Putopis na četiri kotača (1)

Putovima i bespućima riječkih avanturista: Kad u jugiću kreneš u Mongoliju

Filip Jakovac

Marino Rempešić, Darko Matoš i Filip Jakovac s beogradskom ekipom

Marino Rempešić, Darko Matoš i Filip Jakovac s beogradskom ekipom

Predivna dva dana sve u svemu. Nismo prevalili onoliko kilometara koliko smo htjeli i mislili, ali planovi su tu da se modificiraju. Zasad je sve super. Arti vuče ko blesav i smije se na svako naše cimanje kad provalimo »kakav je to zvuk?«. Ugradili smo zvučnike i sad ne čujemo ništa osim Peppersa. Po ko zna koji put, al' dobro. Fasovat će i oni uskoro kad nam antena na radiju bude malo kvalitetnija od obične žice koja sada viri kroz prozor



Kako to obično biva nismo krenuli na vrijeme. Dapače krenuli smo 6 sati nakon planiranog i došli u Zagreb tek oko 2 ujutro. Naime negdje u 6 smo skontali da smo malo »preteški« i da nam Arti (naš jugić) leži slizan za cestu ko da ide na Grobnik, a ne u Mongoliju. Cijele dvije torbe smo otpisali i na krov su dospjeli samo najbitniji dijelovi. I mirisna svijeća za šator, naravno. Marinove deke, 5 pari hlača i šleper majica, gaća i čarapa koje je komprimirao u jednu torbu su ostale u Alexovoj sobi čekati bolje dane. Ne može! Robe za jedan tjedan i to je to. Kad gaće iskoristiš, okreni ih na drugu stranu. Šalimo se, a možda i ne. Al’ eto.


Nakon svega toga napokon smo se pozdravili po peti put sa svima i krenuli prema Zagrebu. Kako je bilo jako kasno i vrijeme je bilo za niš, odlučili smo prespavati jednu noć kod Alexovog brata. Ovim putem – hvala buraz i slava ti bila! Rijeka nas je odlučila ispratiti »plačem«. Pred sam polazak se rasplakala i nije prestala tuliti do Zagreba. Srce malo. Falit ćeš i ti nama. Već nam fališ, ali predstoje nam još kilometri i kilometri. Draga Rijeko gledaj to ovako, svakim kilometrom smo ti bliže. Zapravo cijeli ovaj đir nije niš drugo nego povratak tebi s malo većim lukom.


U Zagrebu smo odlučili posjetiti mehaničara, prijatelja od Alexa, čisto onako – za svaki slučaj. I dobro da jesmo jer smo pritom upoznali jednog gospodina koji je vozio jugiće uzduž i poprijeko brda i dolina i iz njih izvlačio maksimum. Njemu zahvaljujemo što smo tako odgovorno postupili i sada još uvijek čekamo u Beogradu da nam mehaničar zamijeni amortizere i digne nam Artija još koja dva centimetra od poda što će se kasnije ispostaviti kao tampon zona koja čini razliku između odvaljenog auspuha usred ničega i uživanja u ispijanju Kumisa u UlaanBaataru. Hvala mehaničaru, Čuiću i našem savjetniku na super preporukama i jednom brzinskom dizanju morala: »Ma uspjet ćete dečki bez beda. To je Južina i u super je stanju. On je rađen za ovo.« Ueheeeee živio mehaničar! Još jedno »doviđenja« i evo nas opet na cesti. Sada je došao red da posjetimo Bauhaus i nadopunimo si zalihe alata novim ključevima i svježom vodonepropusnom ceradom jer nije fora ići po svijetu s prtljagom oblijepljenom selotejpom tvrtke koja nam čak nije ni sponzor. Aaaaalo!


Vozi, Miško!




Nakon čekanja na granici 2 i po »čuke« ušli smo u Srbiju i zaputili se prema Beogradu. Kasnili smo samo jedan dan. Ali moto Juga je „Festina lente“ pa tko smo mi da mu kontriramo jel’ da? Vooozi Miško!



I dok neki love Pokemone, mi od 13. srpnja pokušavamo uloviti trojicu riječkih avanturista koji su se u »jugiću« otisnuli na ohoho kilometara dug put, onaj koji spaja Rijeku i Mongoliju, te Filipa Jakovca, Marina Rempešića i Aleksandra Puaču odvodi na rally s humanitarnim predznakom – Mongoli rally. I dok oni i drumom, i šumom, mi po bespućima mreže svih mreža i blagodatima modernih tehnologija, no koliko god se trudili – uvijek nam izmaknu.


