Grad: Rijeka
Danas: -1° snijeg
Sutra: -4° -1° snijeg
16. siječnja 2017.
Autorica "Pametnice"

video Poduzetnica godine Irena Orlović: 'Lakše je odgojiti sretno dijete, nego popraviti nesretnog čovjeka'

Svako dijete je darovito - Irena Orlović
Svako dijete je darovito - Irena Orlović
Autor:
Objavljeno: 9. siječanj 2017. u 9:50 2017-01-09T09:50:12+01:00

Postalo nam je iznimno važno koliko će naša djeca toga naučiti, a gotovo nimalo važno kako se oni pritom osjećaju. Mozak ne može usvajati znanja ako to za njega nije dobar osjećaj, a pogotovo ne ako je učenje povezano sa stresom. A naša su djeca u ovakvom sustavu primorana učiti na neprirodan način, pod stresom i to je jedan od razloga zašto na kraju dolazi do insuficijencije znanja

Protekla godina Ireni Orlović, vlasnici splitske izdavačke kuće Harfa u čijoj je paleti literatura za poticanje ranog emocionalnog i intelektualnog razvoja djece – bila je iznimno plodna i uspješna. Autorica nagrađivane aplikacije "Pametnica" izabrana je za poduzetnicu godine na natječaju u organizaciji Udruge poslovnih žena Hrvatske KRUG, a Slobodna ju je Dalmacija uvrstila među sto Dalmatinki i Dalmatinaca koji su obilježili 2016. Protekle je godine lansirala i »Pametnicu u svemiru« – igre za poticanje predmatematičkih vještina, kao i druge inovativne igre za djecu iz područja govorno-jezičnog razvoja. Ova trenerica neurolingvističkog programiranja kroz razne radionice i edukacije, te predavanja zvučnoga naslova »Je li oblikovanje frizure postalo važnije od oblikovanja mozga?«, koje održava diljem države osvještava roditelje o njihovoj važnosti u odgoju, obrazovanju, ali i razvoju vlastite djece.

Svojim izdanjima, igrama, aplikacijama, radionicama i predavanjima, Irena Orlović daje doprinos u borbi za bolji odgojno-obrazovni sustav koji se neće bazirati na reproduktivnom o čijem neuspjehu svjedoče sve lošiji rezultati na PISA testovima, već na funkcionalnom znanju. Prioritet je djecu naučiti misliti, jer mi danas u vremenu galopirajućih tehnoloških i drugih promjena ne znamo za što ih školujemo.

Velika uloga roditelja

– Roditelji su najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece. Njihova je uloga velika jer oni grade temelje za daljnje učenje, odnosno rast i zdrav razvoj djece. Onako kako oni vide svoju djecu danas, djeca će samu sebe vidjeti sutra. Neuroznanost je došla do brojnih fascinantnih saznanja o razvoju mozga, ali ako nećemo javno govoriti i osvještavati što je važno za zdrav razvoj djeteta, što nam to sve vrijedi. Zašto uopće istražujemo mozak ako se odgoj i obrazovanje neće temeljiti na najnovijim saznanjima?

Ideja je mojih predavanja bila da pričamo i o razvoju mozga naše djece jer ćemo samo tako pomoći našoj djeci da se zdravo razvijaju. Ne trebamo se zavaravati da je razvoj mozga, razvoj našeg centralnog nervnog sustava, onoga što smo mi, što nas pokreće samo predmet interesa znanstvenika. Oni istražuju da bismo bolje živjeli i naš je zadatak pričati o tome i koristiti te spoznaje.

Upravo se stišala medijska buka o lošim rezultatima hrvatskih školaraca na PISA testovima. Što je po vašem mišljenju uzrok podbačaju domaćeg školskog sustava?

irena2

– Svi problem u našem odgojno-obrazovnom sustavu su započeli u trenutku kad nam je postalo važnije što će naša djeca biti po struci, a ne po srcu. Dakle postalo nam je iznimno važno koliko će naša djeca toga naučiti, a gotovo nimalo važno kako se oni pritom osjećaju. Ali neuroznanost kaže da je takvo učenje neprirodno za mozak. Mozak ne funkcionira tako, on ne može usvajati znanja ako to za njega nije dobar osjećaj, a pogotovo ne ako je učenje povezano sa stresom. A naša su djeca u ovakvom sustavu primorana učiti na neprirodan način, pod stresom i to je jedan od razloga zašto na kraju dolazi do insuficijencije znanja.

