Riječ po riječ o umjetnosti

Ivo Matošić: Ne volim minimalizam jer mislim da se često radi o lijenosti

Sandy Uran

Volio bih napraviti desetak metara visoku skulpturu mlijeka u tetrapaku sa slikom nestale osobe, a za koju sam već napravio prototip



Ivo Matošić, mladi riječki umjetnik, završio je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, smjer scenografskog dizajna. Izložbe i nagrade dokaz su njegovog uspjeha, a ponajviše činjenica da se brojni ljubitelji umjetnosti zanimaju za njegova djela. Neobični satovi i njegove slike privlače pažnju šire publike, a o tome kako nastaju ta njegova djela, što ga inspirira, koga voli od umjetnika doznali smo u razgovoru što smo ga vodili u njegovom ateljeu na Trsatu.


  Što je bilo presudno da se u svojim slikama izražavate i riječima?


  – Tekstovi koji se nalaze na slikama su ili tekstovi pjesama Depeche Modea, Madonne…, ili citati iz filmova u devedeset posto slučajeva. Slike su nastale inspirirane nekim određenim filmom ili pak glazbom.




  A dnevnim životom?


  – Za sada ništa.


  Što vam znače te rečenice, zašto ste ih počeli koristiti u svojim slikama, što vas je u tome motiviralo? Je li u pitanju angažirana umjetnost s dobrom dozom humora?


  – Kritičari su rekli da je prisutna autoironija. No, nikad nisam zapravo razmišljao o tome, a i kad razmišljam o tome zašto to radim nemam odgovora. Tekstovi su jednostavno tu, a možda su tu i da se ljudi ne bi pitali što je pjesnik s time želio reći. Sve im je pojašnjeno. Ne vrijedi ona da slika govori tisuću riječi, nego je na slici tisuću riječi.   

Željan dobrog trilera


Pretpostavljam da ste veliki filmofil, kakve filmove volite?


  – Od svakog redatelja mi se nešto sviđa iako najviše volim Alfreda Hitchcocka, što se može vidjeti i na mojim slikama. Najdraži mi je filmski naslov »Tko se boji Wirginije Woolf«, a film iz kojeg ima najviše citata u mojim radovima je »Zaposlena djevojka« s Melanie Griffith i Harrisonom Fordom. Što se tiče filmskih žanrova volim trilere, krimiće, komedije. Volio bih pogledati dobar horor, nakon dugo vremena.



  Poznati ste po svojim satovima. Kako je zapravo došlo do toga da satovi postanu dio vašeg umjetničkog izražavanja?


  – Teško mi je to dokučiti. Jednostavno sam krenuo u tu priču.


  Ljubičasta boja ima posebno mjesto u vašem slikarskom izrazu?


  – Ne, ništa posebno. Volim je vidjeti na nekim svojim radovima.


  Kakva je faza sada prisutna u vašem stvaralaštvu?


  – Prvi ciklus koji je trajao od 2003. do 2007. bio je vezan isključivo za interijer, sobe i namještaj, a sada se bavim ljudima, portretima.


  Zašto ta promjena?


  – Zato što sam želio izaći iz tih nekih okvira. Inače, kad završim jedan ciklus počinjem se baviti nečim novim, krenem to istraživati. Sljedeće godine će biti deset godina da se profesionalno bavim slikarstvom i pripremit ću, naravno, nešto novo. Što točno još ne znam. Neka to bude iznenađenje.


  Radite i autoportrete.


  – Da. Imam ih nekoliko. Radim ih ne iz samodopadnosti, već da sebe stavim u neku situaciju koja se izražava u slikama.   

U ateljeu od zore do sumraka


Što za vas predstavlja umjetnički izazov?


  – Volio bih jednog dana raditi velike skulpture, jedini je problem taj što takvo što zahtijeva jako puno novaca, kojeg treba tražiti kod sponzora, a to nije jednostavno. To se ne može prodati i radi se isključivo na vlastiti trošak. Jednog dana, kad budem zaradio više novaca upustit ću se u to. Volio bih napraviti skulpturu mlijeka u tetrapaku sa slikom nestale osobe, visoku desetak metara, za koju sam već napravio prototip.


  Što je za vas umjetnost?


  – Nemam odgovor na to pitanje. Može biti sve i ništa. Ovisi o tome kako je tko doživljava.



Kakav je vaš stav prema suvremenoj umjetnosti kad je riječ, primjerice, o umjetničkim morbidnostima?


  – Ne volim minimalizam jer mislim da se često radi o lijenosti. Ta jedna točka na platnu može biti lijepa, slika može lijepo izgledati u prostoru, ali ne vidim zašto bih trebao pratiti trend i raditi u tom stilu. Umjetnost za mene mora biti ugodna oku, ali i nešto što je dio mene. Kad je riječ o morbidnostima u umjetnosti mislim da svatko radi ono što voli. Važno je da umjetnik stvarno osjeća vlastiti rad.


  Gdje biste voljeli izlagati u inozemstvu?


