Od Potoka do Omladinskog se taman uspijem zagrijati – Ivan Večerina / Foto Marko GRACIN
Dugogodišnji zaljubljenik u trčanje običavao je trčati polumaratone. Zadnji je otrčao 2013. godine, a sad, nakon četiri godine, razmišlja i o prvome – sa štapom. Uspije li otrčati 21 kilometar na treningu, planira trčati polumaraton na Advent maratonu u prosincu u Crikvenici
RIJEKA – Ma gdje ćeš ti stari s tim štapom?! – motalo se ovoga kolovoza Ivanu Večerini po glavi uoči utrke za Dan grada Labina, duge 8,4 kilometara, no njegovu unutarnju borbu prekinuo je ohrabrujući glas jedne trkačice.
– Trčite danas? Kad sam bila mala, gledala sam vas na utrkama, a danas ćemo zajedno sudjelovati – rekla je te otjerala svaku nesigurnost iz Večerinine glave. Dapače, ovaj je 81-godišnji Riječanin nedavno, točnije 22. listopada, sudjelovao u utrci u Puli, organiziranoj povodom Dana Uljanika gdje je – opet uz pomoć štapa – otrčao predviđenih 6,8 kilometara. Kako to obično biva, uspješno završene utrke daju vjetar u leđa, pa Večerina već razmišlja o novim trkačkim izazovima.
Naime, ovaj dugogodišnji zaljubljenik u trčanje običavao je trčati polumaratone. Zadnji je otrčao 2013. godine, a sad, nakon četiri godine, razmišlja i o prvome – sa štapom.
Trčao skrivećki
– Početkom prosinca u Crikvenici je Advent maraton. Ako uspijem otrčati 21 kilometar na treningu, trčao bih polumaraton u Crikvenici, naravno ako budu vremenski uvjeti odgovarajući. Naime, tamo se trči i maraton, a pet sati, koliko iznosi vremensko ograničenje za maraton, trebali bi mi biti i više nego dovoljno da završim polumaraton – da ne zadržavam organizatore, govori ovaj obzirni trkač napominjući da je u Uljaniku bio posljednji pa su organizatori samo njega čekali.
No, ljetos je bila sasvim druga priča. U Labinu je imao dojmljiv ulazak u cilj – baš svi su mu pljeskali. Bilo je tako, kaže, zapravo tijekom cijele utrke.
– Ostali trkači, gledatelji uz stazu, pa čak i oni koji su sjedili u kafićima ne mareći previše za utrku – svi su me ohrabrivali, prisjeća se Večerina, otkrivajući da je do ideje o trčanju pomoću štapa došao spontano. Njegovi problemi s lumbalnim dijelom kralježnice nisu novi, no prošlogodišnji »Homo si teć«, na kojem je jedan sudionik dugu dionicu otrčao uz pomoć dviju štaka, ponudio mu je rješenje kako bez bolova nastaviti s trčanjem.
Osim trčanja, Ivanu Večerini strast su i strani jezici. Iako socijalni pedagog, cijeli je život radio različite poslove, no najviše se zadržao u kraljevičkom brodogradilištu gdje je radio kao komercijalist-prevoditelj. Radio je u i školama, a honorarno i na fakultetima pa je tako ruski jezik predavao na brojnim fakultetima riječkog sveučilišta – Medicinskom, Građevinskom, Tehničkom i Filozofskom.
Za razliku od posla, trčanje je bilo konstanta u njegovom životu, a da je uistinu posebno, ističe i on objašnjavajući da trčanje obično podrazumijeva i zdravi način života, ali pruža i ono što malo koji sport može pružiti.
– Možete trenirati tenis ne znam koliko dugo i koliko dobro, no teško da ćete biti u mogućnosti odigrati meč s profesionalnim tenisačem. Na trkačim utrkama pak, trčite s profesionalcima i na kraju su svi pobjednici. Osim toga, u trčanju nema grubih prekšaja, a idealno je i za sve one koji su usamljeni ili odvojeni od svojih obitelji, ističe Večerina.
