martin Buser natjecao se 32 puta. Ima nekoliko naslova pobjednika.»Mnogi misle da se mi udobno zavaljeni vozimo iza pasa. Taj kliše, nažalost, nije točan. Pola trase trčite zajedno s psima ili morate gurati saonice uzbrdo«, kaže Buser.Na svakih šest sati utrke dolazi šest sati odmora – za pse. »Psi se moraju odmarati, ali vozači se moraju brinuti za njih. Nahraniti ih, osigurati im vodu, masirati ih, pobinuti se za saonice. Ako u svakoj stanci uspijete zaspati sat vremena možete biti sretni«, objašnjava Buser.S 57 godina on je jedan od najstarijih na ovogodišnjoj utrci. Jednog od suparnika odlično poznaje – svoga sina Rohna (25) kojemu je ovo sedmi nastup.Koja je Buserova pobjednička tajna?»Nemam pojma,« odgovara. »Da je imam, pobijedio bih više puta«.