Putopis na četiri kotača (2)

Putevima i bespućima riječkih avanturista: Ukrajince i Ruse ujedinili smo u smijehu do suza

Filip Jakovac

Dobrih 24 sata u ukrajinskom hostelu

Dobrih 24 sata u ukrajinskom hostelu

Na ukrajinskom dijelu granice proveli smo dobrih sat i pol, a na ruskoj strani još boljih 4 sata. Ukrajinci su nam izbrisali slike i video s granice jer je policajac skužio da snimamo. Na ruskoj granici more pitanja i još više formulara koje treba ispuniti. Sve u svemu, ubitačno. Skoro gore od puknute gume i dizalice koja se najprije skrila, a onda prouzročila još tisuću problema. No, i dalje vozimo. Najčešće na »šarm«. Malo naš, a više našeg »letećeg Artija«



Od posljednjeg javljanja smo prošli sve i svašta. Došli smo u L’viv, grad pod zaštitom UNESCO-a, grad koji nekada pripadao Poljskoj, a sad je u sastavu Ukrajine. Njima se šeću svi narodi i narodnosti. Osjeti se nekako ta multikulturalnost. Bez ikakvog saznanja gdje ćemo spavati, silazimo u centar i krećemo s raspitivanjem. Našli smo neki hostel, probudili nadzornika i na vrlo vještom englesko/ruskom uspjeli u jedan ujutro isposlovati tri kreveta.


Fešta! Ubacujemo torbe, Alex odlazi spavati nakon kratke meditacije, a Marino i ja nastavljamo meditaciju uz C2H5OH u složenici rakije. Pridružuje nam se jedna mlada Ukrajinka koja nedugo zatim objašnjava Marinu razliku između ljubavi prema svojem momku i čina ženidbe. Ne… Nije završilo tako kako bi mnogi zamislili, ali smo saznali dosta stvari koje prije nismo znali. Ne bi htio nikoga uvrijediti, ali dobili smo dojam onakav kakav nam je predstavljen – ovdje se dobro gleda i razdvaja novac i mogućnost dobivanja većeg standarda života od »puke« ljubavi i zaluđenosti.


Takav turizam ovdje nije rijetkost. Dva Engleza koja smo kasnije upoznali u Kyivu u Ukrajinu dolaze upravo zbog toga. Međutim, ljudi su sjajni. Jako ljubazni premda na prvu mogu izgledati dosta hladno. Po našem iskustvu bitno je samo tko će se prvi osmjehnuti, a druga strana automatski prati. Nakon toga sve je moguće. Barikade i zadrške padaju jedna po jedna. U razgovoru s njima shvatite koliko je težak život u Ukrajini, ali oni time ne opterećuju nikoga. Barem nas nisu. Štoviše… Život ide dalje. Ljudi hodaju ulicama sređeni od glave do pete, jede se u restoranima, odlazi u kazališta i drži do kulture…




Istina, žurili smo i nismo uspjeli provesti u Kyivu više od 24 sata, ali kvalitetno provedena – spavanje, obilazak grada, ljenčarenje i druženje s ostalim gostima hostela. Zapravo, ostavili smo takav dojam da su nas svi gosti i administracija hostela ispraćali dobrih 45 minuta dok smo mi pripremali sebe i auto za dalje. Zaradili smo puno mahanja, želja za sretan put i još sretniji povratak. Kyiv, hvala ti na svemu i s oduševljenjem čekamo da se vidimo opet za mjesec dana!


Rakijom protiv droge


Ostatak puta do granice s Rusijom je prošao relativno dobro. Ceste su loše. Strašno loše i dobro je da smo zaribali auspuhom samo par puta. Btw., moramo nešto učiniti po tom pitanju jer slizani smo za pod ko neka sportiva od auta. U gradu imena Sumi naišli smo na simpatičnog policajca koji nam se nasmiješio i mahnuo nam, a ostali ljudi su izgledali kao da ih sigurna smrt čeka svaki tren. Ružno zvuči, ali blijeda lica, tupi i letargični pogledi te klonuli stav, pa kako da to drugačije opišem?


