Dajana Stjepanović

“Nakon prometne sam doživjela amneziju. Sve sam morala ponovno učiti. Zato sam život posvetila pomaganju…”

Ingrid Šestan Kučić

Jedini cilj mi je poboljšanje kvalitete života djece s kojom radim - Dajana Stjepanović / Foto Sergej DRECHSLER

Jedini cilj mi je poboljšanje kvalitete života djece s kojom radim - Dajana Stjepanović / Foto Sergej DRECHSLER

U šestom razredu doživjela sam prometnu nesreću. Posljedica je bila amnezija. Moj oporavak je trajao sedam godina. Doslovno sam sve morala ponovo učiti i znam koliko je loš osjećaj kada svi nešto očekuju od tebe, očekuju da nešto znaš, a ti ne znaš, ističe Dajana Stjepanović



Novac dođe i prođe, ali ništa to ne vrijedi ako izgubimo sami sebe – kaže Dajana Stjepanović. To njeno mišljenje nisu samo puke riječi, već su odraz njenog načina života, jer je još od osnovnoškolskih dana krenula putem volonterizma na kojem je više nego ustrajna.


Kako bi ono što najviše voli radila još lakše Dajana je u listopadu otvorila Udrugu »Svjetionik« u okviru koje pruža defektološku pomoć djeci s teškoćama u razvoju, a njeni tretmani za roditelje su besplatni, jer sve što moraju platiti članarina je Udruzi. Dajana radi kao defektolog u Osnovnoj školi Kantrida, a nakon završetka radnog vremena odlazi u prostore svoje Udruge na Zametu i nastavlja isti taj rad. Međutim da bi do tih prostora uopće došla morala je otvoriti kredit koji sama otplaćuje.


– U listopadu prošle godine otvorila sam prostore Udruge na drugoj lokaciji. Opremila sam prostore koji su u privatnom vlasništvu i nakon što sam to napravila vlasnik mi je rekao da se iselim. Sav novac koji sam imala potrošila sam na taj prostor. Tako da sam ostala bez sredstava za novi prostor. Nisam imala polog za prostor u kojem je danas Udruga i onda se desilo nešto predivno. Moja ekipa iz Baptističke crkve, koja već četiri godine organizira humanitarni koncert, predložila je da prikupljen novac ide mojoj Udruzi, međutim odbila sam to. Učinilo mi se neprikladnim. Sigurna sam bila da postoji netko kome je potrebnije, a moja situacija će se već nekako riješiti, bila sam sigurna u to. Nisam znala kako niti kada. Prvi put u naš humanitarni koncert uključila se i Županija sa svojim doprinosom i skupili smo zaista lijepu svotu novaca.




Defektologinja Dajana Stjepanović život je posvetila pomaganju i volonterstvu / Foto Sergej DRECHSLER


Defektologinja Dajana Stjepanović život je posvetila pomaganju i volonterstvu / Foto Sergej DRECHSLER



Sav iznos poklonili smo samohranom ocu dvoje djece koji je nedavno ostao bez supruge i bez posla, a podstanar je s dvoje djece. Jasno mi je tada bilo da je on bio potrebitiji nego Udruga. Međutim, jedne večeri nakon sastanka organizacijskog tima, dobila sam pisamce koje sam smjela otvoriti tek kad dođem kući. Kada sam došla doma imala sam što i vidjeti. Moja ekipa skupila je novac i poklonili su od svojih skromnih primanja sredstva za Udrugu. Naravno da mi je novac više nego dobro došao, međutim više me dirnula ta gesta. Znali su da neću pristati da se skuplja za Udrugu i odlučili su poduprijeti na ovaj način njen rad. Tako sam došla do iznosa potrebnog za polog, a nakon toga sam uzela kredit za opremanje prostora, priča Dajana.


Vrijedilo je


Kredit će otplaćivati naredne tri godine i to od svoje plaće, jer novac koji dobiva od članarina roditelja pokriva tek režijske troškove »Svjetionika«. Međutim, to za Dajanu nije problem, jer kaže kako sav njen trud i rad vrijedi i malog napretka svakog djeteta u Udruzi.



Iako su joj se kockice posložile i uz pomoć dobrih ljudi ima mjesto gdje može pomagati drugima kaže kako joj još puno toga nedostaje te se prijavila na natječaj Grada Rijeke za financiranje udruga. Budu li rezultati natječaja pozitivni Dajana će nastaviti opremanje prostora »Svjetionika«, a ono što joj je prvo na popisu nabavka je uređeja za neverbalnu komunikaciju tvrtke »E-glas« i to opet iz razloga kako bi olakšala roditeljima i pružila im mogućnost da isprobaju uređaj prije nego se odluče na njegovu kupnju.


