Onako kako hranu koristimo za ublažavanje boli, tako i cigarete, alkohol, droge, televiziju, pa čak i tjelovježbu koristimo da bismo umrtvili osjećaj tuge
I dok je roditeljstvo neupitno izvor neizmjerne ljubavi, sreće i zahvalnosti, svatko tko je roditelj zna da ono donosi i mnogo strahova. Zna to i dr. Shefali Tsabary, klinička psihologinja i autorica bestselera
“Mnogi od nas odrastaju u domu u kojem postoji velika zabrinutost zbog nesretnosti. Umjesto da razdoblja nesretnosti promatramo kao prirodan dio ljudskog iskustva, mi se osjećamo krivima zbog potištenosti. Stoga činimo sve što možemo kako bismo izbjegli ono što može izazvati nesretnost. Dali smo se zavarati zabludom da život ne smije biti nesretan.
Kada se opiremo iskustvima koja nas čine nesretnima, učimo svoju djecu da se plaše ne samo svojih prirodnih ljudskih osjećaja već i životnih uspona i padova. Tako naša djeca odrastaju u uvjerenju da nikako nije poželjno osjećati se nesretno.
Ne mogu vam ni nabrojati koliko sam puta čula kako roditelji kažu uplakanom djetetu: „O, pa ti si tužan. Možda bi keks pomogao?” Kada te roditelje pitam kako su oni to povezali tugu i hranu, pogledaju me s pitanjem u očima: „Zar veza između hrane i tuge nije očita?” Onako kako hranu koristimo za ublažavanje boli, tako i cigarete, alkohol, droge, televiziju, pa čak i tjelovježbu koristimo da bismo umrtvili osjećaj tuge. Ako djecu odgovaramo od toga da prihvaćaju one trenutke kada nisu sretna kao inače, ona se odvajaju od stvarnih životnih doživljaja. Vjerujemo da ih štitimo od boli, a zapravo ih lišavamo prigode da grade otpornost.
Kada u strahu čak i naslutimo nesretnost, on zaustavlja našu sposobnost da svojoj djeci pomognemo u njihovu emotivnom rastu. Pogledajmo na koje sve načine:
Pokušavate razveseliti djecu kad se čini da su tužna i odmah uskačete kako biste riješili njihovu bol. Prekoravate ih kad su ranjivi. Ne pokazujete suosjećanje kada njihovi osjećaji u vama izazivaju nelagodu. Ne učite svoju djecu kako se nositi s boli, već samo kako je izbjegavati.
U neprekidnom bijegu od svojega straha od nesretnosti, a stoga i od straha od neuspjeha, takve osobe često su najnesretnije od svih. Iako je to dobro zamaskirano, one su krajnje tjeskobne i svoje dane ispunjavaju svakojakim aktivnostima kako bi izbjegle nositi se s osjećajem odvojenosti od samih sebe. Kada su napokon prisiljene suočiti se s onim što su cijeli život izbjegavale, sve se oko njih ruši.
Djeca odrasla u takvom obrascu brzo nauče zakopavati svoju tugu i nositi masku kako bi usrećila svoje roditelje. Takva djeca potom često izražavaju svoje stvarne osjećaje u vidu tjelesnih tegoba kao što su migrene, bolovi u trbuhu ili u uhu. Ili počnu popuštati u školi. Paradoksalno je da takvi nezdravi načini izražavanja boli samo povećavaju njihovu tjeskobu.
Sve više shvaćajući da je dobar dio naših reakcija prema djeci uvjetovan strahom, počinjemo učiti kako se drugačije nositi s njim. Nije toliko cilj sasvim prekinuti strah, koliko naučiti ploviti u njegovim vodama kada prijeti da će nas preplaviti. Umjesto da težimo iskustvima u kojima nema straha, odvažno prihvaćamo sve situacije u kojima se zateknemo znajući da smo psihički dovoljno spretni nositi se sa strahom koji takve situacije mogu u nama izazvati. Na taj način više se ne bojimo straha već ga počinjemo promatrati kao saveznika za poticanje sve veće radosti i ispunjenosti.”
Dr. Shefali Tsabary diplomirala je kliničku psihologiju na Columbia University. Specijalizirala je integraciju zapadnjačke psihlogije i istočnjačke filozofije i sve otada nudi svojim klijentima najbolje od oba svijeta. Stručnjakinja je za obiteljske odnose i osobni razvoj, a ima privatnu praksu u New Yorku. Dosad je napisala tri knjige, sve redom uspješnice, od kojih je na hrvatski prevedena