Spavali smo na nekoj pumpi, čak smo se i naspavali, a  u podne nas je probudila čistačica pumpe i pitala nas novac za uslugu što nas je pustila da spavamo tamo gdje ne bismo smjeli. Nema veze, bila je simpatična.


Sad priča s granice! Znate koliko je sati kada u trenutku shvatite da je jedina poveznica između Rusa i Ukrajinaca ta što im je naš Arti, a i mi u njemu, smiješna slika za poludit’. Izazivamo oduševljenje i salve što iskrenog, što ciničnog smijeha kud god prođemo. Pazite, mi izgledamo toliko smiješno da nas jedva pregledavaju. Jedva! Svaku granicu smo prošli lišo. S naglaskom na dosad! Vjerujte mi da smo mogli švercati što god nam je srce htjelo. Ok, možda ne štogod jer ukrajinski i ruski policajci koriste pse za otkrivanje narkotika. I kao da im je to jedina briga. Nakon trećeg pitanja »narkotiki, marihuana« ja se nasmijem i odgovaram da ne bi baš riskirali cijeli put radi takve gluposti, a policajac odgovara osmjehom i konstatira kako smo pametno već sve popušili do tu i čestita nam. Hhahahah ne.


Nismo pušili nit’ smo što uzimali! Rakijom, pelinom i orahovcem protiv droge! Kakav je tek smijeh bio kad smo ugledali tog ukrajinskog psa tragača. Isprva smo mislili da je riječ o jednom od brojnih lutalica što viđate uz cestu, ali ispostavilo se da nije. Taj mali slatki mješanac je nešto najsmješnije što sam vidio. Prejako. Uzgred rečeno, Rusi koriste buldoga. I jednu pudlicu. No dobro. Na ukrajinskom dijelu granice proveli smo dobrih sat i pol, a na ruskoj strani još boljih 4 sata. Ukrajinci su nam izbrisali slike i video s granice jer je policajac skužio da snimamo. Skoro je frka nastala, ali sam im mrtvo hladno objasnio da smo mi novinari koji prate rally i koji imaju dopuštenje za snimanje, ali ako im smeta da se možemo dogovoriti da izbrišemo neke snimke.


»Autorizacija??!« Nemamo autorizaciju jer nam nije potrebna, ali to smo zaista mi. Tko bi još išao svijetom s ovim autom i kamerom u ruci? Provala smijeha i idemo dalje. Omekšali smo tvrda policijska srca i digli osmjehe na lica policajki te nastavili put.


Na ruskoj granici


Dvjesto metara ničije zemlje i eto rampe. Niti jednog auta nema. Samo mi. Tamo valjda nitko ne prelazi granicu ili barem ne sad. Kasnije se ispostavilo da to nije tako jer je nastala velika gužva sat vremena nakon nas. Prolazimo prvu i stajemo na drugoj rampi. Policajac dolazi i govori nam da izađemo. I sad je tu bilo svega i svačega, ali najbolji dio je bio kad nas je jedan policajac pozvao da dođemo s njim u obližnju zgradu. Bio je vrlo ljubazan. Čak i preljubazan.


»Što radite tu? Gdje idete? Kako ste došli? Što inače radite u životu? Čime se bavite? Kako ste? Što ste završili od škola? Zašto imate tu vrstu vize…«, ali sve kroz nonšalantan ton usputnog razgovora na kavi, kao iz dosade. Došao je još jedan policajac i pozvao me u drugi dio zgrade jer znam nešto ruskog. Sad tu kreću detaljnija pitanja – kako ti se sviđa u Rusiji? Što ti se najviše sviđa? Odgovaram – žene naravno i razblažujem situaciju. Pitam ga hoće li rakije?