– Iskreno, nisam se interesirao zašto je na štakama, bilo mi je dovoljno da sam ga vidio i da odlučim probati – govori ovaj 81-godišnjak prisjećajući se svojih trkačkih početaka.
Sve je započelo kao potreba za fizičkom aktivnošću 25-godišnjeg Večerine koji je u Bosni radio kao općinski službenik. S kolegom s posla, kod kojega je bio i podstanar, počeo je na posao u susjedno selo odlaziti – trčeći. S trčanjem je nastavio i kasnije, gdje god da je živio, bez obzira na to što taj oblik rekreacije tada nije bio raširen kao danas. Vrativši se u rodnu Rijeku, Večerina je jedno vrijeme stanovao na Grobniku gdje je, upravo zbog nerazumijevanja okoline, trčao gotovo skrivećki – tamo gdje ga nitko neće vidjeti.
Trenira sam
Možda je i to bio razlog zbog kojeg je kao 45-godišnjak počeo odlaziti na utrke. Jedna od prvih bila mu je i ona na relaciji Delnice – Crni Lug – Delnice, duga 25 kilometara, koja je do danas ostala njegova najduža utrka. Upravo je na utrkama mogao neopterećeno uživati u trčanju te razmjenjivati iskustva s ostalim trkačima i informirati se o utrkama, a dobro poznavanje stranih jezika – ruskog i francuskog – omogućilo mu je sudjelovanje u nekim, do tada nepoznatim utrkama.
– Tijekom boravka u Lausanni gdje sam trčao polumaraton, naišao sam na letak o etapnoj utrci. Zainteresirao sam se, napisao pismo organizatorima na njihovom, francuskom, jeziku i vrlo brzo dobio odgovor s pozivnicom na utrku. Riječ je o utrci koja zapravo podrazumijeva nekoliko utrka, odnosno etapa. Prva se trčala u petak, druga u subotu ujutro, treća u subotu poslijepodne pa opet u nedjelju. Trčalo se po planinskom lancu Jura gdje smo, između ostalog, bili i na vrhovima Chasseron (1.609 metara) te Beau Soleil, prisjeća se Večerina koji je jedno vrijeme bio i član veteranskog odsjeka Atletskog kluba »Kvarner«, a podršku toga kluba ima i danas pa na istarske utrke obično ide s njima. Baš kao i u mlađim danima, i danas trenira sam. Sve što je o trčanju naučio, usvojio je iz literature i, dakako, iskustva.
– Pripreme za polumaratone radio sam prema knjizi »Jogging i trčanje i na duge staze«. Tako bi naime bio doslovni prijevod s francuskog. Original je, doduše, pisan na engleskom jeziku, no ja sam je čitao u francuskom prijevodu – objašnjava Večerina koji i danas, kao 81-godišnjak, redovito trenira četiri puta tjedno.
Vježba i kod kuće
Obično to čini na Omladinskom igralištu, rano ujutro, prije nego što ga zauzmu nogometaši.
– Prva je to smjena na Omladinskom. Obično budu dvije gospođe i ja. Prije je dolazio i jedan mlađi čovjek – govori nam i dodaje da obično otrči 20-ak krugova, odnosno oko šest kilometara. Osim podloge (umjetna trava) koja je možda i ugodnija od tartana, Omladinsko igralište odgovora mu i stoga što mu nije (pre)daleko od kuće.
– Od Potoka do Omladinskog se taman uspijem zagrijati, tako da mogu odmah krenuti s trčanjem – objašnjava, a kad nije u Rijeci, onda je u Sv. Vidu na Krku gdje pak trči Rajskom cestom.
Svjestan da trčanje zahtijeva dobru fizičku spremu i gornjeg i donjeg dijela tijela, Ivan Večerina vježba i kod kuće, a osim što sam uživa u vježbanju i trčanju, nada se da će se netko, vidjevši njega kako trči sa štapom, i sam odlučiti za bavljenje sportom.
– Svima bih preporučio rekreativno bavljenje sportom, pogotovo mladima kojima će fizička aktivnost omogućiti i bolje rezultate u školi ili fakultetu – zaključuje Ivan Večerina.
