Jedrilica bogate prošlosti

»Shenandoah« nisu odoljeli aristokrati, bankari, krijumčari, Rod Stewart…

Darko Pajić

»Shenandoah«

»Shenandoah«

Jedrilicu bogate prošlosti posjedovali su mnogi, mijenjali su joj imena, ali nitko se nije usudio oduzeti joj izvornost, što je očuvalo ljepotu jedrilice nastale u zlatno doba američkog jedrenja pod budnim okom Theodorea E. Ferrisa, jednog od najpoznatijih pomorskih dizajnera s početka 20. stoljeća



Izgrađena je u slavu zlatnog doba jedrenja. I ploveća je baština svjetskog pomorstva. Jahta koja objedinjuje bezvremensku klasu, povijest dugu 113 godina i vrhunski luksuz putovanja uz neposredni dodir s morem. Svatko tko je imao čast posjedovati jedrilicu »Shenandoah« morao je razumjeti da se njezina vrijednost ne može mjeriti samo novcem, iako samo oni najdubljeg džepa mogu sebi priuštiti takav luksuz. Ta čuvena svjetska ljepotica danas vrijedi oko 15 milijuna eura i odnedavno se nalazi u riječkoj luci. Sa sobom donosi priču o jednoj od najatraktivnijih, najstarijih i najskupljih jedrilica na svijetu. Obišla je svijet mnogo puta, plovila Amazonom, Nigerom i Congom, švercala oružje i drogu, bila na najprestižnijim svjetskim regatama, ugostila mnoge kraljeve i državnike, promijenila niz vlasnika i preživjela dva svjetska rata. Ujedno je jedna od rijetkih originalnih jedrilica, koja je ostala gotovo identična kakva je bila 1902. kada je izgrađena. Zbog svega toga »Shenandoah« je ploveći muzej svjetskog pomorstva i trenutno je jedan od najljepših ukrasa riječke putničke luke. Bit će to još ovog tjedna, što je povod za priču o jednom posebnom brodu, koji je nadživio ljude koji su ga stvorili.  


Po narudžbi Charlesa Fahnestocka


»Shenandoah« je izgrađena davne 1902.  u Brodogradilištu Townsend & Downey na Shooters Islandu u blizini Staten Islanda u američkoj državi New York po narudžbi Charlesa Fahnestocka, jednog od najbogatijih američkih bankara tog doba. Njegova je želja bila stvoriti brod s kojim će oploviti cijeli svijet, a to si je mogao i priuštiti. Projektirao ga je Theodore E. Ferris, jedan od najpoznatijih pomorskih dizajnera s početka 20. stoljeća i igrom slučaja »Shenandoah« je ostala jedini njegov brod koji još uvijek plovi. Jedrilicu su posjedovali mnogi. Nakon američkog bankara vlasnik je postao njemački aristokrat Landrat Walter von Bruining. On je odlučio promijeniti ime u »Lasca II«, te ga je smjestio u njemačku luku Kiel, gdje se nalazio u društvu svog sestrinskog broda »Meteor III«, čiji je vlasnik bio Kaiser Wilhelm II, tadašnji vladar Njemačke. »Lasca II« je ljeti boravila na području Isle of Wighta, a tu je dočekala i početak Prvog svjetskog rata, pa je 1914. konfiscirana od strane Britanaca sve do kraja ratnih sukoba. Tada je vlasnik broda postao Sir John Esplen, koji je u to vrijeme bio jedan od najvećih britanskih brodograditelja. On je vratio originalno ime »Shenandoah« i ugradio dva motora na plinski pogon. 


Princ, grof…


Zatim je u razdoblju do sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća vlasnik jedrilice nakratko postao Godfrey Williams, koji ju je prodao talijanskom princu Ludovicu  Potenzianiju. On je pak ponovo promijenio ime broda i nazvao ga »Atlantide«. Potenziani je bio gradonačelnik Rima, koji je zbog otvorenog suprotstavljanja Mussoliniju i nadirućem pokretu fašizma u Italiji, bio prisiljen na izgnanstvo. Povijest kaže da se na jednoj dekadentnoj zabavi održanoj na brodu u luci Napulj pojavio gost koji je odmah ponudio da će brod istog trenutka kupiti zajedno s posadom. Bio je to bogati danski filantrop i skulptor, pasionirani ljubitelj brodova, grof Viggo Jarl. On je pak potrošio pravo bogatstvo na dodatno uređenje »Atlantide«, koja je u tom razdoblju dobila nove diesel motore i električnu energiju. Brod je uglavnom bio u mondenom francuskom Canessu, ali je odatle išao na brojna putovanja, od Mediterana, preko Crvenog mora, zapadne Indije, Panamskog kanala do Hawaja i obala Južne Amerike, gdje je grof Viggo Jarl u dužini od 500 milja plovio Amazonom sve dok ga nije zaustavila gusta džungla, koja je potpuno prekrila palubu. Jarl je pred početak Drugog svjetskog rata svoj dragocjeni brod odlučio sakriti, skinuo je motore i jarbole kako bi izbjegao pažnji nacista, a pogotovo Hermanna Göringa, koji je navodno želio prisvojiti jahtu. To se ipak nije dogodilo, a nakon završetka Drugog svjetskog rata brod je ponovo dobio motore i jedra te krenuo na nova putovanja, između ostalog na ekspediciju afričkim rijekama Congo i Niger.


