Snimio Ivica TOMIĆ
Za nekoliko dana, točnije 1. rujna, navršit će 224 godine od rođenja Alexandera Scotta. Pustolovnog Škota koji je ostao bez daha i avanturističkog naboja kad je ugledao impresivnu uvalu Dubno, skrivenu između Kraljevice i Črišnjeve, mjesta iz kojeg su kopno i otok Krk jedno drugom najbliži. Veliki prijatelj slavnog Lorda Byrona je odmah kupio posjed na tom mjestu i dao se u gradnju kuće s pripadajućim objektima. Stotinu pak godina nakon njegove smrti, šezdesetih godina prošlog stoljeća, na istom je mjestu socijalistički kapital željan investiranja u turizam zaustavio glasovitog arhitekta Igora Emilija i zamolio ga da osmisli – turističko naselje. Emili je, kao i uostalom ma koji drugi svoj rad, to napravio na sjajan način. Spojio je modernizam i primorsku tradiciju, novodobne materijale poput betona koji je neskriven i danas naglašen na fasadi središnjeg objekta i vjekovni kamen te stvorio naselje koje je od 1969. postalo – Uvala Scott.
– Tu sam, ma gotovo oduvijek. Možemo provjeriti, no koliko je meni poznato najdugovječniji sam direktor nekog hotela, odnosno hotelskog naselja u Primorsko-goranskoj županiji, istaknuo nam je na početku razgovora, s neskrivenim smiješkom na licu Nedjeljko Anđelić, sasvim sigurno jedna od najvećih ugostiteljskih i turističkih legendi Kvarnera. Uvijek besprijekorno odjeven, crne hlače i bijela košulja kako to nalažu pravila struke, na razgovor nas je primio na iznimno ugodnoj terasi taverne čiji pokrov čine višedesetljetne grane penjačica.
Umjetnik (ne)mogućeg
Je li »formalno-pravno« najstariji hotelski direktor nije toliko ni bitno, uostalom onaj tko pročita ovaj članak, a ima drugačije informacije slobodno nam se može javiti. Bit će drago nama, još više Anđeliću. A da je na čelu Uvale Scott od 1987. dokazuju njegove isprave kao i iznimno bogata sjećanja, njegova memorija. Nama pak Anđelić ostavlja dojam jednog od onih osebujnih ljudi koji kvarnerskom turizmu daju prijeko potrebni – gospodski štih. S druge strane, ma koliko Uvala Scott bila jedno od zanimljivijih Emilijevih dijela, godine koje prolaze i izostanak želje, bolje rečeno mogućnosti, vlasnika Jadran hotela za značajnijom investicijom čine svoje. Stoga, Anđeliću dodatno divljenje jer je uistinu »umjetnik (ne)mogućeg«.
Imamo 300 dvokrevetnih soba i 17 apartmana. Riječ je o paviljonskom tipu objekata, ima ih ukupno 11 uz veliku središnju zgradu koja je oblikovana poput primorskog gradića. Naši su gosti u golemoj većini stranci, prednjače Mađari i Poljaci, potom Česi i Slovaci, kaže Anđelić.
– Dobro ste uočili. Ovo je mjesto imalo silan sjaj kad se otvorilo prije pola stoljeća. Nema državnika tog doba koji se nije pojavio na ručku ili večeri u našoj taverni. Jednako tako, koliko je samo maturanata prošlo našim salama i koliko je tu svadbi proslavljeno. Baš kao što je i jednako toliko zavađanja zapamtio nekad znameniti disco club »White Horse« smješten u nekadašnjoj Scottovoj konjušnici, mjestu gdje su bili paženi i maženi njegovi bijeli konji uz čiju se pomoć zajedno sa suprugom Cristinom Adamić znao odvesti do Kraljevice pa i Rijeke. Danas nije tako, ni izbliza, ali moji vrijedni ljudi i ja sve činimo da baš svatko tko se ovdje nađe na ljetovanju ima maksimalnu pažnju, da bude zadovoljan smještajem i prehranom, odmorom i zabavom, ističe Anđelić.
