Patrijarhalno društvo

Kako su izgledale djevojačke škole u 19. stoljeću: ‘Najbitnije da postanu domaćice i majke’

P. N.

Izvor: YouTube/Screenshot

Izvor: YouTube/Screenshot

Tijekom 19. stoljeća još je uvijek prevladavalo mišljenje da ženama nije potrebno obrazovanje kako se ne bi narušila tradicionalna podjela na muški i ženski djelokrug. Godine 1869., prema popisu žena u Hrvatskoj, samo je njih 11% starijih od šest godina bilo pismeno. Pravnim, ekonomskim i obrazovnim ograničenjima žene su u 19. stoljeću bile smještene u privatnost doma, čime im je bilo onemogućeno javno djelovanje. Javna je sfera bila rezervirana samo za muškarce, a ženama je bilo uskraćeno obavljanje niza zanimanja putem kojih su se mogle afirmirati kao javne osobe. Jedini javni posao koji su mogle raditi bio je posao učiteljice.



Tijekom stoljeća djevojčicama i djevojkama nije bilo dozvoljeno obrazovati se kao dječacima i dečkima jer se smatralo da nisu sposobne za samostalnu kulturnu djelatnost, da im nedostaje stvaralačkog duha i sposobnost za apstrahiranje te da zbog svoje ´krhke naravi´ ne mogu shvaćati stvari na isti način kao i muški spol.


Djevojačke škole su primale isključivo polaznice, a uglavnom je i osoblje bilo ženskog spola. Škole su bile često u sklopu samostana, a isprva su  nastale zbog školovanja djevojaka.


Djevojačke škole u Hrvatskoj


Modernizaciju hrvatskoga školstva započinje ban pučanin Ivan Mažuranić prvim školskim zakonom iz 1874. godine, kojim je Crkvi oduzet višestoljetni nadzor nad pučkim školstvom, osim u vjeronauku. Tim je zakonom sistematizirano pučko školstvo: u pučke škole ubrajaju se opće pučke škole sa četiri razreda, na koje se nastavljaju opetovnice (dvije godine po dva dana u tjednu, dva sata dnevno), trogodišnje građanske i više djevojačke škole, piše Vox Feminae.




Tijekom 19. stoljeća još je uvijek prevladavalo mišljenje da ženama nije potrebno obrazovanje kako se ne bi narušila tradicionalna podjela na muški i ženski djelokrug. Godine 1869., prema popisu žena u Hrvatskoj, samo je njih 11% starijih od šest godina bilo pismeno. Pravnim, ekonomskim i obrazovnim ograničenjima žene su u 19. stoljeću bile smještene u privatnost doma, čime im je bilo onemogućeno javno djelovanje. Javna je sfera bila rezervirana samo za muškarce, a ženama je bilo uskraćeno obavljanje niza zanimanja putem kojih su se mogle afirmirati kao javne osobe. Jedini javni posao koji su mogle raditi bio je posao učiteljice.


Buđenjem nacionalne svijesti uviđa se potreba obrazovanja žene u narodnom duhu jer je ona, kao majka, uvelike odgojem utjecala na oblikovanje uvjerenja svojega djeteta. Stoga se u drugoj polovici 19. stoljeća počinju i u Hrvatskoj otvarati djevojačke škole, koje su postale središnja mjesta pripreme djevojaka za uloge koje ih u životu čekaju. Otvaranjem viših djevojačkih škola počelo se voditi više brige o obrazovanju žena u Hrvatskoj. Ženski su crkveni redovi također nastojali otvaranjem svojih škola za djevojčice doprinijeti ne samo opismenjivanju nego općenito odgoju i obrazovanju žena.


Djevojačke škole su odgajale mlade djevojke s motom uvijek prema ‘naravi’ tj. kao domaćica i majka. Cilj je bio da naobrazbom od žene učine ono što žena ‘treba’ biti – čestita i marljiva kućanica, ljubazna supruga i sretna majka pa ih se podučavalo glačanju, kuhanju, vezenju i drugim radnjama potrebnim u kućanstvu.Određenje žene kao dobre kućanice nije bilo jednoznačno, nego to značenje razlikovalo kod žena različitog socijalnog položaja. Tako su se obaveze žena kao dobrih kućanica na selu bitno razlikovale od obaveza gradskih dobrih kućanica, a gradske su se dobre kućanice razlikovale prema tome dolazile li iz niže, srednje ili više građanske klase. S jedne strane, postoje ciljano nezaposlene žene iz srednje i građanske klase, a s druge strane seljanke, nadničarke, radnice i čitav niz sluškinja. Socijalne razlike između tih žena razgrađivale su naizgled homogeni ženski identitet jer su unutar prividno jedinstvenog ženskog identiteta stvarale raznolike grupe drugih.


