Zamislite stablo koje raste skoro pa – naočigled, cijeli metar u samo mjesec dana, odnosno do pet, šest metara u isto toliko mjeseci vegetacije u godini. Jest, takvo stablo postoji, zove se paulovnija, najbrže je rastuće stablo na svijetu i dolazi iz Kine – zemlje u kojoj ga koriste »zadnje« tri tisuće godina, a za nas bi, šumom opustošenu Europu, Hrvatsku, moglo biti – stablo budućnosti.

Paulovnija u samo osam do devet godina može doseći visinu od 15 do 18 metara, promjer debla od 40 centimetara – znači biti spremna za sječu i proizvodnju namještaja, dasaka, drvenih brodova, u automobilskoj i avioindustriji, ali korištena i kao ogrjevno drvo i biomasa za proizvodnju energije. Njena krošnja, osim toga, upija deset puta više CO2 od ostale šume, proizvodi isto toliko više kisika, a prekrasni ljubičasti cvjetovi su ujedno riznica nektara za pčele i proizvodnju ljekovitog meda.

– Paulovnija je toliko zahvalno drvo da mi je ponekad neugodno kupcima sadnica govoriti o svim njenim prednostima, zvuči kao da pretjerujem, ali sve je to istina – priča nam na svojoj plantaži paulovnije u blizini Zagreba Petar Tadić, prvi uzgajivač njenih sadnica u Hrvatskoj.

Prve sadnice

Paulovnijom se počeo baviti 2012. godine, nakon što se o tom čudesnom stablu educirao na sjeverozapadu Kine te otamo uvezao svoje prve sadnice, vrstu paulovnije koja, kao i u Kini, podnosi temperature od minus 20 do plus 40 »celzijevaca«, i idealno je stablo i za naše krajeve. Osim u prve tri godine rasta, ne traži velik trud, a ima ogroman prinos, što je njegova najveća prednost u odnosu na ostale vrste drveća.

Foto Denis Lovrović

Kinezi paulovniju danas uzgajaju na 2,5 milijuna hektara, a koliko je još ima u divljini, teško je i procijeniti, zbog čega je ona tamo nacionalno stablo i jedan od najvećih izvoznih proizvoda. U Japanu je poznata pod imenom Kiri – princezino drvo, i tradicionalno se sadila nakon rođenja ženskog djeteta. Do udaje, stablo je bilo dovoljno veliko da se od njega za mladu izradi novi namještaj kao miraz.

Najstarije plantaže paulovnije u Europi nalaze se u Španjolskoj, u Andaluziji, koja se njihovim uzgojem počela baviti prije 12 godina, nedugo nakon toga i Njemačka, oko čijih će se industrijskih pogona ponekad zateći i plantaže paulovnije, koja industrijalcima smanjuje trošak ispuštanja CO2 u okoliš. Je li paulovnija rješenje za goranske šume – devastirane ledolomom, potkornjakom s kojim tek trebamo izaći na kraj, i s prekomjernom sječom – pitamo Tadića.

Nažalost ne, odgovara nam, jer je paulovniju kao inozemnu vrstu kod nas, uz obaveznu dozvolu Ministarstva zaštite okoliša i energetike, dozvoljeno saditi samo na poljoprivrednom zemljištu, ne i u šumama. Zakon o šumama brani, naime, sadnju stranih vrsta u našim šumama, iako su neke od njih kroz stoljeća već unašane u naše šume, u kojima se danas smatraju domaćim vrstama. Najbolji primjer za to je bagrem, ali ima i drugih.

Poljoprivredno zemljište

Foto Denis Lovrović

– Iz naših iskustava, ukoliko je plantaža postavljena na pravilan način, rast u prvoj sezoni može biti između tri i četiri metra uz promjer debla pri dnu od 8-10 centimetara. U drugoj sezoni nakon čepiranja rast je preko pet metara uz promjer 10-12 centimetara, a nakon osam do devet godina promjer debla bi trebao biti oko 40 cm, dok je ukupna visina stabla od 15 do 18 metara.

Dakako da uspjeh ovisi i o navodnjavanju, uvjetima u tlu i dohrani – priča Tadić, koji se bavi prodajom sadnica i jednogodišnjeg korijenja, a njegovi su kupci oni koji će, moguće, paulovniju jednom i sjeći kao tehničko drvo, za izradu namještaja. Štoviše, nakon sječe, paulovnija će ponovno rasti iz panja, još i brže nego dotad, jer je i njezin korijen jači, veći. I tako čak četiri puta – u samo tridesetak godina čak četiri sječe i četiri ponovna rasta, bez nove sadnje.

Kalorijska vrijednost

Kako pojašnjava uzgajivač, korijen paulovnije ne treba širinu već dobinu, što znači da mu je, u sušnijim razdobljima, potrebno dodatno navodnjavanje samo kroz prve dvije godine rasta, kasnije je korijen dovoljno dubok da sam dođe do vode u dubljim, vlažnijim slojevima zemlje. Rast će u svakoj zemlji koja ima kiselost od 5 do 8 ph i koja je propusna, odnosno na njoj se ne nakuplja voda.

Ne odgovaraju joj, dakle, samo vlažna i močvarna zemljišta, no snijeg i niske temperature joj ne smetaju. U primorskim krajevima, ako tlo nije previše kamenito, rast paulovnije će biti i brži nego na kontinentu, što znači da će debljinu debla od 40 centimetara doseći već za samo pet godina.

– Paulovnija je i do 60 posto lakša od, primjerice, hrasta, što znači i da pluta puno lakše. Jednom kad se osuši, a suši se isto brže od ostalog drveća, više ne upija vodu, a podatna je za obrađivanje, i bez čvorova. Otpornija je i na kiselinu i lužinu, na bolesti i štetočine, mi zasad nismo imali nikakvih problema. Od životinja joj mogu naštetiti začevi i srndaći, koji mogu oštetiti koru, ali i za to postoje rješenja.

Lišće neće jesti. I kalorijska joj je vrijednost po jedinici suhe tvari vrlo visoka, oko 4.500 kcal, dok je bukvi ili grabu oko 2.700 kcal. Energetski se izjednačuje s najkvalitetnijim ugljenom, nabraja Tadić sve prednosti ovog čudesnog stabla. Jedna od njih je i činjenica da se koristi za sanacije klizišta, budući da u kratkom roku korijen prodire na dubine od pet do deset metara.

Sve veća potražnja

Znanost zasad nije uspjela utvrditi zbog čega paulovnija tako brzo raste. Neke su njene vrste izrazito invanzivne pa kao takve i zabranjene u SAD-u. Ova »hrvatska« vrsta, prije pet godina pristigla iz Kine, potpuno je bezopasna, ne širi se sjemenjem već isključivo presađivanjem sadnica i donosi samo korist – kako u džep, tako i u okoliš.