 Krijumčarenje i konfiskacija              




 Europska aristokracija često je bila gost na palubi »Atlantide«, kraljevi i kraljice niza zemalja, pa čak i vojvoda i vojvotkinja od Windsora. No, Viggo Jarl je zapao u ekonomske teškoće i brod je morao prodati. Kome, nije poznato, pa je tako i razdoblje u pedesetim godinama prošlog stoljeća prekriveno tajnom i nije precizno poznato tko je sve i u koje svrhe brod koristio. Navodno je jedan od vlasnika bila nepoznata kompanija iz Hondurasa, pa biznismen iz Cincinattija Julius Fleischman. Jedrilica je korištena za krijumčarenje oružja, droge i raznih drugih vrsta ilegalnog tereta na relacijama od Sjeverne do Južne Amerike. Sve do 1962. kada se pomalo ruinirana ponovo pojavila u Cannesu. Tamo je brod konfiscirala francuska Vlada zbog neplaćenog poreza i tijekom narednih 10 godina jahta je polako propadala sve dok je nije odlučio kupiti barun Marcel Bich, talijanski industrijalac koji se obogatio na Bic olovkama, upaljačima i sličnim proizvodima. On je pune dvije godine s Francuzima pregovarao o kupnji, a zatim je potrošio pravo bogatstvo kako bi vratio jedrilici nekadašnji sjaj i slavu. 


Vlasništvo obitelji Bich


»Shenandoah« je ponovo dobila svoje originalno ime, jer je novi vlasnik vjerovao da originalno ime svakog broda treba zadržati zauvijek. Renoviran je svaki, pa i najmanji detalj, ali sve prema originalnim projektima i dizajnu Theodorea Ferrisa. Narednih 14 godina »Shenandoah« je bila u vlasništvu obitelji Bich i tada se po prvi put od izgradnje vratila u svoju matičnu luku Newport u SAD-u. Bich nije bio sklon glamuroznim zabavama, već je brod koristio daleko od očiju javnosti za privatni užitak, a izuzetak su bile tek regate, prije svega America’s Cup 1970 i 1974.  No, onda se sve promijenilo i to zato što je Rod Stewart snimio video spot na palubi »Shenandoaha« u vrijeme kad je brod bio u Cannesu i to za jedan od svojih najvećih hitova »What Am I Gonna Do«. Samo za potrebe tog snimanja jedrilica je prvi i posljednji put plovila pod škotskom zastavom. Bilo je to 1983., a nakon toga je preselila na Tajland i područje jugoistočne Azije, gdje je bilo moguće jedrilicu uzeti u čarter. Ponovo se promijenio i vlasnik, bio je to Phillip Bohmer, industrijalac, kolekcionar umjetnina i rijetkih automobila, čovjek koji je jahtu prvi put vidio kao dječak i 20 godina sanjao o njezinoj kupnji. U toj je nakani uspio 1986. godine i nije žalio novaca za obnovu jedrilice, koja je postala ploveći hotel s pet zvjezdica. No dani sjaja i slave nisu potrajali, te je »Shenandoah« kupio neimenovani Nijemac, koji je smatrao da se brod ne isplati popravljati. Na kraju se ipak predomislio, brod je obnovljen, te je ponovo sudjelovao na American’s Cupu 2000.  Danas su vlasnici Talijani i to je sve što se službeno zna o njima. Vlasnici će se za koji dan u riječkoj luci i ploviti Kvarnerom i Jadranom na svojoj ljepotici. 


Multikulturalnost


 Vlasnik želi privatnost pa rijetko pristajemo, govori engleski kapetan Russell Potter pod čijim je zapovjedništvom »Shenandoah« mirno i sigurno uplovila, te se vezala na obalu Rive Boduli u manovri koja je trajala manje od pet minuta. Pojašnjava da je posada iz različitih nacija, ali dobro uigrana i spremna za sve poslove pred njima. 