Viša djevojačka škola u Mostaru


Samo djevojke iz srednje i više građanske klase pohađale su više djevojačke škole, dok je ostatak djevojaka nakon završene niže pučke škole prekidao svoje obrazovanje (prije druge polovice 19. st). Više djevojačke škole su imale najvažniju ulogu u odgoju i obrazovanju djevojaka srednje građanske klase u drugoj polovini 19. stoljeća. Prva takva državna škola otvorena je 1868. u Zagrebu, a nakon toga u Karlovcu i Varaždinu. Nedugo zatim i samostanske ženske škole dobivaju pravo javnosti.


Diskursi građanskog patrijarhalnog društva kojima su se zastupali stavovi o primarnom određenju žene kao kućanice svoj su utjecaj imali i na promjene u nastavnom programu za više djevojačke škole. Tako je nastavna osnova za više djevojačke škole iz 1875. bila kritizirana kao neprimjerena naravi učenica i njihovom budućem određenju kućanice. Zbog toga je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina vođena javna rasprava o tom pitanju, koja je 1883. godine rezultirala novim nastavnim programom. Glavni prigovor starom nastavnom programu bio je „da uvelike opterećuje djevojčice, da ih otuđuje domu i glavnome svome zadatku“. Pored građanskoga patrijarhalnog diskursa, i tadašnji medicinski diskurs imao je znatan utjecaj na osmišljavanje nastavnih programa za ženske škole. Naime, prema mišljenju tadašnjih liječnika i psihologa, psihička konstitucija žene nije bila podobna za mentalne napore kao muška, stoga se zahtijevala prilagodba obrazovnih programa tadašnjim znanstvenim spoznajama, navodi Vox Feminae.


Time dolazi do promjene u nastavnom planu, te glavna orijentacija nije više bila na majci ili supruzi nego kućanici. Djevojkama su smanjene zadaće kako bi se kod kuće mogle posvetiti vježbanju kućanskih poslova. U novom je programu smanjen broj sati hrvatskog jezika, zemljopisa, povijesti, računanja, prirodoslovlja, a za osme razrede je uveden novi predmet – kućanstvo. Ženski ručni rad i dalje je imao najveću satnicu. U višim se djevojačkim školama nastojalo kontrolirati i čitanje knjiga kod učenica jer je čitanje također bilo stavljeno u funkciju stvaranja poželjnoga ženskog identiteta: „ona neka čita one knjige, koje će ju poučiti o dužnosti supruge, kućanice i majke, koje će ju upoznati s lijepom i plemenitom, ali teškom te napornom budućom odredbom njenom“. Autorima pedagoških tekstova glavna meta napada bili su pomodni romani, koji su okrivljeni za „ubitačni utjecaj“ na mlade djevojke.


Školskim zakonom iz 1874. učiteljicama je omogućeno da u prva dva razreda predaju i muškoj djeci. Spolno odvajanje u nižim pučkim školama školske vlasti nisu smatrale nužnim, čak su naredbom iz 1876. omogućile spajanje dječačkih i djevojačkih škola u jednu, „obospolnu“ školu jer su time bili smanjeni troškovi općine. Protivnici takve prakse tvrdili su da učiteljice nisu sposobne „pravilno“ odgajati dječake jer „po iskustvu najvećih pedagogijskih autoriteta žena već po svojoj osobenoj naravi i ćudi nije vrstna uspješno i svrsi shodno rukovoditi uzgoj i obuku odraslih dječaka“.


Djevojkama nije bio omogućen upis na sveučilište kao ni upis u gimnazije. Nakon više djevojačke škole, one su svoje obrazovanje mogle nastaviti samo na učiteljskim školama u Zagrebu i Ðakovu. Jedina ženska učiteljska škola koja je djelovala nakon 1884. bila je samostanska preparandija u Zagrebu. Školske vlasti su tek 1892. osnovale Ženski licej u Zagrebu u sklopu kojeg je bio organiziran i pedagoški smjer.


Radi usavršavanja, nastavnicama liceja je 1895. omogućen status izvanrednih slušateljica na Filozofskom fakultetu. Tako su one postale prve žene kojima je omogućen upis na zagrebačko sveučilište. Djevojke iz bogatijih obitelji školovale su se i u odgojno-obrazovnim ustanovama u inozemstvu, najčešće u Beču, gdje su se nalazili brojni zavodi i instituti za obrazovanje žena. Porast broja učiteljica imao je vrlo značajan društveni učinak, a to je početak emancipacije žena u Hrvatskoj krajem 19. stoljeća. Kroz posao učiteljica, žene su prvi puta zauzele važnije mjesto u javnoj sferi društva. No taj je izlazak iz privatnosti u javni prostor bio rezerviran samo za neudane žene jer je školskim zakonom iz 1888. godine udanim učiteljicama bio onemogućen rad u školama.


