Putovanja

Poznati riječki sportaš o Novom Zelandu: Na kraju svijeta svega ima, samo birokracije nema

Sandy Uran

Vitomir Maričić uživa u surfanju

Vitomir Maričić uživa u surfanju

Jedna od najneobičnijih tetovaža je, primjerice, ona kad muškarac postane otac. Tada napravi tetovažu na analnom otvoru kako bi sa suprugom podijelio bol koju ona podnosi pri rođenju djeteta



Novi Zeland je otočna država u jugozapadnom Tihom oceanu, jugoistočno od Australije. Sastoji se od dva veća otoka, Sjevernog i Južnog, te većeg broja manjih otoka. Osnovni su to podaci o prekrasnoj zemlji u kojoj je godinu dana boravio poznati riječki sportaš Vitomir Maričić, koji je s nama odlučio podijeliti svoju priču o Novom Zelandu.


– Zadnjih pet, šest godina aktivno putujem i Novi Zeland mi se tako također našao na popisu želja koju sam ostvario – počeo je svoju priču Maričić i potom nastavio:


– Novi Zeland je zanimljiva destinacija, a glavna motivacija za posjetiti taj dio kugle zamaljske bila je želja da realiziram ekspediciju koja će me odvesti na kraj svijeta. Početna točka bila je Rijeka, a krajnji cilj njen antipod – otočje na Novom Zelandu, u Pacifičkom oceanu. Izvadili smo working holiday vize i krenuli na put kroz Aziju, gdje smo se zadržali nekih mjesec dana penjući se po stijenama jugoistočne Azije, nakon čega smo preko Australije došli na Novi Zeland. Zajedno s Kristinom tamo sam proveo godinu dana, tijekom kojih smo proputovali oba otoka, što se po kilometraži može usporediti s putem oko Mediterana. Prošli smo od najsjevernije do najjužnije točke, svaki kilometar glavne ceste, pa i podosta onih sporednih. Uvijek se hvale u svojim turističkim brošurama da imaju svega, od alpi, vulkana, ledenjaka, plaža, prašuma… To je velika zemlja koja zbilja ima raznolikost i potencijal za gotovo sve. Tko želi ići detaljnije razgledati Novi Zeland treba računati da mora proći bar 10 tisuća kilometara – ispričao je Maričić.


Životna filozofija




– Što me se najviše dojmilo? Moram priznati da sam dosta razmažen po tom pitanju, jer sam zadnjih godina dosta putovao i vidio sam i veće vulkane, gušće prašume, luđe plaže i valove, što ne znači da sve to na Novom Zelandu nije predivno, jednostavno reći da je najbolje ne bi bilo fer… To oni malo subjektivno ističu, kao i mi uostalom za Hrvatsku. Rijetko je da se u jednoj državi pronađe sve to – to im moram priznati.


Osobno sam bio fasciniran oceanom. Kao kod svih zemalja Oceanije, ljudi su jako povezani s morem. Tamo nema bonace i more uvijek stvara dubok zvuk, grmi, šumi i šuška. Uz to stalno se surfa, boravi na plaži i to je baš odličan odmor i rekreacija. To mi nedostaje. No, najviše me se dojmio način života, ljudi i njihova životna filozofija, te to što nemaju opterećuju birokraciju i radne odnose. Što se tiče pronalaska posla, kako je Hrvatska njima daleka zemlja, nemaju previše povjerenja u reference iz Hrvatske, a one su i te kako važne da bi se dobio posao, naglasio je Vitomir pričajući nam kako je dobivao poslove.


– Imam tri diplome iz različitih područja: iz informatičkog sektora, sporta te iz fotografije, međutim, najviše utjecaja pri dobivanju posla je dojam koji se ostavi pri razgovoru s poslodavcem i reference s ranijih zaposlenja. Radio sam kao trener, graditelj, radnik, kopao kanale, vodovod, radio montaže, bio krovopokrivač, stolar u nautici, radio u IT-ju. Nadao sam se i angažmanu u cirkusu prije ozljede. Najvažnije im je da ste odgovorni i profesionalni, da dolazite na vrijeme i da ste spremni učiti. Ako osoba zadovoljava te kriterije, nema problema u pronalasku posla. Primjerice, ako radite u ribarstvu, možete prijeći u šumarstvo, bez problema, ako ste odgovorni i vrijedni. Nije teško ni dobiti određene licence ako ste sposobni uložiti vrijeme i novac. Važno im je da mogu računati na vas kao na dobrog radnika.


Nema ribe do prasice


A evo što nam je ispričao o tome kakvi su Novozelanđani:


– Izuzetno su pristojni i malo zatvoreniji od nas. Što se tiče načina života, nije uobičajeno da se kod njih kasno noću izlazi. Njeguju obiteljski život. Poslije 20 sati vrijeme je rezervirano za druženje s obitelji. Bave se sportom, bez obzira koliko godina imali. Surfanje, trčanje, rekreativno vježbanje… Ni pušenje nije uobičajeno, tako da mogu reći da njeguju zdrav način života.