Primjerice, na pitanje »gdje se sad nalazi Alan Ford Team«, ne bi znao odgovoriti ni trojac koji ga čini, a kamoli mi. Stoga, donosimo ono što imamo, a to je slikovni i foto materijal što ga nam je Filip proslijedio prije »prekonekoliko« dana, napisavši »nove priče šaljem uskoro«. Vrijeme je čudna mjerna jedinica, vrlo rastezljiva pa je njegovo »uskoro« znatno različito od našeg, no što je – tu je i pred vama je. Staklena kugla, u suradnji s »džipiesom« kaže da bi se trojac u »jugu« trebao kretati put Rusije, a jesu li se oteli kontroli i spomenutim »prorocima«, ‘odi ga znat’. Ma, glavno da se kreću. Njima sretan put, a za sve one koji se tek sad uključuju u riječku avanturističku priču kratki posjetnik kako je, kad je i zašto je ona uopće počela.


Priča kaže – trojica riječkih avanturista zacrtali su si u dva naredna mjeseca s »jugićem« imena RI 487 ZM proći dvadesetak zemalja, sudjelovati na rallyju humanitarnog karaktera, potom se vratiti kući, te humanitarni dio rallyja »odraditi« tako što će novce donirati jedinom hrvatskom utočištu za ptice, onom što ga 84-godišnja Ana Škarica teško spajajući kraj s krajem vodi u Zaprešiću. Zašto? zato što je Filip krajem lanjske godine od sigurne smrti spasio galeba Živka. Znajući da Živko više nikad neće letjeti, tražio mu je siguran dom i nakon višetjedne potrage došao do tete Ane i njezinog utočišta za ptice. U znak zahvale Ani, što je unatoč prekapacitiranosti prihvatila Živka, a i želeći potrebitim pticama olakšati teške dane, s Ivanom Marinom (spriječen zbog obaveza op.a.), odlučio je sudjelovati na Mongol Rallyju, natjecanju koje se provodi svako ljeto od 2004. dosad i godišnje okuplja više od 250 timova iz svih dijelova svijeta.


Rally starta iz Londona, a cilj mu je u ruskom gradu Ulan Ude. Svaki tim za sebe bira rutu kojom će se kretati. Uvjeti su jednostavni – može se natjecati automobilom ili motociklom. Za auto vrijedi pravilo »što starije i neadekvatnije – to bolje«. Potom, sudionici rallyja putujući ka odredištu ne smiju koristiti auto-ceste, te da bi se odužili majci prirodi i dali nešto zauzvrat moraju uplatiti 1.000 funti za dobrotvorne svrhe. Također, sama kotizacija za sudjelovanje u utrci iznosi 650 funti po timu. Upravo zbog utrkivanja neadekvatnim vozilima geslo Mongol Rally utrke je – nije važno stići prvi. Važno je stići! (S. Mrkić Modrić)



Beograd nas je dočekao sunčanim osmjehom i prigrlio nas. Na pumpi smo dobili savjet gdje da mijenjamo ili punimo amortizere, ali nakon posjete vlasniku shvatili smo da neće to biti tako lako. Pet stotina eura za punjenje ili mijenjanje amortizera?? Mi smo cijeli auto platili 350 eura! Hahahah, teško prijatelju. Nismo mehaničari, ali nismo ni glupi. Odlučili smo posjetiti Marinovog prijatelja Bojana i njegovu obitelj gdje su stvari krenule u krivom smjeru. Ili pravom. Kako vam drago. Put nismo nastavili, ali noć je bila duga i ispunjena smijehom i onom čuvenom toplinom i spontanošću koje se osjete u zraku samo onako kad se Balkanci sretnu, a jutro je bacilo svoje prve zrake sunca na praznu bocu rakije i umrljani stol. Trebalo je neko vrijeme da se vratimo u život, ali dan je morao započeti. Mehaničar sređen, auto čeka, a mi se skićemo po Bg-u, udišemo život i čekamo zajahat cestu. Još par sati… And then… Istanbul!


Predivna dva dana sve u svemu. Nismo prevalili onoliko kilometara koliko smo htjeli i mislili, ali planovi su tu da se modificiraju. Zasad je sve super. Arti vuče ko blesav i smije se na svako naše cimanje kad provalimo »kakav je to zvuk??«. Ugradili smo zvučnike i sad ne čujemo ništa osim Peppersa. Po ko zna koji put, al’ dobro. Fasovat će i oni uskoro kad nam antena na radiju bude malo kvalitetnija od obične žice koja sada viri kroz prozor. Hvala Bojanu i njegovima na gostoprimstvu, savjetima, spojaku s mehaničarem i predivnoj noći. Ne zamjerite što god. Mladi smo i blesavi. Očito.