Djevojačke škole u Engleskoj


Prve ženske škole osnovane su 1860-ih i 1870-ih godina, a prije toga nije bilo mnogo obrazovnih mogućnosti za žene. Za većinu ljudi postojala su dva izvora obrazovanja – njihova uža obitelj i Crkva. Redovnici i redovnice obično bi mogli/e čitati i pisati na latinskom te su bili plaćeni/e da podučavaju sinove bogatih obitelji. Žene iz srednje klase mogle su biti visokoobrazovane ako su kanile postati redovnice. Postoje dokazi o toj pismenosti u obliku ženskog pisanja iz tog vremenskog razdoblja, kao što je „Zašto ne mogu biti redovnica“, pjesma iz četrnaestog stoljeća.  


Dok su dječaci mogli biti upućeni u internate, djevojčice su upućivane u škole za dame ili podučavane od strane guvernanti, a njihovo obrazovanje je prilagođeno njihovoj ulozi supruga i majki. Nakon viktorijanskog doba počele su se otvarati škole kao što su Cheltenham Ladies’ College 1853. i Roedeanova škola 1885. U mnogim slučajevima takve su škole osnovale bogate žene koje su strastveno vjerovale da njihove drugarice zaslužuju obrazovanje. Iako su takve škole obično bile rezervirane za one koji su mogli priuštiti svoje pristojbe, Zakon o obrazovanju iz 1880. učinio je obrazovanje obveznim za svu djecu u dobi od pet do deset godina uz raspoloživa državna sredstva.


Djevojačke škole u Americi


U Americi se u 18. i 19. stoljeću smatralo da bi obrazovana i prosvijećena žena mogla bolje razumjeti potrebe svoga muža i podići obrazovane mlade građane. Međutim, stavljanje vrijednih resursa u obrazovanje djevojčica često je bilo druga stvar. Na početku američke povijesti, mnogi su gradovi imali gradske škole koje su financirali porezi i koje su pohađali lokalni dječaci. Djevojčicama je pak bilo dopušteno samo pohađati te škole tijekom ljeta, što je uvelike ograničavalo mogućnost učenja. Do 1830. godine, djevojčicama je bilo dopušteno prisustvovati redovnoj školskoj godini čak i u konzervativnim gradovima.


Sva djeca koja su pohađala američke škole su bila podučavana čitanju, pisanju i aritmetici, koji su dugo smatrali glavnim dijelovima dobrog obrazovanja. Međutim, uobičajeni kurikulum za djevojčice u 18. i 19. stoljeću uključivao je i predmete kao što su ručni rad, slikanje i glazba kako bi ih pripremili za njihov budući život kao idealne žene i majke. Za dječake se smatralo da je neophodno proučavati klasike, kao što su filozofija, povijest, grčki i latinski, ali se takvi uzvišeni predmeti obično smatraju nevažnim za djevojke.


Mnogi stručnjaci za obrazovanje toga vremena preporučili su podučavanje znanosti djevojkama, kao što su geografija, astronomija i kemija, kako bi se discipliniralo njihove umove. Ti su napredni predmeti obično bili dostupni samo djevojkama koje su mogle priuštiti da pohađaju privatnu školu. Bogate djevojčice više klase često su bile podučavane kod kuće od strane učitelja prema nastavnom planu i programu kojeg su dizajnirali njihovi roditelji.


Akademija uršulinki, osnovana 1727. godine, uživa ugled kao najstarija škola za djevojčice i najstarija katolička škola u Sjedinjenim Državama.  Osnovana 1772. godine kao osnovna škola, Salem College je najstarija ženska obrazovna ustanova koja i danas radi. Koledž Oberlin, osnovan 1833. godine, bio je prvi koledž koji je prihvatio žene i Afroamerikance kao studente, piše Vox Feminae.


Unatoč patrijarhalnom odgoju tog vremena, djevojčice i djevojke su nastavu pohađale u višim djevojačkim školama iz gotovo svih slojeva stanovništva – od najviših (kćeri veleposjednika, veletrgovaca i vlastele) do onih najnižih (kćeri radnika, seljaka i najamnika), no većinom su dolazile iz srednjega građanskog staleža. Spolna politika škole bila je u skladu s vladajućim pedagoškim diskursom, koji je iscrtavo granice u obrazovanju žena i podupirao konstrukciju spolnih razlika koje su bile kulturalno uvjetovane. Proizvodnja poželjnog identiteta žene kao supruge, majke i kućanice bio je jedan od glavnih ciljeva u odgoju i obrazovanju učenica više djevojačke škole. Imperativ izgradnje identiteta kućanice kod učenica više djevojačke škole dobro potkrepljuje tu kulturalnu uvjetovanost.


No, i takvo obrazovanje žena učinilo je jedan pomak u odnosu na tradicionalno patrijarhalno društvo jer su učenice u višim djevojačkim školama dobivale određenu količinu općeg znanja koje im je omogućavalo barem djelomičnu emancipaciju u tadašnjem građanskom društvu.