Iztok Klenar

Ugledni slovenski enolog o vinskom ratu: ‘Pustite političare, teran pripada onima koji u njemu uživaju’

Edi Prodan

Foto E. Prodan

Foto E. Prodan

Dijelu Istre teran nije prevladavajuća sorta. To je svakako malvazija. Ali kad naši političari zakriče: teran je slovenski! – i više je nego sigurno da će i vaša strana viknuti: ne, on je oduvijek naš, ne damo ga. A jadni Bruxelles u čudu gleda



Politiki? Ma pustite njih, njima vam nije do vina, njima je do bildanja »mišica«, do zauzimanja pozicija, do metoda pomoću kojih će osvajati mjesta u parlamentu. Teran? Sumnjam da oni u njemu uživaju, a još više sumnjam da će to učiniti kad jednom definiramo što s njim, čiji je. Ali, pustimo sad to, dođite sa mnom, idemo prošetati do vinograda.


Iztok Klenar, jedan od najuglednijih slovenskih vinara, čovjek koji je već četiri desetljeća jako bitan za razvoj vina Slovenije. Stručnjak s diplomom ljubljanske Univerze, specijaliziran za prehrambenu tehnologiju koji je sredinom osamdesetih započeo posao u Vinakopru. Najprije kao enolog, da bi kasnije obnašao, i to po prilici dva desetljeća, čelnu funkciju u toj tvrtki. I dakako bio jedan od najzaslužnijih za njezinu transformaciju iz socijalističkog giganta masovne proizvodnje, do vinarije što u svojim proizvodnim pogonima ima niz iznimno kvalitetnih »etiketa«.


Unatoč buri koja je prošlog tjedna puhala k’o da je sam vrag goni, krenuli smo u obilazak nasada. Klenar svoje vinograde, zajedno sa sinom Aleksanderom koji je također diplomirao vinarstvo i vinogradarstvo, razvija sudeći po brojnim nagradama i priznanjima struke, ali još više oduševljenih ljubitelja vina, na odličan način u mjestu Plavje nedaleko Škofija, na samoj crti koja je nekad dijelila, a danas spaja Italiju i Sloveniju.– Pogledajte, što vidite iza mojih leđa? Da, Trst. Naši se vinogradi protežu na 11 hektara, još je hektar maslinika. Klasika – leccino, najviše. Imamo u planu još nekoliko hektara vinograda. Ne previše, ne želim da me opet bussines pretvori u roba, u žrtvu koja ma koliko želi iz žrvnja van, to ne može. Taman onoliko koliko je dovoljno za pristojan život i uživanje u poslu. Da, Trst dakle. Što mislite da bi se dogodilo da s našim nasadima, a tu su vam cabernet, pinot, malvazija i naravno refošk, što dakle mislite da bi se dogodilo kad bismo prešli na talijanski teritorij? Bi li se karkateristike našeg grožđa, kasnije vina promijenile? Ne bi, dakako da ne bi! Pa sve bi ostalo isto, ovo je naš odlični mikrolokalitet, pozicija Bogom dana jer vidite, ma koliko bura bila jaka, ovdje kod nas je ipak podnošljivije. Črni kal ili Tinjan, vrhovi koji nas okružuju zaštita su Plavja, tako da je ovdje bura upravo onoliko jaka koliko je korisna zdravlju vinograda, nikako ne opasna, zaključuje Klenar.

Vraćamo se polako prema imanju Klenarovih, nevelikoj obiteljskoj kući. Ali zato s fantastičnom vinskom sobom.


– Tu vam se nalazi po prilici tisuću etiketa iz cijelog svijeta. Profesionalno, ali i iz razloga što je vino moj život, proputovao sam sve najznačajnije regije na svijetu. Francuska, Italija, Španjolska. Austrija, Mađarska, Rumunjska, dakako i »novi svijet«: Čile, Južnoafrička republika, Australija, Novi Zeland i dakako Kalifornija kojoj se uskoro opet želim vratiti, objašnjava Klenar i ustaje od masivnog stola. Vraća se odmah. Otvara bocu, natače.– Refošk, 2013. godina, pojašnjava.

Vino nevjerojatne mekoće, harmoničnosti, idealno u svim taktilnim područjima – oko, nos, nepce.


– Probajte sad ovo. Mladi, lanjski refošk.



Naša proizvodnja nije velika, oko 70 tisuća boca godišnje. Imamo niz sortnih vina, refošk nam je svakako perjanica, no ponosim se i s dvije vrste pjenušca. I rekao sam već – ne mislimo se pretjerano širiti. Na hrvatskom tržištu smo poslovali, trenutno vrlo simbolično, a jasno je da bismo se voljeli naći u restoranima, specijalizirani trgovinama, vinotekama. Zapadna obala Istre, Opatija i Rijeka, Zagreb. Ali – bez presinga. Najvažnije mi je da se da se s nama i s našim vinima mogu družiti svi oni koji istinski do vina drže. Klenart, kako je naziv vinarije spretno izveden iz prezimena, inače karakteriziraju pomalo neobični nazivi vina. – Kombiniramo karakteristike vina i pojedinih pojmova, bilo zemljopisnih, bilo prirodnih ili vinarskih pa tako dolazimo do »majne«, »istrasa« što označava istarsku strast, »tigna« prema brdu Tinjan kojem dugujemo mikroklimu, pa »vrh«,»vinja«, »rosa«…, zaključuje Klenar.


Druge karakteristike, no potencijal jasno naznačen. Ni traga pretjeranoj svježini, »kiselosti« kako se to pučki objašnjava, koja itekako zna biti njegov problem.