Populaciju čine od prvih doseljenika Maura, do Azijata, Europljana, Amerikanaca… Ima ljudi iz cijeloga svijeta. Sve se to pomiješa, kultura, i prehrana, i glazba, i to stvori divnu raznolikost koja čini Novi Zeland. Generalno je prisutan američki stil života i prehrane. Nešto izvorno maursko i pacifičko je, primjerice, pripremanje jela kuhanjem u zemlji. Iskopaju rupu u zemlji i potom stave unutra ugljen i kamenje, zatim u redovima poslože meso sa začinima i pokriju lišćem te puste da se kuha. To je kao neka vrsta peke. Tu vrstu kuhanja prakticiraju malo tradicionalnije obitelji koje žive izvan grada i na otocima. To se jelo zove umu i redovito ga pripravljaju za goste ili za neki poseban nedjeljni ručak.


Ponosni su na tradiciju i podrijetlo općenito. Imaju odličnih ribljih jela i cijeli ocean na izbor za riblju kuhinju. No, jako vole i svinjetinu, premda bi se očekivalo da će preferirati ribu. Na selu u Pacifiku nije neobično vidjeti praščiće kako slobodno šeću pored kuća. Od voća i povrća imaju slatke krumpire, avokado, tropsko voće, manioke i drugo.


Otkrivajući nam njihov način života, Vitomir je kazao kako Mauri uglavnom žive izvan gradova, u predgrađima.


– Imaju svoj službeni jezik i predstavnike u vladi. Pazi se na ravnopravnost i ljudska prava, međutim, nemoguće je ne primijetiti da je, ipak, veći broj Maora prisutan na manje plaćenim radnim mjestima, dok izvršne funkcije uglavnom obavljaju Europljani. Umjetnost im je specifična, osebujna, apstraktna i puna je mistike. Premda su po vjeri danas katolici, neki stari običaji su i dalje zastupljeni u njihovom načinu života. Asimiliralo je kršćanstvo i neke lokalne priče o životinjama, prirodi, a posebno moru. Štuju Majku Zemlju. Tetovaže su uobičajene i njeguju maorski dizajn. Premda se nama te tetovaže mogu učiniti sličnima, svaka od njih ima specifično značenje. Velika je razlika u simbolici, boji, šari, tehnikama izrade… Muškarci se u nekim plemenima tetoviraju kod rođenja djece, po licu i tijelu, a žene ispod usnice. Jedna od najneobičnijih tetovaža je primjerice ona kad muškarac postane otac. Tada da napraviti tetovažu na analnom otvoru kako bi sa suprugom podijelio bol koju ona podnosi pri rođenju djeteta.


Kia ora


Maori su prvi doseljenici na Novi Zeland, gdje su zatrli ranije stanovništvo. Osim Maora, u prave Novozelanđane spadaju i Kiwiji. Kiwiji su potomci Britanaca. Oni su podrijetlom Britanci, ali način života je jako amerikaniziran. Službeni jezici su engleski, maorski i jezik gluhih. Maorski kao jezik nije težak. Po izgovoru je puno sličniji hrvatskom nego engleski jezik. Kia ora je pozdrav na maorski.




Kad je riječ o klimi na Novom Zelandu, na sjeveru je slična našoj, ali nešto vlažnija, dok je na jugu prisutna i polarna klima. Tamo su popularni skijanje i svi zimski sportovi, a na vrhu sjevernog otoka teško da će pasti snijeg. A što se tiče kulturnih znamenitosti i arhitekture, sve je dosta moderno, istaknuo je Vitomir, a potom dodao:



– Kako je riječ o relativno mladoj državi, sve odiše suvremenošću, modernim arhitektonskim stilom. U glavnom gradu Wellingtonu je većina zgrada realizirana u europskom stilu. U njemu će se svaki Europljanin dobro osjećati. Ima gušću jezgru, uličice s kafićima, dok su drugi gradovi, poput Aucklanda, više građeni u američkom stilu, onako L.A.-jevski. Javni prijevoz nije najbolje organiziran. Neophodno je imati automobil, no cijene automobila su relativno povoljne. Auto smo kupili preko interneta. Našli smo se s ljudima osobno, ali kupoprodaju, registraciju i osiguranje, kao i sve ostale papire i formalnosti, za bilo što, sredili smo putem interneta u nekoliko klikova. Tamo nikad nisam čekao u redu. Proputovao sam dosta država i kad sam uočio kako je taj njihov sustav elegantno osposobljen i birokracija nepostojeća, poželio sam trajno preseliti na Novi Zeland. To je definitivno lijepa država, no klima nije povoljna kao kod nas i sunce je dosta opasno. Sunce vas tamo doslovce sprži, što mi se, naravno, ne sviđa. Za kraj putopisa o Novom Zelandu, Maričić nam je ispričao i jednu specifičnost vezanu za način stanovanja.


– Mijenjaju kuće kao čarape. Kad promijene posao, presele se i odu živjeti blizu posla, tako da im kuće ne znače puno. Čak, primjerice, nemaju ni grijanje u kući, što mi je bilo neshvatljivo. Dogodilo se da smo zbog toga neko vrijeme spavali u skafanderima – prisjeća se Maričić s osmijehom na licu te epizode s Novog Zelanda.