foto: web
Velika studija na desecima tisuća oženjenih parova sugerira da postoji velika šansa da za bračnog partnera biramo nekog tko ima slične genetske markere i stoga slične osobine poput visine, težine, pa i inteligencije
Na tisuće je i tisuće stranica teksta ispisano kroz povijest kako ljudski rod bira partnere. Od romantičnih predodžbi o srodnim dušama koje se »nekako« nađu, do pomalo hladnog evolucionističkog koncepta o partneru koji će najbolje omogućiti preživljavanje potomka, cijeli niz teorija već desetljećima pokušava objasniti podlogu fizičke i psihičke privlačnosti i ljubavi.
Da bi proveli istraživanje, znanstvenici pod vodstvom genetičara Matthewa Robinsona, postdoktoranta na australskom Sveučilištu Queensland u Brisbaneu analizirali su ogromnu bazu europskih podataka genetskih markera za osobine poput težine i visine na više od 24 tisuće parova i pronašli su veliko statističko poklapanje među osobinama partnera. To ih je navelo na zaključak da ljudi biraju partnere genetski slične sebi, stoji u radu prošlog tjedna objavljenom u prestižnom časopisu Nature Human Behaviour.
Rezultati istraživanja, smatra Robinson, sugeriraju da »izbor partnera utječe na genetsku arhitekturu osobina kod ljudi«. Selektivno biranje partnera utječe na to da se određene osobine prenose u iduće generacije, a ovo saznanje imat će utjecaj i na modele koji predviđaju koje osobine imaju veću šansu da se naslijeđuju u određenoj obitelji. Njihov idući korak bit će da istom metodom pokušaju objasniti zašto su bračni partneri slični i po nekim drugim osobinama kao što su IQ, političke preferencije i slično.
Autor studije i sam priznaje da se njegov brak uklapa u ovaj koncept – i on i supruga imaju doktorat i oboje su visoki.