– Riječ je o skupom uređuju koji omogućuje kominkaciju neverbalnim osobama. U Udruzi radim besplatnu procjenu koja pokazuje koji uređaj kome odgovara. Međutim kada bih imala uređaj mogla bih ga posuditi roditeljima kako bi ga mogli isprobati prije nego se idu zaduživati za kupnju uređaja, kaže Dajana.



– Sve je to vrijedilo jer sam sad u divnom velikom prostoru, jer mi je sad jasno da mi je trebao novi i veći prostor zbog sve nove djece koja su došla odmah pri preseljenju u novi prostor. Vrijedno je ponosa u očima mojih najbližih. Vrijedno je kad ljudi koji dođu i makar na trenutak osjete da nisu sami. Zato sam i otvorila Udrugu. Željela sam stvoriti mjesto na kojem ljudi mogu naći put do svojeg djeteta. Ja sam tu da pomognem i usmjerim roditelje. Upravo se zato Udruga zove »Svjetionik«. To je simbol oslonca i mira u oluji, kaže Dajana.


I da bi prostor u kojem provodi svako poslijepodne zaživio, Dajana je dala cijelu sebe, ličeći zidove vikendom, no kaže imala je i pomoć drugih i to nepoznatih koji su čuli za nju.


– Javila mi se neka djevojka čiji dečko ima tvrtku i donirali su mi boju. Uvijek je netko spreman pomoći. Trebala mi je kamera da bih mogla snimati tretmane s djecom kako bih ih pokazala roditeljima i javio mi se neki dečko koji mi je posudio kameru. Tu su moji prijatelji koji uskaču s prilozima, ali i roditelji djece. Svako malo netko nešto donira, a ima i draži u tome kad znaš da si nešto napravio sam, priča Dajana.


Dvije diplome


Uz edukacijsko rehabilitacijski rad s djecom i mladima koji imaju teškoće ona radi i pripreme za školu s djecom koja nemaju teškoće te pruža i uslugu pomoći u učenju. Ono što ju najviše okupira rad je s djecom s poremećajima iz autističnog spektra,jer kako kaže zna jako dobro kakav je to osjećaj kad svi nešto očekuju od tebe, a ti ne znaš odgovoriti na to.


– U šestom razredu osnovne škole doživjela sam prometnu nesreću u autobusu. Posljedica je bila amnezija. Imala sam povredu mozga i svi su mislili da ni srednju školu neću moći završiti, međutim završila sam dva fakulteta, jer uz zvanje defektologa imam i diplomu za odagajatelja i primala sam stipendiju Grada Rijeke za izvrsnost. Moj oporavak je trajao sedam godina, dobivala sam terapiju koje u Hrvatskoj nije bilo. Nakon prometne nesreće doslovno sam sve morala ponovo učiti i znam koliko je loš osjećaj kada svi nešto očekuju od tebe, očekuju da nešto znaš, a ti ne znaš. Stoga smatram da razumijem djecu s poremećajem autističnog spektra. Amnezija me podsjeća na njih. Podsjećaju me na onaj osjećaj kada su mi dolazili prijatelji i čudili se kako ih ne prepoznajem. Većina nas želi ih izvući iz njihovog svijeta, a zapravo mi moramo ući u njihov svijet i izvući iz njih njihov potencijal, objašnjava Dajana.


Životni poziv


Dodajući kako je za nju volontiranje najkvalitetniji način provođenja slobodnog vremena Dajana kaže da joj je to gušt, a njenom entuzijazmu nema kraja, jer trenutno se priprema za humanitarnu utrku »Homo si teć« sa svojim dvogodišnjim psom Vilijem kojeg je uzela iz azila.


– Vili i ja smo se na utrku prijavili kao Udruga, jer želim potaknuti javnost da se senzibilizira za probleme obitelji i djece s autizmom. Nikad se prije nisam bavila trčanjem, ali uporna sam i svakim smo danom Vili i ja sve bolji, kaže Dajana.


Da je defektologija njen poziv shvatila je kaže za vrijeme studija na Učiteljskom fakultetu u Rijeci te se nije puno premišljala i odmah nakon diplome odgajatelja krenula je u Zagreb po drugu diplomu. Iako joj je bilo ponuđeno radno mjesto na jednoj austrijskoj klinici odlučila se ipak vratiti u Rijeku.


– Nakon diplome ostala sam u Zagrebu i radila u vrtiću, no onda me ipak put vratio u Rijeku. Posljednjih godinu i pol radim u OŠ Kantrida u Odjelu učenika s teškoćama, a iako i tamo radim s djecom kao i u Udruzi smatrala sam da je to nedovoljno, ističe Dajana.


Zaključujući kako ju ne zanima nikakav profit, već isključivo poboljšanje kvalitete života djece s kojom radi, Dajana kaže da su joj najvažnija podrška obitelji i prijatelja.