To smo pitali apsolutno svih neovisno o profesiji i poziciji. Odgovara da neće jer radi, ali možda kasnije. Sad kreće apsurdnost granica. Formulara milijun. Jedan policajac me pita znam li ruski, ja bojažljivo odgovaram da znam malo, a on mi se nasmiješi mješavinom pakosti i sažaljenja i uvali mi četiri obrasca. Svi na ćirilici! Ja to ispunjavam, vratim, ispunim, vratim prvom na kojeg naiđem. Zašto da se pravim pametan? Oni me ispravljaju, čupaju se za kosu i prigovaraju nešto, a moj izraz lica je zakovan u tupi, naivni pogled i ljubazan smiješak. Body language – ja sam ovdje i ne znam kako sam tu došao, ni otkuda, ni gdje.


Ta metoda zaista najbolje prolazi. Kad sam se htio praviti pametan dobio sam samo ignore, ali kad im pušeš za vrat nekako te se moraju riješiti. Papiri na sve strane. Uzeo me jedan policajac pod svoje i odveo da mi napiše cijeli obrazac sam. Ja sam ga prepisao i odnio ga drugom policajcu koji je počeo čupati kosu i plakati »njet, njet, njet«! Bez zafrkancije u jednom trenu sam vidio suzu. Ja se i dalje smijem i govorim – a što ću. Nje znaju, mnje žal. I sad čuđenje. Vratio mi je papir da ga opet prepišem jer sam na jednom mjestu stavio zarez, a ne točku. I to je prvi put. Sve skupa sam tako letio par puta.


I nije se on meni osvećivao jer je 70 posto papira na kraju ispunio sam, a mene je samo pitao potpis. »Ja sam ti ispunio ove dosad, ali ti ćeš morati ovaj sam«, strogim i rezolutivnim glasom govori, pogleda mene i moj začuđen izraz lica, uzima papir, opsuje i ispuni i njega. »Hvala, doviđenja, zagrlim policajca na njegovo čuđenje i kažem »vi očenj haroši čelovjek, on krasivi čelovjek«, jednoj skupini čeških motociklista koji su ga nešto pitali. On odmahne rukom i potjera me. Ali vidio sam mali smiješak i da mu je bilo drago. Ruska policija – kraljevi, ali birokracija…  Sve skupa granice su nas izmorile, ali sve je prošlo dobro.


Jugićeva »cipela«


Naš Arti dosad opravdava renome svakog poštenog automobila. Troši niti 8 litara na 100 km što je za nas tri konja i prtljagu koju vučemo i više nego dobro. A pritom »jurimo 110 kilometara na sat«. Jučer smo mu promijenili »cipelu«. Pukla mu je guma, nasreću, negdje usred Voroneža. lako za gumu, ali gdje je dizalica? Tamo gdje bi trebala biti – nema je. Nismo je uzeli? Štooo? Staje neka žena u terencu do nas. Ja se već ponadao da će nas pitati treba li nam pomoć, a ona nonšalantno izlazi iz auta i pita upaljač. Ja pitam dizalicu, a ona meni na prvu »otvečajet«.


Kako nema, pa svaki auto danas, istina, osim našeg, ima dizalicu! Sliježe ramenima i odlazi, a niti minutu kasnije stiže drugi terenac. U njemu obitelj, pitaju jesu li na pravom putu za…. Osjećam se k’o info-punkt. »Izvinjite, jest u vas kran«, pitam ja, a on meni ljubazno  odgovara »njet« i odlazi. Ostadosmo k’o tri tuke na mjestu pokošeni dozom nepravde i prevare za koju ne možemo razjasniti jeli slučajna ili nije. Niš – uzdaj se u se i u svoje kljuse. Za svaki slučaj dižem haubu i vadim rezervnu gumu. Odvidah zaštitu za karoseriju koju nam je ugradio majstor Filčić i gleeee, dizalica!