Ne nagrađujmo i ne kažnjavajmo zbog ocjena

Intenzivnim javnim angažmanom zalažete se za reformu odgojno-obrazovnog sistema kojoj bi cilj bio odgojiti kako kažete orlove koji će slobodno letjeti, a ne piliće koje će progutati sustav? Što nam je činiti?

– Ono što mi kao roditelji možemo činiti je prestati sudjelovati u stvaranju pritiska koji dolazi od sustava. Treba omogućiti djeci prostor u kojemu će moći tražiti sebe i svoje potencijale. Djeca se nikako ne smiju osjećati kao objekt, kao ocjena. Ne smijemo dopustiti da ih nagrađujemo ili kažnjavamo zbog ocjena jer je takva nagrada samo dresura, a živimo u vremenu u kojemu dresura neće pomoći djeci da pronalaze svoje darovitosti i potencijale. Učenje i ispunjavanje svojih obveza treba imati visoku vrijednost, ali učenje nije samo u školi. Cijeli život je učenje. Sustav je zakazao ne samo u Hrvatskoj već i u brojnim razvijenim zemljama Europe. Zakazao je u trenutku kad je sreća nestala iz škola. Kad su umjesto da vrate sreću u škole, počeli s dodavanjem još većih količina znanja. Sustav ne prati vrijeme, ne prati neuroznanost, nova istraživanja iz neurobiologije koja govore da mozak uči samo kad se dobro osjeća. Naš sustav bi se vjerojatno davno raspao da u njemu još uvijek ne rade, u nemogućim uvjetima, ljudi kojima je stalo – učitelji, nastavnici, profesori koji žrtvuju sebe i svoje zdravlje da bi pomogli našoj djeci.

Spominjete bulimično učenje u našim školama. Možete li to pojasniti?

– Taj sam pojam prvi put čula od uglednog njemačkog znanstvenika iz područja odgoja i obrazovanja Reinharda Kahla. Odnosi se na to da djeca imaju zadatak da u kratkom roku »progutaju« ogromne količine informacija i definicija, a potom ih trebaju »izbaciti« iz sebe za ocjenu kao dokaz usvojenog znanja. Nažalost, događa se da oni to znanje uistinu »izbace« jer mozak ga i jest usvojio samo po toj naredbi. Od svega ostane samo ono što se mozgu činilo važno i interesantno. Ako on prilikom učenja nije prepoznao ništa važno ni uzbudljivo za njega, sve će izbaciti samo za dobru ocjenu i ništa neće ostati usvojeno. Između ostalog iz ovog razloga i odlični učenici imaju loše rezultate na PISA testovima.

Sretan i ispunjen život

Objavili ste i knjigu »Svako je dijete darovito« spomenutog neurobiologa Geralda Hüthera. Kako tu darovitost osloboditi i artikulirati? Što on savjetuje roditeljima, odgajateljima i učiteljima?

– Svako dijete na svijet dolazi s jedinstvenim mozgom koji je u stanju naučiti sve ono što će djetetu biti potrebno i važno u životu kako bi živjelo sretan i ispunjen život. Svako je dijete darovito za nešto i tu za Hüthera nema dileme. Roditelji su dužni osigurati prostor djetetu u kojem ima dovoljno različitog sadržaja gdje će ono pronaći sebe, svoje potencijale i darovitosti te se razvijati u tom smjeru. U zatvorenom prostoru uz televiziju i kompjuter to nije moguće. Kao ni uz roditelje koji prezaštićuju svoju djecu jer djeca trebaju probleme kako bi ih sami riješili. Naš mozak uči kroz iskustvo i kako kaže profesor sve što usvajamo, usvajamo kroz vlastitu kožu. Također dijete treba osjećaj da je prihvaćeno i voljeno takvo kakvo je. Oni trebaju osjećaj da smo prepoznali njihovu darovitost i da je obožavamo kako bi se razvijali u snažne, samosvjesne osobe. Oni trebaju našu prisutnost, trebaju biti sigurni da ih razumijemo da bi se osjećali veliki i važni. Ako to nemaju od nas roditelja, onda traže zamjensko zadovoljstvo svugdje pa i u videoigrama gdje se samo jednim klikom prsta mogu osjećati kao junaci. No, to zadovoljstvo je ipak zamjensko i ta sreća nije realna. Sva djeca također uče nekim svojim tempom i učenje prestaje u trenutku kad mu kažemo da se treba više potruditi i brže učiti.

Škole se bude

U Europi postoji inicijativa »škole se bude«. O čemu se tu konkretno radi i može li to zaživjeti i u nas?

