Prva stanica: riječka ribarnica. Možda jesmo krmeljavi, ali ne pada nam na pamet doći berlinskim prijateljima na oči bez par kila domaćih ribica. Mogu oni nama vaditi mast Alexanderplatzom, Kreuzbergom, pivom za euro i Berghainom, ali imamo i mi konja za jahanje. Ili ribu. Rado bismo nosili ikoničke srdelice, ali lovostaj je pa će poslužiti trilje i arbuni. Tko zna, možda će, barem u toj kombinaciji, to biti prve trilje i arbuni u Berlinu. 

  Navigacija već preračunava, planirani dolazak u Berlin pomiče se prema naprijed, ali nema veze, u automobilu je troje vozača i 144 sendviča, šećera za 15 srčanih udara i jutro koje miriši na obećanje super provoda u Berlinu. Nekima će to biti prvi dolazak u glavni grad Njemačke, a neki mu se uporno vraćaju, već treći put, iako još nisu vidjeli ni Amsterdam, Stockholm, Rim, pa ni Skoplje. Nešto je naime suludo magnetično u tom gradu, spoju europskog istoka i zapada, razbarušenosti i organiziranosti, umjetnika i poslovnjaka, od kojih je najnormalnije potonje vidjeti razdrljenih kravata kako s aktovkom u jednoj i pivom u drugoj ruci nakon posla lunjaju ulicama i smješkaju se. 

Shawarma i kuhano vino

Ali avaj, nije trebalo predugo čekati, iako je navigacija odlučila igrati igru živaca s nama, konstantno preračunavajući na našu štetu. No sad smo na Autobahnu: stisni, Miško! Ili možda ipak ne. Ograničenje? 100 km/h? Što je ovo? Gužva? Gmizanje u koloni oko Münchena dva sata? I svako malo neka kolona, usporavanje, radovi na cesti? »Preračunavam«. Sjajno. 

  Iako smo brzo shvatili da bolji prilaz autocestom ima Sanaderovo selo nego njemački gradovi, konačno smo dogmizali do Berlina. Puno iza ponoći, uz likovanje naše navigacije, ali u pravo vrijeme za ponajbolju selekciju piva za euro, euro i pol, iz sveprisutnih malih dućana-kioska koje drže uglavnom istočni doseljenici protiv kojih upravo demonstrira rastuća netolerancija u Njemačkoj. Mi smo, dakako, mogli samo poželjeti i u nas takvih dućančića, kebabdžinica i jeftinih a odličnih etničkih restorančića koji će nam sljedećih nekoliko dana biti glavni izvor hrane i pića. Tri eura i eto shawarme, koju samo valja zaliti erdingerom za euro i četrdeset ili kuhanim vinom za dva eura dok kružiš jednim od mnogih buvljaka usred uvijek živog Berlina. 

  Smješteni smo inače u jednom stanu u Neuköllnu, berlinskom kvartu koji postaje opasna konkurencija alternative razvikanom Kreuzbergu, a pitanje smještaja postat će ključno mjesto razlike u odnosu Berlina danas i prije nekoliko godina, pričaju mi prijatelji. Ne tako davno u Berlinu se mogao naći stan po cijeni najma povoljniji i od Zagreba. Za 400-tinjak eura moglo se komotno živjeti do pet minuta hoda od U-Bahna ili S-Bahna, podzemne i nadzemne željeznice, što je glavno mjerilo povezanosti unutar berlinskog Ringbahna, pruge-prstena koja obavija širi centar. Danas toliko košta soba u tom istom stanu, pa je 120 eura za pet dana tijekom novogodišnjih praznika skoro kao dobitak na lotu, uz to što je obol prijateljskim vezama. O berlinskoj pak opuštenosti i ovdje se može reći koja: stan u kojem boravimo inače unajmljuje prijateljica prijateljevog novog cimera. Svoj kompjutor »sklonila« je sa stola na pod sobe, a ni odjeću nije baš micala s vješalice. Šifra za wireless, ključ za odlaganje smeća i poruka dobrodošlice za ljude koje nikad nije i vjerojatno nikad neće vidjeti. Berlin. 