A nije im lako jer objekt čezne za ozbiljnijom investicijom. I na svjetlo dana iznosi čitav niz turističkih nonsensa šireg riječkog područja. Nejasno je, pomalo čak i nevjerojatno, da današnje poimanje turizma, kad se on na hrvatskom području silno razmahao, ne uviđa sve one komparativne prednosti mjesta poput Haludova ili Uvale Scott koje su itekako percipirali turistički graditelji od prije pola stoljeća. Uvala Scott se primjerice nalazi tek koji kilometar od autoceste te predstavlja jednu od velikom broju država srednje Europe najbližih morskih uvala. S druge, otočne strane nalazi se riječka zračna luka, također udaljena svega desetak minuta vožnje od mjesta koje je svojedobno zadivilo kako Scotta, tako i Emilija. A da nema Anđelića i njegovog požrtvovnog tima, veliko je pitanje bi li se ovog ljeta bilježile tako dobre turističke brojke.
– Na bih išao toliko daleko, za tako nešto nemam ni vremena pa ni ovlasti, jer ma kako bilo i ma koliko se dugo ulagalo samo u tekuće održavanje, ovdje se u srcu sezone uvijek odmara šeststo do sedamsto ljudi. Uvala Scott lani je imala oko 50 tisuća noćenja, a našoj je društvenoj zajednici donijela najmanje 300 tisuća kuna samo na ime boravišne pristojbe. Da, vrijedno radimo, trudimo se maksimalno, ja sam ovdje svaki dana, uz izuzetak popodnevne pauze, praktično od jutra do mraka, nastavlja Anđelić.
Legendarni Baranjac
I ma koliko on bio istaknutom turističkom legendom, što tek reći o kuharu Đuri Embreušu koji je prvi put u Uvalu Scott došao privučen novinskim oglasom, da bi u njoj ostao – 41 godinu! Baranjac iz Belog Manastira tako svake godine od svibnja do listopada svojim gastronomskim bravurama oduševljava turiste, da bi zimski period proveo u baranjskom miru.
– Godine, desetljeća, stoljeća pa i tisućljeća, sve je prošlo u mojoj ovdašnjoj karijeri. Danas sam u taverni, no niz sam godina radio i u kuhinji centralnog objekta. Naravno da volim svoj posao jer tko bi ga radio da ga ne voli. Vidite ovu krušnu peć – kad je vani iznad 30, a bilo je ovog ljeta i iznad 35 stupnjeva, uz nju je najmanje deset stupnjeva više. Mada nije to ni tako loše jer se začas istope naslage sala – u zadnjih sam dvadesetak dana, u vrijeme špice sezone i najvećih vrućina izgubio oko deset kilograma. A radim k’o kuhar, smije se Embreuš.
A da su Slavonci, baš kao još neki stanovnici krajnjeg istoka Hrvatske, zapravo spasitelji kvarnerskog turizma pokazuje upravo Uvala Scott. Elegantno, kao da je riječ o već iskusnim profesionalcima terasom taverne klize Gabrijel Bradarić iz Vladislavaca te Goran Mrzić iz Palače. Mjesta su to u okolici Osijeka, a oni su u lipnju završili drugi razred njegove Ugostiteljsko-turističke škole.
– Ne bismo mogli bez njih. U dvije grupe koje sezonski ovdje rade po mjesec dana, neki poput Gorana i čitavo ljeto, mi dobivamo neophodnih dvadeset radnika, kuhara i konobara. Niz godina njegujemo tu suradnju, no s obzirom da su oni stipendisti Valmara, nakon završetka škole moraju na dvogodišnji rad u objekte te značajne hrvatske ugostiteljske korporacije, naglašava Anđelić.