– Ugledni njemački neurobiolog Gerald Hüther je proveo 24 godine života istražujući ljudski mozak. Nakon što je došao do brojnih saznanja, shvatio je da je njegov rad uzaludan ako sva ta saznanja o razvoju mozga ne implementiraju u odgojno-obrazovni sustav. Odlučio je s kolegama pokrenuti inicijativu Schule im Aufbruch, odnosno kako smo to preveli kao istoimenu knjigu »Škole se bude«. Cilj inicijative je pokrenuti škole u kojima će djeca crpiti svoje potencijale kako bi se sutra razvili u ljude koji će raditi ono što vole i u čemu su dobri. To su škole u kojima djeca klasificiraju po zajedničkim interesima, a ne po godištu. Djeca imaju mogućnost proučavati samo ono što im je važno, što je područje njihova interesa. Već od najranije školske dobi rade zajedničke projekte. On smatra da njihov sustav uništava kreativnost, a što ćemo onda govoriti o našem u koji politika neprestano petlja svoje prste. Valjalo bi jednom osvijestili da je za napredak ove države puno važnije stvoriti sretne bistre glave od malih poslušnih crvenih ili plavih glava.

Pročitala sam negdje podatak da djeca do mature prođu 100.000 sati nastave što je ogroman broj sati, a istraživanja, nažalost, pokazuju koliko malo toga u konačnici ostane. Nije li to vrlo problematično kad znamo da budućnost jedne države, odnosno njezina društva ovisi upravo o tim mladim ljudima?

Je li pogrešno današnje poimanje darovitosti?

– Sve je više znanstvenika u području neuroznanosti koji tvrde da smo kao društvo zakazali jer smo dali važnost samo jednom obliku darovitosti. Samo smo djecu koja zbrajaju višeznamenkaste brojeve nazvali darovitima, a sva druga djeca su samo »ostali«. To ne bi smio biti slučaj jer svako dijete je darovito. Danas još uvijek inteligencijom smatramo ono što izmjerimo testovima inteligencije, a suvremeni psiholozi će vam reći da je inteligencija puno više od toga.

Pas čuvar

Koliko je za intelektualni razvoj bitan emocionalni razvoj djeteta, odnosno povezujuće roditeljstvo?

– U mozgu postoje brojni centri i da bi funkcionirao pravilno sve treba, treba biti u savršenom redu – u »flowu«. Svaki dio treba imati otvorena vrata bez smetnji na putu suradnje između svih dijelova.

Međutim, ako je dijete proživjelo više negativnih iskustva koji mozgu nisu potpuno jasni, ako se ne osjeća prihvaćeno, mozak ne može funkcionirati pravilno. Primjerice, postoji dio mozga koji se naziva amigdala, Daniel J. Siegel ga u knjizi »Razvoj dječjeg mozga« naziva »psom čuvarom«. To je refleksni dio mozga koji nam pomaže da reagiramo u slučaju opasnosti, odnosno takozvani primitivni dio mozga koji nam je kao ljudskoj vrsti pomogao opstati. »Zalajao« bi u pravom trenutku opasnom po život, recimo, kad bi čovjek čuo glasanje opasne životinje automatski je bježao i sklanjao se na sigurno. Međutim, danas živimo u drugom vremenu i taj dio mozga nam nerijetko stvara probleme posebice djeci u školi. Ako se dogodi da dijete doživi previše mozgu nejasnih neugodnih iskustava, taj dio mozga će »lajati« na uzbunu u raznim situacijama kada to ne bi trebao. Recimo, prilikom školskog testa dijete u stresu se ne može koristiti svojim kognitivnim sposobnostima jer se zatvaraju putevi prema tom dijelu mozga i sva radnja u mozgu se odvija u centru za preživljavanje jer je zvonilo za opasnost. Djetetu je u tom trenutku neće moći crpiti svoje kognitivne kapacitete, već će se znojiti, lice će mu se zacrvenjeti, srce ubrzano lupati i mozak tada ima prioritetni zadatak naći strategiju preživljavanja.

Koliko su roditelji svjesni svoje odgovornosti, koliko se educiraju? Kakva su vaša saznanja iz kontakata s njima?

– Moja su iskustva ugodna. Sve je veći broj roditelja koji su svjesni svoje uloge u odgoju i razvoju djece. Roditelji se sve više već u trudnoći pripremaju i educiraju za roditeljstvo jer su svjesni važnosti tog zadatka. Svjesni su da je puno lakše odgojiti sretno dijete, nego popraviti nesretnog odraslog čovjeka.

pametnica

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka