Malo je mjesta u Hrvatskoj na čijim se ulicama ili na nekom drugom prigodnom mjestu automobilisti i motociklisti nisu ogledali u brzini i vještini vožnje. Najviše je održano lokalnih, ali je i veliki broj međudruštvenih, republičkih, nekadašnjih saveznih i međunarodnih natjecanja. Procjene, ali i statistike kažu da je na teritoriju bivše Jugoslavije voženo gotovo 30 tisuća natjecanja.

No, jedno je mjesto značajno za povijest automoto sporta Hrvatske.

Upisana u sve svjetske knjige automobilizma i motociklizma. Upisana u blokićima ljubitelja ovih atraktivnih i izuzetnih sportova. Ispisana zlatnim slovima na stranicama svjetskih asova. Na Preluk se oduvijek dolazilo s ljubavlju, odlazilo isključivo s – radošću. U Preluku su se odlučivali prvaci svijeta, dokazivali najbolji među najboljima. A kako je počela priča koja je u analima oktanskog miljea već drugo stoljeće?

Sjećanja, a i bilješke, sežu još u davnu 1939. godinu kada su okrugom Preluk vozili europski automobilistički asovi. Ali, povijesne činjenice istovremeno ne bilježe taj podatak. Očito je da je onaj zloglasni, sada već davni Drugi svjetski rat, prekinuo održavanje auto priredbi, ali na sreću samo za sedam godina. Povratak je bio radost!

Znakoviti 1. rujan 1946.

Na svom razvojnom putu od »male« utrke, do današnje smotre svega onog što moto sport ovoga trenutka pruža u svijetu, ta naša »ljubimica« mijenjala je svoj karakter, veličinu i značenje. Mijenjala je i svoj naziv. Zvali smo je Opatijska utrka, Okrug Preluk, Nagrada Jadrana, Velika nagrada Jadrana, pa tako sve do imena Velika nagrada Jugoslavije, danas nepostojeće i bivše državne tvorevine.

Sredinom 1946. godine, sve je započelo skromno, prilagođeno uvjetima i vremenu, začeto ostvarivanje zamisli da se održi natjecanje na cesti što povezuje Rijeku i Opatiju, u dijelu što se među stijenama proteže uz gotovo samo more, pa onda na »opatijskom« zavoju uspinje do raskrsnice prema Matuljima i Trstu, da bi se potom ravninom protegla do »riječkog« zavoja u ukupnoj duljini od 6 tisuća metara. Te iste godine Gradski fiskulturni odbor u Rijeci i njegova motoristička sekcija pripremili su pravilnik kojim se pod nazivom Prva motoristička trka u Preluci zakazuje natjecanje u čak šest klasa motocikala za nedjelju 1. rujna 1946.godine s početkom u 15 sati. Znakovita je i rečenica iz ovog dokumenta koja glasi: Motoristička sekcija Rijeka organizira prvu motorističku trku na Prelukama/Opatija. Nastup vozača iz Zagreba, Ljubljane, Beograda, Ajdovščine, Trsta i Rijeke najavljen je dvojezičnim plakatom, a raspisane su klase motora od 125 ccm, 250 turistički i 250 sport, potom 350 i 500 ccm, te motori s prikolicom od 500 do 1200 ccm. Predsjednik žirija i rukovoditelj utrke bio je poznati stručnjak moto sporta Nikola Bošković-Brada. Izvješća kazuju da su najbrojniji i po uspjesima bili motoristi zagrebačkih Fiskulturnih društava Metalac i Mladost, a neki od njih – Emil Zemljak, Veljko Metz, Jerko Babić, Danilo Šivac kasnije su se prometnuli u asove domaćeg moto sporta. Iako nema službenog dokumenta u nekim se podacima bilježi da je utrka bodovana za prvenstvo Hrvatske.

Saletnik pobjeđuje ’48.

Samo godinu dana kasnije za 14. rujna 1947. godine komisija Tehnika i sport zakazuje u Preluci Prvo cestovno prvenstvo FNRJ. Raspisano je pet klasa motocikala, dvije klase motocikala s prikolicom i dvije klase automobila. Pobjednikom automobila klase do 1100 ccm bio je Bruno Viezoli, a u onoj preko 1.100 Dušan Malezić. Najbrže vrijeme dana s prosjekom 99,072 km/sat imao je s motociklom BMW 500 Ivan Vukelić, ujedno dvostruki pobjednik jer je slavio i u klasi 1000 ccm.

Samo godinu dana kasnije, 12. rujna 1948. godine uz motocikle voze tri klase automobila, a prvi put Prelukom pobjednički lovor vijenac pronosi i slavni Matuljac Dante Saletnik. Ta je godina za Okrug Preluk izuzetno značajna obzirom da je tri mjeseca ranije, 20.lipnja, održana motociklistička utrka za Društveno prvenstvo grada Rijeke, kao i međugradska utrka uz nastup vozača Rijeke, Zagreba. Matulja i Ljubljane.

Pod nazivom »1. Nagrada Jadrana« 1950. godine prvi put međunarodna utrka na Preluci uz domaće okuplja vozače Italije, Austrije, Švicarske i Francuske. Najbržim motociklistom bio je Švicarac Musy Benoith koji vozeći Moto Guzzi 500 ostvaruje prosjek od 122 km/sat, dok je od »domaćih« Slovenac Dušan Malezič automobilom BMW klase preko 1100 ccm ostvario svega 90,7 km/sat. Od godine 1953. ustaljuje se termin u lipnju čime se sve više prelučke utrke vezuju uz ekskluzivni turistički centar Opatiju. Dvije godine kasnije nastupaju 74 vozača sa 117 motocikala i automobila, a najbržim se pokazao Porsche za čijim upravljačima Austrijanci Otto i Vogel voze prosjekom 100,6, odnosno 116,27 km/sat.

Jubilarni 10. prelučki susret (1956.godina) značajan je po nastupu specijalnih trkaćih automobila do 3000 ccm među kojima Ferrari Talijana Franca Cortese juri brzinom 121,4 km/sat.

Konture turističko-sportskog centra

Preluk zahvaljujući vrijednim djelatnicima Matulja, Opatije i Rijeke poprima novi izgled, a teren, objekti i natjecateljska staza sve više dobivaju konture turističko-sportskog centra koji postaje značajni činitelj razvoja auto-moto sporta. S vremenom postaje međunarodni poligon za testiranje afirmativnih vozača i najpoznatijih tvornica motora u svijetu.

Godine 1959. Švicarac Charles Vögele u Lotusu pobjeđuje u klasi automobila do 1300 ccm, dok u jačoj klasi preko 1.300 ccm pobjedu, uz malo sreće, odnosi tada najbolji domaći vozač Milivoj Božić (Porsche). Naime, vodeći u toj skupini, neposredno po obaranju novog apsolutnog rekorda okruga Preluk sa 131,550 km/sat Austrijanac Ernest Vogel odustaje zbog banalnog razloga – nedostatka goriva u njegovom Porscheu. Formula »Junior« pred 40-tak tisuća gledatelja 1960. godine na (prvoj GP) »Velikoj nagradi Jadrana« oduševljava publiku, a među sudionicima iz 12 zemalja pobjeđuje Nijemac Sep Liebel (Stanguelini) uz prosjek 117,65 km/sat.

Pored motocikala pet klasa – do 50, 125, 250, 350 i 500 ccm 22. i 23.lipnja 1963.godine voze i Formule »Junior«. Pobjednik i novi apsolutni rekorder je Kurt Ahrens sa »Cooperom« uz prosjek od 142,290 km/sat. Prvi put na Preluci voze i Formule 3, a u Lotusu pobjeđuje Roman Dirschel, koji pobjedu ponavlja i godinu dana potom. Ta se godina pamti i po masovnom padu tada najbolje europske ekipe istočnih Nijemaca s MZ-ima na pravcu iza ciljne linije. Prigovor je bio usmjeren prema organizatoru kako je motocikliste klase 125 ccm na stazu pustio nakon automobila iza kojih je ostala zauljena staza. Iz protesta više nisu dolazili. Motociklisti 1965. godine u svim klasama obaraju rekorde, a Formulom 3 u Brabhamu prosjekom 139,050 km/sat vozi Nijemac Mohr Manfred.

Stiže Grand prix

Jubilarna 20. utrka na Preluci upisana je zlatnim slovima. Prvi se put vozi GP– Prvenstvo svijeta za motocikle čime je FIM-a odala svojevrsno priznanje našim vrijednim entuzijastima okupljenim u tadašnjem Sportskom centru Preluk. Uvrštenjem u kalendar svjetskog prvenstva na dva kotača, s prelučkih utrka nestaju automobili. Prvim pobjednicima prelučkog moto GP-a upisani su: do 50 ccm Paul Lodevijkx (Nizozemska, Jamathi), do 125 ccm Dieter Braun (SR Njemačka), do 250 ccm Kel Carruthers (Australija, Benelli 4), 350 ccm Sivio Grassetti (Italija, Jawa) i 500 ccm Godfrey C.Hach (Velikla Britanija, Norton Manx). Tog 13. rujna 1969. godine Grassetti s Jawom postavlja novi rekord Preluka 146,125 km/sat, a najbolje plasirani jugoslavenski motociklist bio je Slovenac Adrijan Bernetič na Tomosu klase 50 zauzevši sedmo mjesto. U klasi 250 ccm legendarni Branko Bevanda na Ducatiju zauzeo je 16. mjesto.

Brzine su bile sve veće, opasnosti neumoljive. Prelučka staza bila je, a i dan danas ostala, jedinstvenom u svijetu. Već je tada uz otok Man slovila najopasnijom stazom svijeta. Vijugava, stiješnjena između stijena i mora, bez zona izlijetanja za sve brže motore i vrsne motocikliste, postala je jednostavno – preopasna. Organizatoru je pristigla 421 prijava za nastup u četiri klase (klasa 500 prestala se na Preluci voziti već 1973. godine). Prihvatio je samo 126 vozača uz 6 rezervi koliko je bila propusna moć staze. Bili su to vozači 29 zemalja svijeta s pet kontinenata.Malo je tko vjerovao da će 18. i 19. lipanj 1977. ostati upisan u povijest motociklističkog sporta. I ne samo kao zadnja utrka na legendi zvanoj Preluk. Dogodile su se dvije nesreće s tragičnim posljedicama.

Dvije tragedije

Na dan utrke na stazi je poginuo 31-godišnji Švicarac Urlich Graf, godinu dana ranije pobjednik te iste Preluke. U riječkoj bolnici od teškog pada deset dana nakon treninga ozljedama je podlegao mladi 23-godišnji Talijan Giovanni Ziggiotto. Organizatorima nije na ruku išla niti savezna administracija i vlasti koje su ulaz u tadašnju Jugoslaviju zabranile Južnoafrikancu Alanu Northu, tada jednom od najboljih motociklista klase 350 ccm kao i Nobbyju Clarku, mehaničaru najboljeg motocikliste svijeta Talijana Giacoma Agostinija.

Ostat će upisani pobjednici zadnjeg YU Grand Prix-a na Preluci: 50 ccm Angel Nieto (Španjolska, Bultaco) uz prvu startnu poziciju i najbolje vrijeme klase 2:41,1 minut, 125 ccm Pierpaolo Bianchi (Italija, Morbidelli) uz „pole position“ i najbolje vrijeme utrke 2:25,4 minuta, 250 ccm Mario Lega (Italija, Morbidelli) uz najbolje vrijeme utrke 2:19,2 minuta (pole position Michel Rougerie, Francuska, Yamaha, nekoliko godina kasnije poginuo na Grobniku), te 350 ccm Korejanac Takazumi Katayama (Japan, Yamaha) uz najbolje vrijeme dana i novi apsolutni rekord Preluke 2:13,7 »svemirskim« prosjekom 161,558 km/sat (pole position John Dodds (Australija, Yamaha). Katayama je nastupio s ozlijedom lijeve ruke zadobivene samo koji tjedan ranije prilikom pada, a među sudionicima bodovnih utrka bilo je osam jugoslavenskih vozača. Od pet u klasi 50 ccm najbolji s osmom pozicijom bio je Adrijan Bernetič (Tomos) i tri osvojena boda za Prvenstvo svijeta, dok je 15. mjesto ostvario legendarni Vilko Sever (Kreidler), po osamostaljenju Hrvatske prvi predsjednik novoosnovanog Hrvatskog auto-moto športskog saveza. Od tri domaća vozača u klasi 125 ccm niti jedan nije uspio završiti utrku, a naši aduti klase 250 ccm Kosić i Bevanda, uz Sarića, nisu uspjeli na kvalifikacijama za glavnu utrku.

Entuzijasti

Sve su pak objedinjavali sportski entuzijasti Sportskog centra Preluk, te tri tradicijska auto moto društva Matulji, Opatija i Rijeka. Na čelu organizacijskog odbora bio je Stjepan Lakić, čovjek kojem se časno pripisuju sve zasluge za izgradnju nove staze na Grobničkom polju na kojoj se vozila slijedeća 28. GP YU sredinom rujna 1978.godine.

Vrijedi istaknuti i tri najodgovornije osobe u sportskom segmentu posljednje utrke na Preluci – direktora utrke Iva Matulju, pomoćnika mu Davora Stanića i sekretara utrke Bogomila Ćikovića, dok su uz brojne suradnike svoj obol uspjehu dali starter i finišer Bogdan Mohorić, te rukovoditelj tehničke komisije Vladimir Zima. Uz njih stotine ljudi od kojih mnogi više nisu među nama. Stoga mi koji jesmo – sjetimo se svih dragih i časnih ljudi koji su živjeli za Preluk, za oktane, za brzine, za budućnost. Obvezuje nas na to ljubav prema Preluci, ljubav prema Grobniku. Kultnim mjestima hrvatskog oktanskog sporta. Nekad i – danas !

Za samo šest mjeseci na Grobničkom polju izgrađena je tada najnovija staza u svijetu – Automotodrom Rijeka, kasnije preimenovana u Grobnik. I nemoguće je postalo stvarnost. U nedjelju 17. rujna 1978. godine pisala se neka nova povijest. Pred gotovo 100 tisuća gledatelja!

Preluk je odradio dionicu od 8 grand prix utrka, Grobnik još 13, posljednja je održana 17. lipnja 1990. godine. Jubilej 40 godina posljednje utrke na Preluci nije ničim obilježen. Na tom kultnom mjestu startno-ciljne linije ne postoji ni tračak spomena na legendu zvanu Preluk.