 Svi su na dobitku

Bazu, dakle, imamo, a sve ostalo doći će nekako samo. Trilje i arbuni očekivano su bili hit, pa smo već druge večeri u Berlinu svi skupa izgledali kao da smo se našli u nekom stanu na Vežici u Rijeci, gdje glođemo slatke riblje kosti, pijuckamo vino i pjevamo o Mediteranu koji je tamo gdje si ti. 

  Novajlije u Berlinu moraju »odraditi« glavne kulturne znamenitosti, to je bar jasno, ali po tko zna koji put pokazat će se najboljom formula putovanja u kojoj se posjećuje prijatelje: oni poznaju vas koji ste doputovali, kao i mjesto na koje ste došli. Njihov izbor stvari koje valja vidjeti uključit će i njihove preferencije, ali kad se sve zbroji, svi su uglavnom na dobitku. Pa će tako uz Brandenburška vrata, Berlinski zid, Reichstag, muzeje i galerije, ljubitelj clubbinga nužno morati posjetiti berlinske klubove od Berghaina na niže, do malih, cvjetnih Rosi’sa ili Rosesa, ljubitelj šopinga morat će zaglaviti oko Rosa Luxemburg Platza ili u Friedrichstrasse, a ljubitelj dobre etničke, jeftine klope u Kastanienalleeji. Treba li spomenuti Kreuzberg, koji ima gotovo sve to pa još i malo više? 

Skvot na visini

Doček Nove godine redefinirat će pak u našoj svijesti pojam skvota, baš onako berlinski. Partijat ćemo naime u posve specifičnom skvotu, koji nije našao svoje mjesto u nekoj zgradi predviđenoj za rušenje, već u super opremljenoj poslovnoj zgradi, kojoj je valjda u jednom trenu krenulo loše. Na osam katova suvremene betonsko-staklene arhitekture, povezanih posve funkcionalnim liftovima i požarnim stepenicama, smjestila se gomila udruga i individua, jeftinih barova i rezidencija. Posljednja dva kata posebna su priča: bez ikakvih pregrada, na betonskom podu no dobro zatvoreni staklenom ovojnicom, bit će prostorom novogodišnjeg partyja na kojem će se 500-tinjak ljudi gibati u elektroničkim ritmovima do jutra, a i kasnije. 

  Prije toga treba, naravno, odraditi i doček 2015. Potpuno u skladu s cijelom našom berlinskom pričom, on će se desiti na nekoj autobusnoj stanici. Uz par ključnih novih/starih saznanja. Prvo, petarde i ostala pirotehnika nisu balkanski sindrom, jer Berlin je u novogodišnjoj noći bio ratna zona, i drugo, potpuno je nebitno gdje si, što radiš i kojim formalističkim zahtjevima ne udovoljavaš ako te okružuju super ljudi. 

  Povratak kući je dakako surov. Ne zbog budilice koja sada budi za posao a ne za odlazak na godišnji odmor – bila bi to tek samo jedna u nizu »Hrvatskih tragedija« – nego zbog stravičnog masakra ljudi i slobodnog novinarstva u Francuskoj. Stižu nam tako u svijest i slike njemačkih antiislamskih demonstracija, koje smo uspješno blokirali u Berlinu zabavljeni vlastitim odmaranjem. Stižu nam onda i slike protuantiislamskih demonstracija i rastuće europske netrpeljivosti, propast multikulturalizma u Europi. Razmišljamo o tome da je neznanje i nepoznavanje glavni uzrok mržnje, da treba putovati, upoznavati, educirati se o Drugome. Ali razmišljamo i o tome da nas je recesija sve skupa stisnula, da smo se zatvorili u svoje čahure i iz njih mrzimo. I možemo mi misliti da čovjeku ne treba puno da bi spoznao Drugog – možda je dovoljan prijateljski pogled i otvarač piva u ruci nasmijanog berlinskog Turčina – ali iz ove perspektive čini se kao da niče neki novi zid, viši i opakiji negoli je Berlinski ikada bio. 

  S druge strane, bili smo u Berlinu i bili smo ljudi, i to nam nitko ne može oduzeti.