Bombastično ime iz najave osnivanja čini se tako da je samo način privlačenja pozornosti i osiguravanja javnog prostora kako bi se podsjetilo da među žrtvama nasilja ima i onih muškog roda. Što je, naravno, istina koje su mnogi svjesni premda je ne izvikuju. Ipak, to je ujedno samo dio šire »istinite« slike koja govori, i to prema svim mogućim pokazateljima, podacima i metodama istraživanja, da se »muške« žrtve broje u jednoznamenkastim postocima, dok »ženske«, još uvijek i svugdje, čine više od 90 posto ukupnih registriranih brojeva. Zato već desetljećima postoje ženske udruge, ženske sigurne kuće i skloništa, ženske mreže. Ali dobro, ako se nekome čini da se zbog tog silnog govora o ženama i njihovim problemima zaboravilo, smetnulo s uma da iste muke imaju i muškarci, da i oni mogu biti meta, a ne samo pucač u zlostavljanju, te da valja ponuditi organiziranu pomoć »jačem« spolu koji priznaje da je ranjiv, neka im, nek’ osnivaju štogod žele. Tako otprilike rezoniraju i dugogodišnje aktivistice hrvatskih ženskih udruga. 

    – Nemam ništa protiv bilo kojeg oblika udruživanja građana, dakle niti protiv »muških« udruga. Neka rade, neka pomažu ljudima kojima je pomoć potrebna. Pa i mi pomažemo svima koji nam se obrate, bez obzira na to kojeg su spola. To što ističemo da su u golemoj većini slučajeva žrtve žene naprosto odgovara stvarnim činjenicama, i to ne znači da tvrdimo kako žene ne mogu biti nasilne niti da ne postoje slučajevi u kojima su muškarci žrtve žena, kaže Maja Mamula, voditeljica Ženske sobe. 

   Društvene predrasude

    Dodaje kako aktivistice ženskih udruga i feministkinje nisu mrziteljice muškaraca, da je to jedna od tipičnih predrasuda konzervativnog društva. Muškarci mogu puno pomoći u rješavanju problema nasilja, smatra Borić, i dobro je da se organiziraju. Veliki doprinos mogli bi dati, primjerice, iniciranjem rasprava o nasilju i njegovim uzrocima, o muškosti, mačizmu… 

    Da se odnos spolova u obiteljskom nasilju nažalost ne mijenja, da su u slučajevima najdrastičnijih, najvidljivijih oblika zlostavljanja muškarci uglavnom počinitelji, a žene uglavnom žrtve, potvrđuju i statistike. Tijekom 2010. godine policija je zabilježila oko 15 tisuća slučajeve nasilnih incidenata u obitelji. Od toga, u njih više od 13 tisuća nasilje su počinili muškarci, a u oko tisuću slučajeva – što čini oko pet posto – nasilnici su bile žene. Od 18 ubojstva koje su u 2010. počinili partneri/ce u Hrvatskoj, u 17 su ubojice muškarci, a samo u jednom slučaju žena-izvanbračna supruga. 

    Na web stranici koja objavljuje osnivanje žminjske Udruge zlostavljanih muškaraca, postavljena je anketa s tvrdnjom kako se procjenjuje da muškarci čine četvrtinu žrtava obiteljskog nasilja. Iako se ovakva procjena čini uvelike pretjeranom, nema raspoloživih argumenata kojima se može pobiti. O nasilju u obitelji i partnerskim odnosima u Hrvatskoj nije provedeno ni jedno pravo, veliko istraživanje. Stoga samo možemo spekulirati o tome koliko ima žrtava koje nikad nisu prijavile svog zlostavljača/icu, pitati se da li su tajenju više sklone žene ili muškarci, koji se spol više srami obznaniti svoje muke, tko se više boji osude okoline!? U jednom nedavnom američkom istraživanju oko 22 posto žena i oko sedam posto muškaraca izjavilo je da su tijekom života bili fizički napadnuti od aktualnog/e partnera/ice.    

    Nasilje nije ni ženskog ni muškog nego srednjega roda, ističe psihijatar dr. Milan Košuta. Pritom, naravno, ne misli samo na jezik. 

    – Svakako da je onaj oblik nasilja koji ovisi o masi i volumenu mišića najčešće muškog roda, priroda je muškarce obdarila tim atributima. Ako uzmemo u obzir broj ubijenih i premlaćenih žena, možda je još uvijek prerano i neprimjereno govoriti o nasilju nad muškarcima. Međutim, obiteljsko nasilje u kojem su muškarci žrtve je stvarnost, kaže dr. Košuta. 

    Predispozicije da upadnu u zlostavljački pakleni krug imaju oba roda. 

    – I žene i muškarci imaju i strah i nisko samopoštovanje, pa prema tome potencijalne žrtve mogu biti oba spola, objašnjava dr. Košuta. 

    Feminizam i afirmacija ravnopravnosti spolova ne ugrožavaju muškarce, niti muški aktivizam treba koncipirati kao odgovor na glasnost »ženskih« udruga, bilo onih ljudskopravaških bilo onih koje su fokusirane na pomoć ženama-žrtvama nasilja. 

    – Emancipacija žena i borba za ženska prava izazov su i ponuda muškarcima da budu bolji ljudi. Neki taj dar uzmu, neki bježe od njega kao vrag od tamjana, napominje dr. Košuta.   

Zaštita prava očeva

Kao što se posljednjih godina veći broj žena ohrabrio prijaviti svoje nasilne partnere, tako će u budućnosti rasti broj otkrivenih i prijavljenih nasilnica. Problem zlostavljanih muškaraca postoji te mu, drži dr. Košuta, treba mudro i trezveno pristupati. 

    – Jedan od problema suvremenog čovjeka je nametnuta ideja o potrebi ili nužnosti da se stvari i ljude drže pod kontrolom. Kad se to ekstremno primjenjuje, postane se zlostavljač.       

Nasilje, kako se proteklih desetljeća počelo osvještavati, ima puno lica i oblika koje nije uvijek lako vidjeti i(li) prepoznati. Ipak danas se u javnom diskursu ali i u zakonskim tekstovima barata s pojmovima ne samo fizičkog nego i drugih vrsta nasilja – psihičkog, emocionalnog, financijskog, kao i s pretpostavkom da su kod psihičkog i emocionalnog zlostavljanja udjeli muških i ženskih počinitelja »ravnopravniji« nego kad je riječ o fizičkom nasilju. Za to, doduše, ne postoje statističke potvrde, no mnogi od nas susreli su se ili čuli o slučajevima u kojima žene pri rastavi i nakon nje »zlostavljaju« očeve svoje djece, najčešće onemogućavajući ih da viđaju djecu i(li) sudjeluju u njihovom životu i odgoju. Slično se zbiva i drugdje u Europi, pa su tako utemeljene udruge koje se zauzimaju za zaštitu prava očeva i za ravnopravno roditeljstvo, a nekoliko ih djeluje i kod nas. Prvi korak ka premošćivanju rodne segregacija na području aktivizma protiv nasilja ovih je dana kod nas ipak učinjen. 

 Predsjednik Republike Ivo Josipović na Međunarodni dan žena, promovirao je UN-ovu inicijativu Mreža muških lidera protiv nasilja nad ženama .