Znate li vi što prelije čašu!? Jedna kapljica. E pa meni je ta jedna kapljica prelila ovu čašu. Odnosno, dvije: fiskalizacije i slab promet. Slab promet u prošloj godini, pa novi namet i odlučio sam otići u mirovinu, kaže Horvatić koji sa 74 godine ima i 47 godina radnoga staža
Centar Zagreba, Petrinjska ulica, broj 69, »Radionica šešira i kapa«. Milijun puta je potpisnik ovog teksta uz radionicu prošao, milijun puta škicnuo stari cilindar koji je bukvalno do jučer stajao u izlogu, milijun puta se pitao tko tu kupuje stare, dobre, rukom majstorski izrađene kape i milijun puta nije imao vremena ući unutra pa vidjeti tko je majstor klobučar, majstor kapar. Trebao je na vratima radionice osvanuti natpis »Zatvoreno zbog odlaska u mirovinu«, pa da učini ono što je davno trebao učiniti – da uđe! Da uđe, makar bilo puno prekasno. Jer, majstor Ivan Horvatić, ljudina od svoje 74 godine s 47 godina radnoga staža, odlučio je zatvoriti radnju koja pamti i doba od NDH, i SFRJ da bi se evo zatvorila u doba od Lijepe naše. Nakon njega u cijelom Zagrebu, gradu koji se nekad s pravom dičio svojim tradicijskim zanatima i obrtništvom, ostat će tak jedan koji se kapama bavi, a oni koji su iskoristili zadnji tren da na rasprodaji zbog odlaska u mirovinu kupe koju kapu u Petrinjskoj 69, moći će se vrlo skoro dičiti unikatnim pokrivalom za glavu kakovog se više u nas ne da naći. Jer, ne samo da umire klobučarski zanat, već je priča o radionici u Petrinjskoj 69 još jedan dio tužne priče o obrtništvu koje polako i sigurno umire, kako u metropli tako i šire, a da nikoga za to nije briga.
Samo Singerica
Za našeg posjeta, u radionici majstor Horvatić i lijepe djelatnice Muzeja Grada Zagreba. Zainteresirali su se gradski muzeji, ne samo spomenuti, za ostavštinu gospodina Horvatića. Odnose se stari kalupi, diplome i zahvalnice, materijali, kape, potvrde stare i preko pedeset godina pa čak i majstorsko svjedočanstvo njegova oca, također Ivana, iz 1938. godine, iz vremena Kraljevine Jugoslavije. Horvatić sve daje, ne ostavlja mu se za sebe ništa osim stare, lijepe, neumorne Singerice. I kape će, ovo što ih gotovih ima, u kakva Caritas pa da ih nosi tko voli i tko ih treba…– Neka ih iskoriste u Zagorju, Podravini, Posavini, Međimurju. Oni vole nositi kape. Nije mi ih puno ostalo – kazuje nam Horvatić.
Što je to dotjeralo Horvatića do toga da zatvori radionicu, iako je mogao i htio raditi baram još pet godinu!?– Znate li vi što prelije čašu!? Jedna kapljica. E pa meni je ta jedna kapljica prelila ovu čašu. Odnosno, dvije: fiskalizacije i slab promet. Slab promet u prošloj godini, pa novi namet i odlučio sam otići u mirovinu – na to će Horvatić.
Valja ovdje priču mrvu vratiti unatrag. Radionica je u Petrinjskoj od 1948. godine. Prvu je Horvatićev otac, također Ivan, otvorio u Trnjanskoj cesti broj 66, godine 1941. za vrijeme NDH. Otišao je otac u mirovinu 1980. godine, a Ivan je 1981. preuzeo obrt. Izučio je prije toga zanat kod poznatog zagrebačkog klobučara Cahuna Josipa. – Kada sam završio osnovnu školu, tata je rekao; ajde ti izuči taj zanat, pa se onda odlučio što ćeš. Završio sam gimnaziju, višu tekstilnu školu, ali sam uvijek imao u vidu da bi nastavio očev zanat – kazuje Horvatić.
Bez milosti
Tako je to bilo. A danas je, odnosno unatrag par godina je, kaže, ovako.– Ova Vlada, i bilo koja druga Vlada, nisu imali nimalo milosti za nas sitne, tradicijske, deficitarne obrte. Zašto!? Čak 15.000 paušalista u gradu Zagrebu moralo je uvesti fiskalnu blagajnu. A ona, kao prvo, košta. Ja sam konzervativan, nisam nikada stavio prst na tipkovnicu i da se po stare dane zanimam internetom umjesto da radim svoj posao, nisam htio – pojašnjava Horvatić.
Nije kaže, stvar u kontroli. I sada ima knjigu računa ovjerenu u poreznoj upravi i mogli su ga kontrolirati i dalje a da je bez interneta i tipkovnice. I nije, kaže, a dobro kaže, svejedno jeste li taksist, vlasnik kafića, ili vlasnik deficitarnog, tradicijskog obrta.– Sada su u gradu Zagrebu ostala svega dva klobučara i jedna modistica, kitničarka koja radi samo ženske šešire – ističe Horvatić.Nekad ih je bilo puno, samo u Petrinjskoj ulici bila su još dva kapara. No, kako su stari majstori odlazili u mirovinu i na onaj svijet, zanat je polako nestajao.
– Ovdje na ovome mjestu na kojem sam 36 godina, nitko od očeva, majki nije doveo svog sina ili kćer da ih naučim zanat. A koliko znam nitko od mojih kolega nije imao šegrta. Izgleda da sam možda zadnji koji je u Zagrebu izučio ovaj zanat i to davnih 60-tih – veli nam Horvatić. Elem, internet, papiri, fiskalizacija, nevaljan tretman tradicijskih obrta… Kad je sve stavio na vagu Horvatić je odlučio stati.– I sad će svi imati štete, a ja dobitak. Država je, naime, izgubila jednog poreznog obveznika, osiguranika koji je plaćao mirovinsko, zdravstveno, grad je izgubio komunalnu naknadu, spomeničku rentu, pa su tu još struja, voda, plin… A ja ću otići u mirovinu i dobivat od države koliko ću dobivati – zaključuje Horvatić.
Nego kape! Prodaja je, priznaje Horvatić, strahovito pala zadnjih godina.
– Stari ljudi koji su imali naviku nošenja su umrli, a mladi nisu naviku stekli – rezimira Horvatić.No, kada je prije koji dan Horvatić objavio rasprodaju, našao se mladić koji je obavijest stavio na Facebook. U čas se u Petrinjskoj stvorio red. Prodao je Horvatić u tjedan dana više kapa nego cijelu prošlu godinu. Drago mu je, drago mu je jer je otišao sa stilom. Ali nije ga to pokolebalo u odluci da ode. Ostat će zato puna ladica pisama zadovoljnih kupaca, turista koji su boravak u obliženjem hotelu i u Zagrebu iskoristili da u majstora kupe kapu. – Ljudi su mi se javljali iz raznih dijelova svijeta. Slikali se sa svojim kapama pa mi poslali fotografije – veli Horvatić.
Radionica čudesa
Pisama i čestitki ima iz Kalifornije, Pariza, Njemačke, Finske, Kanade, Engleske, s Tajvana … A stariji bračni par iz Yokohame poslao je fotografiju s cijelog svog puta po Hrvatskoj, da bi na koncu Horvatić dobio fotografiju cijele njihove obitelji.
– Znate, u početku i nisam ovo baš volio. Trebalo je raditi, a ja mlad. Ali kad sam naučio raditi, kada uđete u grif i kad vas ljudi pohvale, sve je drugačije. Mene su ljudi hvalili i zato je ova radnja i ostala ovdje od 1948. godine jer smo dobro radili. Nisu ljudi tu dolazili samo da kupe kapu, veće su vjerojatno bilo zadovoljni, pa su se evo znali sjetiti i mene kao čovjeka – govori Horvatić Pitamo ima li nakon svega žala, je li teško. Prvo veli da teško nije, a onda ipak priznaje: »Bit će mi žao što moram zatvoriti ovu radnju. Teško je kad znate da vas ljudi trebaju, a ne mogu im više kapu izraditi«.
U Petrinjskoj, na broju 69, još neko vrijeme će povrh praznog izloga pisati da je tu do jučer bila »Radionica šešira i kapa«. U tih 18 kvadrata u kojima se ništa, manje više, nije mijenjalo od 1948. godine, čudesa su se radila. Valjalo je u nju svratiti puno prije i puno češće. Sada je ostalo samo pridružiti se Horvatiću i njegovu apelu odgovornima da ne uništavaju, već spašavaju male, deficitarne, tradicijske obrte i obrtnike. U Njemačkoj bi im, kako veli, plaćali da rade. U nas je, međutim sve drugačije, u pravilu gore, ili taman tako da još jedan lijepi i bolji dio nas nepovratno nestaje. Sa stilom, ali ipak nestaje.