– Imamo zimsku i ljetnu posadu, pet je ljudi stalno s nama, a ostali su tu povremeno i mijenjaju se. Posada je multinacionalna, ja sam Englez, prvi oficir je iz Australije, drugi oficir je Ukrajinac, šef stroja je Argentinac, drugi u stroju je Filipinac, šefica posluge je Latvijka, druga je iz Ukrajine, ostali iz posade na palubi su iz Novog Zelanda, Engleske, Španjolske i Kanade, a glavni kuhar je Talijan. Meni je to osobno i drago. Volim multikulturalnost, odrastao sam u Londonu, gradu u kojem seksizam, rasizam ili šovinizam nisu prihvatljivi, već morate biti otvorenog uma i razumjeti različitosti. Lijepo je imati ljude iz različitih kultura, učimo biti tolerantni među sobom, jer živimo, radimo i spavamo zajedno. Tako se gradi timski duh posade, a to još više dolazi do izražaja kad isplovimo na jedrenje, ističe zapovjednik »Shenandoaha« dodajući kako je za pripremu za plovidbu, od dizanja sidra do isplovljavanja posadi dovoljno svega 45 minuta, ako je u pitanju regata čak i manje, oko 30 minuta. 


Isle of Wight i Sardinija


– Ovo nije dobar brod za utrke, ali izgleda lijepo kada jedri. Najveća brzina koju je postigao iznosi 18 čvorova, ali to nije bilo kad sam ja bio na brodu. Prije mene je ovdje bio zapovjednik iz Australije, pa Engleske i francuski kapetan Serge, koji je natjerao brod do maksimuma, ali je imao stalnu i dobro obučenu posadu. Koje je najljepše mjesto za jedrenje? Za mene je to Isle of Wight zbog kompliciranih struja i različitih vjetrova, a zatim Sardinija, gdje su dobri sjeverni vjetrovi, a utrke se odvijaju između otočića i to je vjerojatno najljepše mjesto gdje sam bio u regati. Na Jadranu nisam imao priliku biti na regatama, ali sam primjetio da je uvijek dobar vjetar oko Kornata. Tek ću upoznati Jadran bolje. Prije Rijeke smo bili na Hvaru, ali tamo nismo stali, jer je ludo platiti 400 eura za pristajanje i bacanje sidra. Otišli smo u Milnu i tamo je bilo besplatno i doista lijepo. Zatim smo bili u Novalji na Pagu, gdje su nam rekli da je to otok za zabavu, te u Puntu na Krku, govori Potter, koji krajem idućeg tjedna planira isploviti iz Rijeke i krenuti na krstarenje Kvarnerom te oko obale Istre, gdje planiraju posjetiti Rovinj. Unatoč ljubaznosti kapetana unutrašnjost jedrilice nije bilo moguće pogledati i fotografirati, ali nam je ustupio nekoliko fotografija interijera, koje oslikavaju luksuz broda. U njemu je pet soba, biblioteka, klavir i drugi instrumenti, originalno dizajnirani namještaj u skupocjenom drvu, uglavnom mahagoniju. Zidovi su ukrašeni vrijednim umjetničkim slikama, paluba je od skupocjene tikovine, a suvremena oprema zadovoljava apsolutne sve standarde moderne tehnologije tako da svaki gost na jedrilici ima zajamčen komfor. Ipak, brod je prvenstveno namijenjen za ljubitelje jedrenja, tako je dizajniran od prvog dana, takav je i danas.  


Barcolana i Fiumanka


Kako ističe agent broda Andrija Šimić iz Agencije Simmor Marine, upravo je ta činjenica posebno važna za »Shenandoah«.


– Možda je najveća posebnost ove jedrilice njezina autentičnost. Na njoj nije mijenjana struktura, interijer je tu od 1902.  »Shenandoah« je u originalu napravljena kao jedrilica, dok su neke druge poznate jedrilice redom bile trgovački brodovi, koji su kasnije preinačeni. Mislim da u svijetu nema više od desetak brodova koji mogu biti u istom rangu. Održavanje je redovito, ali se uvijek pazi da sve ostane originalno i autentično u svakom detalju, ističe Šimić dodajući kako će pokušati s vlasnicima dogovoriti da »Shenandoah« pronađe trajni dom u riječkoj luci ili barem sudjeluje na Barcolani u Trstu. Za Fiumanku je nažalost prekasno stigla, ali nikad ne treba odustajati. Tko zna, možda iduće godine. A to bi doista bio sjajan marketing za riječku regatu i luku.