– Ma kako nam ne bi bilo dobro, naglašavaju u glas Bradarić i Mrzić. Naradimo se, ali stignemo se i okupati, zabaviti. Jako smo zadovoljni odabirom škole jer većina od nas ima stipendiju Valamara – tisuću kuna mjesečno i zajamčeni radni odnos nakon mature, dodaju.
A nama opet upitnici iznad glave. Dečki 2000., a tako zrelo, odgovorno razmišljaju. A na Kvarneru u ugostiteljskim zanimanjima, skoro pa prazne učionice. Za ne vjerovati – stanuje li turizam na Kvarneru ili u slavonskoj ravnici? Ispada da Slavonci puno ranije sazrijevaju i stječu odgovornost prema svojoj budućnosti u odnosu na vršnjake s mora. I ne samo to, oni ujedno hrane sve veću i veću glad Kvarnera, Jadrana općenito za kvalitetnim konobarima i kuharima.
– I ja sam tako krenuo. Škola, pa 1975. vojska. Nastavak školovanja i odgovorne funkcije u »Sljemenu« i »Platku« da bismo svi zajedno završili u RUT-u gdje sam bio jedan od direktora. Uvala Scott je pak moj život, moja strast. Prošao sam s njom sve razine hotelijerskog posla, kažem svega je tu bilo pa tako i godine u kojima smo bili dom prognanicima. Jedno su vrijeme čak u skladnom suživotu bili prognanici i klasični turisti. Danas… ma dobro je mada se ni ja ne mogu načuditi nekim procesima, ističe Anđelić.
Ne ide bez ljubavi
A ti su procesi, da se vratimo zrelosti mladih Slavonaca, kronični nedostatak domaće radne snage. Turizam buja, cvate i jamči posao i plaću. A djeca neće pa neće u ta zanimanja.
– Ne znam zašto, ali tako je. Početkom glavne sezone došli smo u situaciju da nam je nedostajao jako veliki broj sobarica. Došli smo čak do razmišljanja, prvi put u mojoj karijeri hotelijera, da gostima uz nižu cijenu ponudimo da sami mijenjaju posteljinu u svojim sobama! Ove smo sezone sve to ipak prebrodili, no što će biti dogodine, ne usudim se ni pomisliti, ističe Anđelić.
Anđelić se smješka gostima. Bez problema komunicira s Mađarima kao i s turistima iz slavenskih država. Iako je tog vrućeg kolovoškog dana na poslu proveo već 12 sati, vidi se da istinski uživa.
– Ma ne bavimo se nemogućim. Bavimo se mogućim. Ove smo godine kupili 250 novih madraca i s kvalitetnim, besplatnim internetskim signalom »pokrili« čitavo naselje. Ostvarit ćemo nove rekorde i još jednom biti zabilježeni kao jedan od najboljih objekata na Kvarneru kad je u pitanju odnos između uloženog i dobivenog. I bit ćemo sretni. Naravno da bismo i mi željeli da se pojavi netko s milijunima eura i podigne nam klasu objektu. Ali ako toga i ne bude, mi ćemo dati baš sve od sebe da – gost bude zadovoljan, završio je priču o Uvali Scott njezin mitski direktor Anđelić.
I ma koliko ustrajni u razmišljanju da je upravo njegova Uvala Scott jedno od mjesta na kojem bi se mogao razviti resortski tip naselja najviše kategorije, moramo priznati da nam je bilo itekako ugodno družiti se s Anđelićem i njegovim ljudima. I osjetiti onu tako pozitivnu energiju mjesta koju čine upravo – ljudi. Zaposlenici i gosti. Hoće li to i kad shvatiti i roditelji i djeca s Kvarnera prigodom odabira »profesionalne orijentacije«? Hoće ali uz preduvijet da kao i mi provedu barem jedan dan s Nedjeljkom, Đurom, Brankom, Goranom i Gabrijelom. Ljudima koji stvaraju – zadovoljne goste.
