Prema nekim podacima gotovo 5.8 milijardi ljudi, dakle gotovo 84 posto stanovnika našeg planeta reći će za sebe da su religiozni. Pripadnost nekoj od prevladavajućih svjetskih religija, dokazuje se to uvijek iznova kroz povijest, snažan je čimbenik u oblikovanju društva. U ime religije stvarale su se i rušile nacije, vodili ratovi, mijenjale čitave civilizacije.

 Čak i danas, kad je doba inkvizicije naoko daleko iza nas, jedna od najvećih podjela modernog društva, ona između Zapada i Istoka, koliko god da se u širokom kontekstu mogla shvatiti, velikim dijelom počiva upravo na različitosti vjere. Ono što je pri tome zajedničko svim vjerama i slovi za neku općeprihvaćenu društvenu pretpostavku poveznica je između religioznosti i morala. Ova, duboko u pore svakog društva utkana pretpostavka  jedan je i od najjačih argumenata pobornika vjeronauka u školama. Čak i ateisti i agnostici skloni su prigrliti to pojašnjenje dok se pitaju treba li njihovo dijete s većinom ostalih slušati nauk o vjeri. Ako ništa drugo – racionaliziraju sebi vjernici i nevjernici – ima li štete u tome da klinci slušaju predmet koji bi im trebao ugraditi neke moralne vrijednosti?

E pa ako je suditi po najnovijoj, iznimno opširnoj međunarodnoj znanstvenoj studiji – itekako ima.  Istraživanja poveznice između religioznosti i morala nepopularna su čak i u znanstvenom svijetu, gdje se malo tko dosad usuđivao istraživati i propitivati istinitost nepobitne »logike« da su religiozni ljudi ujedno i moralniji. Kako je moral teško definirati u empirijskim znanstvenim parametrima, istraživači su se često koncentrirali na link između religioznosti i altruizma – dakle situacije u kojoj netko nešto daje drugome bez da ima išta od toga, pa i pod cijenu vlastite štete. Hipoteza da su vjernici velikodušniji prema drugima najčešće je, k tome, propitivana isključivo na već odrasloj populaciji, a neka istraživanja pokazala su i da su religiozni  pojedinci skloni sebe opisivati kao darežljivije, što međutim potom nije potvrdilo njihovo stvarno ponašanje. Posljednja u nizu studija koje propituje ovu »bogomdanu« pretpostavku, veliko istraživanje koje je obuhvatilo čak 1170 djece iz čak šest zemalja – Kanade, Kine, Turske, SAD-a, Jordana i Južnoafričke Republike, pokazalo je da odrastanje u religioznom okružju rezultira upravo suprotnim efektom – manje altruističnim pojedincima.

Želja za dijeljenjem

Raznolikost zemalja iz koje su dolazili mali ispitanici isključila je mogućnost utjecaja kulturalnih razlika na rezultate, a veliki tim predvođen s poznatim francusko-američkim neuroznanstvenikom Jeaneom Decetyjem vodio je računa da na rezultate ne utječu i neki drugi faktori poput godina, s obzirom na to da je poznato da se altruizam povećava s dobi djeteta.

Kako je među obiteljima ispitanika bilo najviše onih koji su se izjašnjavali kao kršćani, muslimani ili ateisti, istraživači su rezultate mjerili između ove tri grupe.  Kako bi pak izmjerili sklonost altruizmu, istraživači su svakom djetetu prezentirali 30 popularnih naljepnica, dozvolivši im da za sebe izaberu po deset koje mogu zadržati. Prije toga, međutim, djeci je saopćeno da neće biti dovoljno naljepnica za svih. Mali ispitanici iz religioznih obitelji, neovisno o kojoj se religiji radi, pokazivali su značajno manju sklonost dijeljenju od djece iz ne-religoznih obitelji. Pri tome su najmanju velikodušnost prema drugima pokazivala djeca iz obitelji koje su najintenzivnije prakticirale svoju vjeru. Štoviše, za razliku od ranije potvrđene pozitivne poveznice između starosti djeteta i altruizma, u skupini djece iz religioznih obitelji altruizam je opadao s godinama.

Drugim riječima, ovakvi rezultati upućuju da što dijete duže odrasta u religioznom okružju, smanjuje se i njegova želja da s drugima dijeli resurse, čak i ako se radi o poklonu. Znanstveni tim pri tome naglašava da su mali ispitanici o potencijalnom dijeljenju naljepnica s drugima odlučivali unutar svojih razreda, dobne skupine i etničke grupe, te da na odluku nije utjecala među-grupna dinamika. Zanimljivo je pri tome da su religiozni roditelji u većoj mjeri i s većom sigurnosti svoju djecu opisivali velikodušnom, od roditelja koji ne prakticiraju vjeru. Istraživanje je pokazalo i da djeca iz religioznih obitelji štetnijim procjenjuju cijeli niz negativnih ponašanja kao što je naguravanje, podmetanje noge i slično, i zahtjevaju za takva ponašanja strože kazne no djeca iz nereligioznih obitelji. 

Osnova za rasizam

Iako bi to bilo znanstveno neutemeljno, teško je bar na teoretskom nivou ne dovesti u vezu ovaj negativni link između religioznosti i altruizma s jačanjem netrpeljivosti, ksenofobije i rasizma na koje svakim danom sve više ukazuje izbjeglička kriza.

Naime, iako u podlozi tzv. »novog rasizma« koji podrazumijeva superiornost većine nad manjinom stoji cijeli niz faktora od koncepta međugrupne netrpeljivosti do teorije Gordona Allporta da je kategoriziranje i stereotipiziranje ljudi posljedica kognitivne potkapacitiranosti i težnje za pojednostavljivanjem, u kontekstu veze s religioznim odgojem i altruizmom, posebno se zanimljivim čini poznata teorija Theodora Adorna.

Ovaj njemački sociolog i filozof pedesetih je godina prošlog stoljeća nevjerojatnu raširenost fašizma u tadašnjoj Njemačkoj pripisao tzv. autoritarnom tipu odgoja.  Po njegovoj teoriji, odnos roditelja i djeteta u kojem prevladava strogo nametnuta disciplina karakterizirana kažnjavanjem vodi ka stvaranju autoritarne ličnosti koja preferira slijediti konvencionalne socijalne norme i vrijednosti i podložna je jednom, superiornom moralnom autoritetu, te neprijateljski nastrojena prema onima koji na bilo koji način krše ovaj sustav normi. Istraživanja koja podržavaju ovu teoriju pokazala su da je visoka razina autoritarnosti povezana sa svim tipovima predrasuda  koje su osnova za rasizam, seksizam i homofobiju. Iako je Adornova teorija naveliko kritizirana da pripisuje rasizam isključivo odgoju i crtama ličnosti, ovaj se koncept kroz različite forme pojavljuje sve do danas, pa je tako primjerice osamdesetih godina američki psiholog Bob Altemayer uveo pojam »desničarke autoritarnosti« koja uključuje rigidno slijeđenje društvenih konvencija, podložnost autoritetu i snažno odbacivanje svega što je kulturološki drugačije, te posljedičnu sklonost rasističkim stavovima. 

S obzirom da religiozni, baš kao i autoritarni odgoj uključuje vjerovanje u set normi i jedan nepobitni moralni autoritet, nedostatak altruizma zastrašujuće se, bar naoko, uklapa u koncept po kojem su autoritarne ličnosti sklone razvijati netrpeljivost prema drugima.