Mislili ste da je gotovo? Eeeeeeee varate se. Nije. Ostali smo mi još jednu noću u Bg-u. Zašto? Pa ovako – kada smo našli mehaničara došli smo mu predati auto, ali nije ga bilo. Pokucali smo na vrata i otvorila nam je najveća duša od žene kakvu možete zamisliti. Gospođa Biljana nas je uvela u kuću jer »što ćete deco da stojite na kiši, ne budite ludi«. Nakon kratke ćakule o smislu života, ljubavi Hrvata i Srba, poziva na ljetovanje i žalopojki za dobrim starim vremenima, gđa. Biljana je najavila dolazak svoje šire obitelji i njene unuke kojoj mora pripremiti palačinke. Ja sam ponudio da palačinke napravimo mi kako bi ona digla sve četiri u zrak i odmorila, a baka Biljana je pristala maltene prije nego sam završio rečenicu. Na kraju je nad tavom završio Alex, a ja sam napokon dočekao mehaničara i krenuo u delo.


Marino je ostao sjediti i gledati »Parove« i kulturno se uzdizati. Kroz niti 20 minuta skupilo se cijelo društvo i nakon izvađene boce vina i rakije umalo je falilo da se okupljanje pretvori u žurku, ali smo ipak stali na vrijeme. Došao je i drug Goran i već prethodno spomenuto Bojanovo društvo koji su nas ipak uspjeli pronaći premda smo se nalazili na periferiji periferije Bg-a kako Goran kaže i za kraj smo okinuli par fotkica s mehaničarskom legendom kvarta »Železnika« i njegovom zlatnom porodicom. Ljudi kakvih nema nigdje. Svaka im čast! Još jedna piva s ekipom za kraj i to je to. Napominjemo kako Jugo sjajno podnosi bazene u autu. Upali smo u lokvu do koljena i začas smo se našli u bazenu. Majko mila ta stakla od magle ne može niti jedna krpa svijeta obrisati.


Neočekivani obrat


Nakon pedes’petog pozdravljanja s bakom Biljom, dedom Mišom, Boki mehaničarom, Anom, Vladom, najslađom unukom Dorom, Goranom, Bojanom i ostalim akterima naše Be-ge priče krenuli smo put Sofije po takvoj kišurini da je opasno konkurirala onoj našoj riječkoj. Ne samo to nego je i auto usporio sa svjetlosnih 110 km na sat na puževih 90. Boki je kasnije rekao da je to od lošeg goriva, ali tko zna. Koga briga uostalom? Nije da smo na rallyu.


Odjednom poruka od Gorana: »U Istanbulu nemiri, pucnjevi na civile, vojni udar, kaos u zemlji, vraćajte se nazad!« Joooooooj… Skrećemo na pumpu i zaista pumpa krcata njemačkih i austrijskih registracija i oko sto Turaka koji pažljivo osluškuju vijesti. Ah… Nema dalje. Ajmo nazad. Već umorni vraćamo se nazad i dolazimo do Gorana i Ljubice koji su nas primili s oduševljenjem. ‘Ajmo na spavanac i zaboravit na ovo.


Dižemo se oko podne jer čemu priša? Obilazimo Bokija još jednom da se uvjerimo da je sve ok s našom »pilom«. Arti prede i zadovoljno brunda. »Neće Yugo preko 150, a dečki, sarkastičan je deda Miša i smješka se. Hahah neće, neće, ali bitno da ide. Opet se spremamo, ali baka Biljana neće nas pustiti dok nam deda ne da bocu šljive za put i dok ja ne stavim čarape. »Nemoj dete da si tako bos po svetu, čuvaj bubrege, a i decu moraš da praviš.« Obuvam tenisice i zaključujem kako je baka Biljana bila u pravu. Zamisli čuda… Čarape me spasiše… A i moju buduću decu.


U Ukrajini


Kilometri prolaze, a tako i Mađarska. Skužili smo jednu stvar. Imamo 10 litara rakije u autu (za dezinficiranje rana naravno i ravnotežu tlaka), a preko granice se to prenijeti ne može. Pametno smo ga pretočili u boce od vode, ali opet… Kontrola je kontrola. Na svu sreću svaka granična policija nas je dočekala i ispratila sa smijehom da im uopće nije palo na pamet da bi mi mogli nešto prenijeti što ne bi smjeli. Tko? Mi?? Ma kakvi.


Gdje smo sad? U Ukrajini. Zemlji koju trenutačno obilježava politička nestabilnost i velika ekonomska kriza. Bio sam već ovdje jednom 2012. godine. Nije se promijenilo puno. Žene su i dalje predivne i kompletno našminkane i čovjek bi sasvim opravdano pomislio da nakon smjene policajke na granici skidaju vojnu uniformu i odlaze u izlazak, »guljat«. Muškarci i dalje izgledaju zbunjeno kao da ne znaju što ih je snašlo. Bez uvrede ljudi… Ali eto to je prvi stečeni dojam nakon par godina. Sada smo na benzinskoj postaji odmah nakon granice i nastavljamo dalje. Alex si je skoro izbio oko pivskim čepom, ali preživio je. Čujemo se kasnije i »Slava Ukrajini!«