No, što god mi pokušali s njom ne ide. Kakva agonija, majko moja! Pola sata se čudimo, šaljemo iz ruke u ruku tu j…nu dizalicu i sužavamo nedoumicu na dva pitanja – je li zaista vrla YU proizvodnja zaj…la ili smo mi budale? Odjednom Alex shvati da imamo uputstvo za korištenje Yuga. Ljudi, da samo znate koliki je blagoslov, ta mala knjižica ljubičastih mekih korica koju sam ljubomorno čuvao cijeli život nikad ne znajući točno zašto. Yugo uputstva su zakon i odvela su nas do parkinga pumpe udaljenog pedesetak metara od nas, istina na suprotnoj strani ceste ali bolje i tako nego da nam se »guma« dogodila u nekoj ruskoj pustoši. Na parkingu smo upoznali dobroćudnog vitalnog starca koji nam je za razliku od drugih neljubaznih Rusa vratio vjeru u ljude.


Skužio sam i princip dizalice čitajući uputstva tako da smo vrlo brzo digli auto, našli gedore i zamijenili puknutu gumu rezervnom, starijom od nas samo tridesetak godina. Nastavismo dalje. Na Lukoilu pregledavamo tlak zraka i aparat ne radi. Pitam radnika na pumpi postoji li obližnja pumpa gdje to mogu učiniti, a on meni govori kako je najbliži Lukoil za 17 km i kako je blizu vulkanizer (rus. šinomontaž) i kako nam ih on može pregledati. Taj nije radio, onda je plejada nađenih bila odurno neljubazna i konačno, po uputstvu nekih netom upoznatih kamiondžija dođosmo do odgovarajućeg vulkanizera gdje upoznasmo dva luda Rusa čiji je auto bio na popravku i vlasnika auto remonta i šinomontaža.


Vlasnik je ponosno izgovorio pune tri riječi engleskog koje je znao i odlučio nam pomoći. Napumpao je sve gume, a ostala 2 Rusa su bila vrlo pričljiva. Ime jednoga je Murat i on je musliman koji ne pije, a drugom Gera koji je pravi Rus. Uzeo je ponuđenu rakiju i na eks ispio skoro 3 deca. Luđak. »Mi braća Slaveni, najbolja rasa na svijetu!« Jest, jest Gera… Pomalo samo. Okrene se prema Alexu onako pijan i skonta njegove uši ukrašene naušnicama, kosu u dredovima i konstatira – mi takoi liudi bijem zdjes v Rusije! No ti gost i tibja (zaboravih ruski sad) nitko ne smije ni dlaku s glave skinuti!« A kako bi i mogao kad je zapetljana? Nastavljamo dalje u bespuća Rusije prema Saratovu gdje ćemo prespavati.


Danas je ravno treća noć da smo spavali u Jugu. Možete li vi ti zamisliti? Nas tri tukca spavamo na 2,5 metara kvadratnih. Nije baš najsretnija okolnost jel’ da? Od Ukrajine točnije. Budim se. Četiri sata ujutro je. Pred sat vremena sam zaspao napokon nakon 2 sata češanja, svrbljenja ili kako to već hoćete nazvati. Muhe, komarci i ostale živine su nesnosne.


Ali nije to najgore. Najgore je što ne možete protegnuti noge. Niti malo. Položaj fetusa je neminovan. Marino je zaspao i pokušavam ispružiti nogu pod kutem od nekih 150 stupnjeva pored njegove glave. On je osjetljiv na te stvari i bitno je da se ne probudi. Zato smo mu i nadjenuli nadimak Dezinfikovani. Moja noga se nije prala nekih četiri dana, kao ni njegova ili Alexova, ali ipak se trudimo zadržati neku osnovnu higijenu.


Znate kako to već ide, vlažne maramice all the way. Btw, dok ovo pišem Alex je upravo fulao na raskrižju prema Samari od Saratova i sad je napravio još jedan u nizu bilijardi prekršaja koje smo dosad napravili kako bi ostali živi na cesti i napredovali k ostvarenju našeg cilja. Rusi ne mare – mi ne marimo.