Drugi dom mnogima

Kultni kafić u kojem se rodila “špica”: Charlie bi trebao postati kulturno dobro Zagreba

Siniša Pavić

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

Malo je, nažalost, stvari u Hrvatskoj koje imaju tradiciju. Charlie je ima! Ljudi su toga svjesni i kada dođu u Zagreb oni koji nisu iz Zagreba najedanput vide ili da tu ne pripadaju, ili da im je tu ugodno. Indiferentni ne mogu biti. I ponavljam, ljudi su ti koji čine restorane, kafiće, mjesta na kojima se okupljaju, kazao je Saša Zalepugin



Ćiru Blaževića znate. To je onaj trener svih trenera, šarmer s pokrićem, vicmaher i galantni džentlmen, gospodin koji ne stari, a lako moguće da je i građanin ove zemlje s kojim se ponajviše svakovrsne čeljadi poželjelo slikati za uspomenu. Možda je »problem« tom i tolikom fotografiranju i taj što je Ćiru vazda lako naći. Gdje je!? Eno ga u – Charlieja!


Kafić Charlie, tamo na početku Gajeve ulice, tu uz hotel Dubrovnik, ako zapravo nije hotel Dubrovnik taj koji se smjestio uz Charlieja. Tu se prije ohoho godina rodilo ono što se i danas zove Špicom. Tu se dolazilo da bi se bilo viđeno, ali tu se dolazilo ponajprije da bi se u ugodnom, mudrom društvu razgovaralo. Nekada se, naime, u kafiće išlo i da bi se razgovaralo. U kafić Charlie išlo se i da bi se družilo s gazdom Mirkom Braunom zvanim Charlie, bivšim nogometašem Dinama, koji je upogonio


Charlieja jer je volio ljude. Kada je Mirko Braun Charlie preminuo, njegova supruga Zdenka nije dala da ugasne ono što je više od tradicije. Dok dogovaramo razgovor, veli nam:




– Samo da vrijeme bude lijepo. Bez terase nije to to.


A vrijeme, ako i nije za našeg posjeta bilo najvedrije na svijetu, jest bilo taman tako i toliko milostivo da stari dobri gosti po starom dobrom običaju navrate.


Ćirino viđenje Charlieja


Elegantan kao i uvijek, trener svih trenera dolazi malo prije podneva na terasu svog omiljenog kafića. Prije nego je sjeo za stol za kojim već sjedi bračni par Letica, podijelio je naokolo nekoliko bezvremenskih i svevremenskih komplimenata.


– Šjor Ćiro, što je za vas Charlie, pitamo.


– Charlie je za mene ono što je za sve Zagrepčane Charlie. Charlie traje toliko dugo da je to uistinu jedan renomiran lokal u koji Zagrepčani vrlo rado svraćaju i vrlo lagano prave«rendes« – Gdje se vidimo? Kod Charlieja! Charlie ima povijesno značenje u gradu Zagrebu, kazuje na to Ćiro.


Pitamo ga kako je počelo i koliko traje ta vjernost omiljenoj kavani.


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



– S mojim prijateljem Leticom ovdje već drugujem desetljećima. I nismo jedini. Nismo jedini, jer je ovo kultni lokal. On ima svoju afirmaciju, svoju reputaciju i svoj renome. Gospođa Zdenka je s puno ljubavi i odgovornosti naslijedila ono što je naš Charlie bio. Ona i sin Davor, sa svojom vrijednom suprugom koja dođe za šank i pere čaše. Kad sam to vidio, tada sam shvatio da će Charlie trajati, uvjeren je Blažević.


– Znači, nema straha što se opstanka tiče?


– Ima straha uvijek!


– Pa kako ga sačuvati?


– Ti si sada dao formulu kako ga se neće sačuvat!


– Nisam!


– Jesi, jer kažeš koliko će trajati! Koliko budemo brinuli o njemu!


– Znači, još uvijek je važno doći i biti viđen?


– Ma nije važno. To je mjesto u kojem se standardni prijatelji nalaze. Standardni!


– A pamtite li kakvu zgodu odavde? Je li se tu nešto važno dogodilo?


– Nije, na žalost. Ništa važno.


– Ih, ne želite mi reći!


– Ma rek’o bi ti. Za mene je važno kad se sjednem s gospodinom Leticom i kad naučim nešto.


– Znači, ovdje se dolazi i naučiti štogod?


– Eeee, tko je pametan, može svugdje naučiti, a nadasve u Charlieju jer tu se okupljaju elitni ljudi!


Tradicija


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



Tako to, u svom stilu, s naoko malo rečenica jako puno govori Ćiro Blažević. Ni sociolog Slaven Letica sa suprugom nije te subote u Charlie došao slučajno.


– Supruga i ja obično dođemo popiti kavu tu u Charlieju. To traje godinama. To je tradicija koja ne staje, veli nam Letica.


Tradicija. Tradicija zagrebačkih kavana. Ima li ih još uopće!?