  – Naravno u New Yorku i u Londonu, a bio bih sretan i da mogu izlagati bilo gdje. Kad uđemo u EU bit će nam lakše izlagati u inozemstvu. Kad smo išli na natjecanje u Piran svatko je imao po dvije slike koju su bile potpisane. Imali smo certifikat, ali unatoč tome morali smo se skoro takoreći skinuti do gola na carini. Tako da će s ulaskom u EU puno toga biti lakše nego sad.



  Kakvu glazbu volite?


  – Elektronski pop uglavnom i pop osamdesetih koji je najviše utjecao na ono što danas radim.


  Možete li pokušati objasniti kako glazba djeluje na vašu inspiraciju?


  – Djeluje podsvjesno. Glazba, ritam kao i tekstovi pjesama djeluju na mene tako što mi podižu energiju, adrenalin. Izaziva uzbuđenje koje mi daje energiju, a sve to zajedno djeluje na inspiraciju.


  S obzirom na satove koje volite izrađivati na što najviše volite trošiti vrijeme?


  – Sat mi služi da ne zakasnim na sastanak, jer ne volim kasniti. Vrijeme uglavnom trošim na rad. Preko vikenda izlazim, a tijekom tjedna sam stalno u ateljeu, od zore do sumraka.


  Rekli ste da ne volite kasniti, a umjetnici su poznati po tome što su izgubljeni u prostoru i vremenu, čast izuzecima. 

  – Većina umjetnika misli da je njihov posao nešto posve drukčije od svega ostaloga, od ostalih poslova, a meni u biti to predstavlja posao kao i svaki drugi posao. Jedino se razlikuje radno vrijeme. Mogu si priuštiti da malo duže spavam, ali onda radim do dva, tri ujutro.



Devedeset posto umjetnika je izuzetno arogantno. Moji vršnjaci znaju napraviti jednu točku na platnu, a onda kukaju jer tu sliku ne mogu prodati za tri tisuće eura. Cijeli im je svijet kriv što su neshvaćeni.



  U ateljeu imate i knjiga. Kakvo štivo volite čitati, osim ono vezano za umjetnost?


  – Volim krimiće. To su jedine knjige koje čitam u jednom dahu, a sve ostalo uglavnom je vezano za struku. U krimićima zaista jako uživam.   

Izigravanje ludosti zbog slave


U posljednje vrijeme često se krimići prenose na filmsko platno. Imate li nekog svog favorita u tom pogledu?


  – Oduševila me švedska verzija filma snimljenog prema romanu Stiega Larssona »Muškarci koji mrze žene«. Dinamičan je, glumica koja utjelovljuje glavnu junakinju mi je super.


  Koga volite od likovnih umjetnika?


  – Mogu se diviti nečijem radu, ali onda kad primjerice upoznam autora mogu se i razočarati. Meni je jako bitan taj odnos. Recimo slika može biti vizualno, estetski super, ali tek kad upoznam osobu onda mogu procijeniti, stvoriti cjelokupni dojam. Devedeset posto umjetnika je izuzetno arogantno. Moji vršnjaci slikari znaju primjerice napraviti jednu točku na platnu, a onda kukaju zato što tu sliku ne mogu prodati za tri tisuće eura. Cijeli im je svijet kriv što su neshvaćeni. Ljudi će kupiti nešto što im se sviđa i, naravno, da sa svojih trideset godina ne mogu očekivati ne znam što.


  Što bi se reklo važna vam je i slika, ali i ton.


  – Da. To mi je jako važno.


  Kako funkcionira umjetnički dijalog između vas i kolegica, Saše Furlan i Vanje Tataj, s kojima dijelite atelje?


  – Međusobno si dajemo savjete, premda ih često ne poslušamo. Znam da su ti savjeti dobronamjerni što nije čest slučaj, ali smo tvrdoglavi. Ne volim da mi se netko miješa u ovo što radim. Mislim da najbolje znam što trebam napraviti.


  Radite i uporabne predmete.


  – Kad sam počeo raditi prvi ciklus, interijere, onda sam za izložbu želio napraviti i nešto drugo osim slika na zidu. U toj fazi napravio sam stol i stolicu, dvije lampe. Na izložbi sam želio napraviti sliku prostora koji sam nacrtao na slici, tako da izložba bude kao slika.


  Kao scenograf imate li ambicija raditi u kazalištu ili na filmu?


  – Volio bih raditi scenografiju ne samo za kazalište već i za neki koncert ili čak film, televiziju i možda modnu reviju. Volio bih jako raditi scenografiju, ali u nekim je uvjetima to nemoguće, za male novce napraviti nešto kvalitetno.


  Da vam se pruži prilika kakav biste film voljeli snimiti?


  – Noir film s elementima nadrealizma. Da je riječ o realnoj radnji, smještenoj u nerealnom scenografskom ambijentu. Vjerojatno bih koristio elemente iz crno-bijelog filma.


  Rekli ste da volite Picassa, a Dalia ne.


  -Da. Dali je bio veliki glumac iako je bio odličan slikar, to je moje mišljenje, moj doživljaj njih. Ima dosta umjetnika koji izigravaju ludost da bi se proslavili jer to ljudi očekuju od njih.