– Refošk. A mi smo se našli kako bismo razgovarali o teranu. O tome čiji je. Znate čiji – od svih onih koji u njemu uživaju! Ma s koje se strane granice nalazili! Mada, idemo još dalje. Razgovaramo o teranu, a on je zapravo sinonim za – refošk. To ne tvrdim ja, to su ustanovili, ugotovili znanstvenici koji se bave genetikom vinskih sorti. Njihov je zaključak jasan i decidiran: sve je to refošk, rezolutan je Klenar.


Priča je upućenima poznata, a kad je znanost rekla tako, kad je jasno kako političke granice, jer to je kroz povijest promjenjiva »roba«, ne mogu definirati granice sorti, čemu tolika galama i silna težnja slovenske strane da teran zaštiti kao svoju »robnu znamku«?


– A čemu? Pa rekao sam vam već – mislite da bi većina onih koji teran vade kao »oružje« znali prepoznati u kojem se »kozarcu« nalazi teran? Kad biste im dali nekoliko čaša »rdečeg« vina, mislite da bi ih golemi dio znao razliku? Sumnjam, većina od njih najvjerojatnije pije – pivo, o vinu nemaju pojma, dodaje Klenar.


Vrtimo film unatrag: pa u njegovom podrumu, na etiketama ispred golemih »rosfraj« bačvi nigdje i nismo vidjeli teran. Isključivo refošk. A riječ je o području koje se u vinogradarsko-vinarskom smislu definira kao »slovenska Istra«.


– Da, Slovenska Istra. Osobno sam se zalagao, to uostalom smatram za jednu od svojih pobjeda, za taj naziv, ne za »koparski vinorodni okoliš« kako je nekad bilo. Politički Istra se i dijeli na tri države, no po mnogim karakteristikama, a posebno kad je specifična mikroklima u pitanju to je umnogome slični »terroir«. Znam da Istru karakteriziraju velike klimatske razlike, tipovi tla tako da ni tu dakako ne možemo govoriti o jedinstvenom pojmu, no ja se uvijek vraćam na pitanje prijepora, na pitanje terana. Znate koliko je ozbiljnih nasada pod teranom u Sloveniji – 400 hektara! Ne više. Riječ je o vinogradima na našem Krasu, na po prilici 300 metara nadmorske visine, specifičnog tla. No, ponavljam, ma kako ga mi zvali i to je – refošk. Ali, vratimo se svađi – 400 hektara! Pa Vinakoper ili vaša porečka Agrolaguna i maju po 600 hektara, a riječ je o srazmjerno malim proizvođačima. Uostalom, ni kod vas, u hrvatskom dijelu Istre teran nije prevladavajuća sorta. To je svakako malvazija. Ali kad naši političari zakriče: teran je slovenski! I više je nego sigurno da će i vaša strana viknuti: ne, on je oduvijek naš, ne damo ga. A jadni Bruxelles u čudu gleda i misli si – ajme nama, o čemu se ovi svađaju.


Klenar je i jedan od ključnih ljudi razvoja Vinistre. Od prvih je pa sve do današnjih dana u najužem dijelu njezinih ocjenjivačkih timova. Upućen do u detalje u razvoj istarske vinske scene.


– Odlična se renesansa te scene dogodila unazad dvadesetak godina. U jako sam dobrim odnosima s najvećim dijelom istarskih vinara, recimo to tako s mojom generacijom. A Gianfranco Kozlović je na početku upravo meni, u Koper donosio svoje vino kako bismo zajednički došli do smjerova njegovog razvoja, naglašava Klenar.


Priča polako ide prama zaključku. Koji je istina od prve sekunde susreta visio u zraku. Kad dakle pametni i stručni ljudi promišljaju razvoj neke djelatnosti, ratova nema, a zaključci su na opću korist i zadovoljstvo.


– Vratimo li se još na čas politici, vratit ćemo se primjerice austrougarskim vremenima. Pa kad se dakle danas svađaju Italija i Mađarska oko tokaja, treba znati da se u ta vremena prije recimo 150 godina pozicioniralo sorte ovisno o idealnom terroiru, a neovisno o političkim crtama. Austrijska vina? Koja? Štajerska da, ali ona su sa slovenske i austrijske strane skoro jednaka. Burgenland odnosno Gradišće – jako slično sa susjednom Mađarskom. Ili Prekmurje, Lendava odakle je podrijetlom i moj otac i hrvatsko Međimurje – pušipel, šipon, ma sličnosti su goleme. Pa tako i teran. Razlike dakako postoje dolazi li s hrvatske ili slovenske strane, no to nije nikako politička neko klimatska, terenska priča, zaključio je Klenar.


I u pravu je. Politika i granice? Oni su kroz povijest bili vrlo promjenjiva »roba«. Nasadi, vinogradi, odnosno vina mnogo stabilniji. Stoga, ne bi bilo na odmet stvoriti protupolitičku koaliciju koja će jasno poručiti politikantskim igrama – vino je nadnacionalna struktura. Vino pripada onima koji ga poštuju i cijene. A ti se međusobno jako rijetko ili nikad – svađaju.


– Idete? Niste probali još cabernet! Ma dobro, u pravu ste, vidimo se nekom drugom zgodom, u Rijeci ili Poreču, može i u Kopru. S refoškom ili teranom, svejedno – samo da je dobar, zaključio je Klenar.


A nama povratak, jer nismo imali »vinjetu«, iz Slovenije u Italiju, pa opet u Sloveniju i na kraju nakon Pasjaka u Hrvatsku. Pa ga ti sad znaj koja su vina čija!