– Nestale su srednjoeuropske kavane koje su bile rasadišta intelektualnog, kulturnog, novinarskog, znanstvenog života. One su devastirane u Zagrebu. Kavkaz je praktično nestao, pa se sada pokušava vratiti toj tradiciji. Teško da će to uspjeti zato što su moderne kavane sve iznad 100 decibela u kojima nije moguće razgovarati, kaže Letica.


– Moguće je tipkati po mobitelu, velimo.


– Tako je. Taj moderni naraštaj nema uopće potrebu uzajamne komunikacije. Oni mogu sjediti za istim stolom i jedan drugom slati SMS poruke, na to će Letica.


Zašto se Charlie Zagrebu dogodio?


– Charlie je sam po sebi bio medij, preteča tog bosanskog gospodstva u gradu Zagrebu, definira Letica.


Činjenica je i to da se, otkad nas je Charlie napustio, otvorilo mnoštvo drugih, možda i sličnih kafića, ali tu danas i dalje sjede mnogi, kaže Letica, pa nabraja primjerice Milorada Pupovca čiji SNV ima u susjedstvu prostorije, pa su tu zaposlenici Državnog odvjetništva, čelni ljudi nakladništva, sportaši…


– A pravi medij u Charlieju je Ćiro Blažević! Nikoga tko ga je zamolio da se s njim slika on nikada nije odbio. To je jedan nevjerojatan fenomen, kako je Ćiro ostao maskota jednoga svijeta koji nestaje, smatra Letica.


Kava s Vladom Gotovcem


U samom kafiću za stolom gospođa Zdenka, novinarka Anita Malenica i pijanistica Katarina Krpan.


Foto Darko Jelinek


Foto Darko Jelinek



– Hoćete da vam ispričam priču kako sam prvi put došla u Charlie!? Zdenka, to je bilo 94. ili 95. godine?, pita Malenica.


– 94., na to će Zdenka.


– U to vrijeme bila sam jako mlada, i sada sam mlada, ali tad sam bila još mlađa, i smatrala sam Charlie kafićem u kojem sjedi gerijatrija. Kad mi jedan dan Vlado Gotovac kaže da mu nešto donesem baš tu u Charlie. A ja njemu na to kažem – a joj, u taj kafić od gerijatrije! Međutim, došla sam i s njim sjela za stol, drugi stol krajnje lijevo. Tu bi mi znali dolaziti i sjediti. Uvijek je bilo tako; spusti se Gotovac, dogovorimo se za kavu, sjedimo na kavi deset minuta i za trenutak već su spojena dva, tri stola i već je tu barem dvadesetoro ljudi koji o svemu pričaju. A glavna figura uvijek je bio Gotovac! Rekao mi je – pazi, odavde ti kreću sve političke kampanje!


Nitko još nije postao predsjednik da odavde nije krenuo, pamti Malenica.


Spominje se ona te prve kave u Charlieju s Vladom Gotovcem, ali i ona zadnje.


– Studeni 2000. godine, možda deset, petnaest dana prije njegove smrti. Popričali smo, bio je svjestan svega, svjestan da odlazi i bio je zabrinut, ali ne zbog sebe već samo zbog Hrvatske. To je nešto nevjerojatno. Jedan dio razgovora će uvijek ostati tajna, ali kad god uđem u Charlie imam osjećaj da je tu i da će doći. I Katarina Krpan, i sva naša ekipa, svi imamo taj neki osjećaj. Mi to zovemo »baza«. Subotom između 12 i 14 sigurno ćete me naći u bazi na kavi. Tome je već skoro 22 godine tako, priča Malenica.


Samo, je li i danas tako, je li i danas to ona Špica gdje se kroji predsjednička sudbina!?


– Ovo je sada faza reminiscencije. Iako, ruku na srce, svi politički kandidati i dandanas ipak dođu kod Charlieja. Sadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović također jer pred sam finiš utrke došla tu, došao je i Milanović u pratnji Mesića da upita Zdenku kako stoji na kladionici. Nije baš da nema Charlie i dalje utjecaja, barem na nekoj toj podsvjesnoj razini, smatra Malenica.


Kao doma


Politika se tu krojila, a da Mirka, a pogotovo Zdenku, politika nikada privlačila nije


– To su vam najnormalniji ljudi, pošteni, dobri, radišni. Vi i danas možete vidjeti Zdenku za šankom kako pere čaše. Oni nisu ljudi koji su se obogatili preko noći, stekli neka bogatstva neradom, oni su jednostavno ljudi koji su se sa svojim gostima familijarizirali. To i jest poanta ovog kafića, ističe Malenica.


No, dodaje ona, nije to samo pitanje dobre atmosfere, može se tu primjerice vidjeti i arhitektura koja polako u Zagrebu izumire, ona autentična iz 80-tih godina prošlog stoljeća za koju je »krivac« arhitekt Filipović. To uređenje datira iz 1985. godine.


– Sve je to priča koja ljude privlači. Znate kako se kaže; jezik na kojem je pisala Vesna Parun mora bit počašćen. Ja jednako tako mislim da jezik na kojem je glumio Ivo Gregurević mora bit počašćen, i grad koji im kafić kao što je Charlie mora biti počašćen. Moje mišljenje je da bi Charlie trebao postati kulturno dobro, da se ne smije prepustiti tržištu jer time gubi grad na svojoj prepoznatljivosti, smatra Malenica.


I zašto je onda Charlie – Charlie!? Zbog toga, kaže Malenica, što je Mirko Braun bio osoba koja privlači ljude.



Ima, kazuje Letica, kafića u Zagrebu u kojima se odražava socijalna struktura hrvatskog društva. Ima, kako kaže, kafića gdje socijalni status i frajerstvo onih koji u njima sjede određuje njihov stvarni status. Ima i ljudi koji u takvom kafićima sklapaju višemilijunske poslove, makar se danas poslovi takve vrste sklapaju u tzv. elitnim restoranima. Danas se u Charlieju uglavnom dođe popiti kava, a bome je to i kafić koji prkosi onoj znanoj teoriji Denisa Kuljiša, na koju nas podsjeća Letica, koji je znao govoriti da u Zagrebu svi restorani i kafići koji idu od Medvednice prema Glavnom kolodvoru propadaju.



– Volio je ljude, bio društven, a Zdenka je srce. Svaki organizam mora imati srce, srce sve pokreće. Zdenka je srce Charlieja. To je poanata svega. Mi se svi ovdje osjećamo doma, kao da smo ušli u dnevni boravak. Koliko smo samo lijepih i ružnih trenutaka u životu ovdje obilježili, preboljeli. To je neki subotnji ritual, pa se u šali i »subotarima« zovemo. Ritual, socijalizacija, prilika za druženje bez mobitela, živa riječ, razmjena informacija…, kazuje Malenica.


Reklo bi se, lijepo je to.


– E da, točno tako, lijepo je to, potvrđuje Malenica.


Čas gore, čas dole


Sluša to gospođa Zdenka, sluša dok pali novu cigaretu. Sluša onako naoko krhka, a zapravo snažno i jako srce, baš kako reče Malenica. Pitamo je pamti li početke i da nije supruga špotala kad joj je kazao da će u ugostiteljske vode.


– Charlie je otvoren 21. lipnja 1972. godine. Nisam ga špotala, ali sam mu rekla – daj ti nešto mirno otvori. A on kaže – i ti ćeš raditi. Mislila sam tad da nema šanse. Ali, Božja volja, valjda je tako moralo biti.


I bilo je, veli Zdenka, i lijepih i ružnih dana, kako to već u životu biva, ali se isplatilo.


– Isplati se upoznati ljude, različite ljude. Svi mi svoje mišljenje imamo, ali se moramo poštovati, ističe Zdenka Braun.


Ali, srce, ona koja je srce kafića…


– Mirko je zaslužan za Charlie, nisam ja – veli.


Taj čas umalo je slomila emocija. Vidi se to i kroz dim od cigarete, čuje po glasu na tren napuklom.


– Fali mi Mirkec. Zato sam i stavila tu sliku na vrata, jer on je zaslužan za Charlie. Njega su ljudi obožavali. Imao je srce na dlanu za ljude. Za sebe baš i ne, ali za ljude je imao srce na dlanu, kazuje gospođa Zdenka.


I zato nema stajanja, makar su vremena neka teška, ni blizu onih 80-tih godina što ih Zdenka Braun pamti kao najbolje. Valjda to u ovom poslu tako ide, u fazama, da si čas gore, a čas dole.


– A sve se mora prihvatiti, zaključuje Zdenka prije nego je »pobjegla« obaviti nešto oko robe za lokal.


Mahom dobri ljudi


Govore zato drugi. Recimo doajen Saša Zalepugin.


– Negdje od ‘96. godine do danas ja sam svake subote u Charlieju. To je jednostavno ritual. Tu imam prijatelje, znance, i kad sjedim sam, nisam sam jer se osjećam ugodno. Svatko ima svoju krčmu, restoran, kafić, a tako ja imam Charlie – priča Zalepugin.


I nije to, kaže, zato što ga zanima Špica i to da bude dio neke društvene kronike. Odavno je on, veli, prošao fazu popularnosti. Ali, tu jednostavno nađe prijatelje. Inače, veli nam, Charlie je i sjecište raznih političkih struja.


–Tu su bili i SDP-ovci, HDZ-ovci, i Tuđman je tu sjedio, Mesić. Na znam zašto i kako se Charlie pretvorio u mjesto koje magnetizira ljude, smije se Zalepugin.Ostaje na kraju samo se još jednom zapitati, ako ne i plašiti, da kultne kavane ne nestane pod naletom svega modernog.

– Neće! Znate, malo je, nažalost, stvari u Hrvatskoj koje imaju tradiciju. Charlie je ima! To je tradicija. Ljudi su toga svjesni, i kada dođu u Zagreb oni koji iz Zagreba nisu, najedanput vide ili da tu ne pripadaju, ili da im je tu ugodno. Indiferentni ne mogu biti. I ponavljam, ljudi su ti koji čine restorane, kafiće, mjesta na kojima se okupljaju, kazuje Zalepugin.


A tu ispred Charlieja su mahom dobri neki ljudi.